Piše: Dr.sc. Enver Išerić
Završne riječi Bosne pred sudskim vijećem kojim predsjedava Gabrijel Eskobar (Gabriel Escobar), specijalni izaslanik državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država
Ja, Bosna i Hercegovina, prolazim kroz najteži period od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nikakve moje krivice u tome nema i to znaju sve međunarodne organizacije, najznačajnije svjetske vojne i ekonomske sile, ali i međunarodne pravosudne institucije. Sva krivica svih aktera prezentirana je Vijeću sigurnosti UN-a kroz izvještaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, ali i upozoreno je na razvoj događaja sa nesagledivim posljedicama, po međunarodni mir i sigurnost.
Zbog toga gospodine Eskobar želim da vam ukažem na sljedeće:
1. Na mene je izvršena agresija od dvije susjedne države Srbije i Hrvatske u periodu 1992.- 1995. godine.
Za svjedoka pozivam:
– Generalnu skupšinu UN-a koja je 1974. godine, Rezolucijom broj 3314 usvojila definiciju agresije u kojoj nalazimo elemente načela zabrane upotrebe sile iz članka 2. stavak 4. Povelje: “Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je, na bilo koji drugi način, nespojiva s Poveljom Ujedinjenih nacija, kao što to proizlazi iz ove definicije.” Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti, koje proizilazi iz agresije, nisu i neće se priznati kao zakonite.“
Stanje podjele moje teritorije na entitete i njenog ustavnog uređenja, bez ikakve sumnje, stvoreno je silom, odnosno činom agresije, i kao takvo se ne može priznati.
– Vijeće sigurnosti UN-a čijom je Rezolucijom broj: 757 (1992) od 30. maja 1992. godine, naglašeno je da je Vijeće sigurnosti osudilo neuspjeh vlasti u Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), uključujući Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) da poduzmu djelotvorne mjere za ispunjenje zahtjeva iz Rezolucije 752 (1992) i zahtjeva da sve postrojbe hrvatske vojske koje su još uvijek u Bosni i Hercegovini, bez odlaganja, postupe u skladu sa stavkom 4. Rezolucije 752 (1992), a Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 836 (1993) od 4. jula 1993. godine je, između ostalog, naglašeno: “Ponovno potvrđujući da je svako zauzimanje teritorije silom ili praksom etničkog čišćenja nezakonito i potpuno neprihvatljivo”.
2. Onemogućeno mi je da se branim od agresije što je suprotno članu 51. Povelje UN-a
Za svjedoka pozivam:
– Generalnu skupštinu UN-a koja je usvojila Povelju UN-a 1945. godine
– Vijeće sigurnosti UN-a koje je Rezolucijom broj 713 od 25. septembra 1991. godine uvelo embargo na uvoz oružja
3. Nije mi dozvoljeno da 1995. godine moja Armija oslobodi moju, agresijom zauzetu, teritoriju
Kao dokaz predlažem:
– Intervju Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, koji je dao za TV Liberty 13. 6. 2000. u kojem je istakao:
„Kad smo mi kretali prema Banjoj Luci, kada je bila ofanziva u tom pravcu, ogromne kolone srpskih izbjeglica su bile zakrčile posavski koridor na putu za Srbiju. Milošević se suočio s tim gnjevnim izbjeglicama koje su mogle da ugroze i opstanak režima u Jugoslaviji i govorio Amerikancima da, ako se to tamo nastavi, on će poslati tri – četiri divizije da uspostave ravnotežu. Amerikanci su, izgleda, u to povjerovali jer je kod mene, negdje koncem septembra, došao ambasador Menzis i rekao da Amerika traži da se zaustavi ofanziva prema Banjoj Luci, upravo zbog ovih razloga. Mi nismo zaustavili ofanzivu istog momenta i on je došao ponovo za pet – šest dana i vrlo jasno mi rekao: ‘Ako se akcija nastavi, mi ćemo vas bombardovati na isti način na koji smo bombardovali srpske trupe koncem avgusta i početkom septembra. Ovo je ozbiljno upozorenje.’
U toj situaciji mi smo morali zaustaviti tu akciju, jer bi to bila jedna krajnje nepovoljna situacija za nas, koja bi još i ohrabrila srpske ekstremiste i ko zna kako bi se stvari dalje razvijale. Ali, mislim da su Amerikanci povjerovali, s razlogom ili bez razloga, u Miloševićevu prijetnju da će poslati tri – četiri divizije da podrže srpski otpor u Banjoj Luci. Mislim da je to bilo od odlučujućeg značaja, pritisak na Ameriku, a onda američki pritisak na nas. Tako je došlo do ovoga da u Bosni i Hercegovini nema ni pobjednika, ni pobijeđenih.”
4. Uz medijaciju SAD-a i drugih svjetskih sila (svjedoka i garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma) pod prijetnjom sile natjerana sam da potpišem Dejtonski mirovni sporazum Kao dokaz predlažem:
– Izjava Alije Izetbegovića – predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine koja glasi: „Pregovori su se vodili u uslovima ucjene i s mačem nad glavom Bosne. Narod napadnut od brojno jačih i bolje opremljenih neprijatelja bio je izložen teškom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan, ne samo mojim principima, nego i elementarnoj pravdi. Nakon Srebrenice, Bosna nije mogla ratovati još jednu godinu, a da je odbacila Dejtonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. godine bila teški ranjenik, a zahvaljujući daytonskom miru, ona je preživjela.”
– Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine kojom je prisila i prijetnja prilikom zaključivanja međunarodnih ugovora zabranjena i kojom je u članu 51. i 52. propisano:
Član 51. „Izraženi pristanak država da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na njezina predstavnika, činima ili prijetnjama upravljenima protiv njega, bez ikakvog je pravnog učinka.„
Član 52. “Ništav je svaki ugovor koji je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile protivno načelima međunarodnog prava utjelovljenima u Povelji Ujedinjenih naroda.“
5. U donošenju moga Ustava učestvovale su države koje su izvršile agresiju na moju teritoriju, a pitanje donošenja ustava je u mojoj isključivoj nadležnosti, što je u suprotnosti s članom 2. Povelje UN-a, kojim je propisano da “Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova”.
Kao dokaz predlažem:
– Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine
– Povelja UN-a iz 1945. godine
6. Ustav BiH, kao aneks sporazuma sadrži odredbe koje su suprotne imperativnoj normi općeg međunarodnog prava o zabrani diskriminacije ljudi i kao takav je ništav. Kao dokaz predlažem:
– Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić
7. U moj Ustav ugrađene su odredbe koje omogućavaju blokadu rada mojih institucija što me čini neefikasnom državom i ne dozvoljava mi da osiguram mojim građanima ista prava na cijelom mom području, kao i moj napredak prema standardima modernih demokratskih država. Kao dokaz predlažem:
– Ustav Bosne i Hercegovine i njegove odredbe koje propisuju način donošenja odluka
8. Moji neprijatelji su već punih šest mjeseci blokirali rad mojih institucija sa namjerom da dokažu da sam ja nemoguća država i da moju teritoriju podijele susjedne države kako je bilo dogovoreno 1991. godine u Karađorđevu.
Kao dokaz predlažem:
– Uvid u stanje na terenu
– Izvještaj Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu gosp. Kristijana Šmita koji je podnesen Savjetu sigurnosti UN-a
9. Zbog svega iznesenog predlažem da sudsko vijeće (PIC) uz predsjedavanje Gabrijela Eskobara, specijalnog izaslanika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država donese odluku kojom će:
a. Izvršiti izmjene moga Ustava kojim će se onemogućiti blokada rada mojih institucija i osigurati jednaka prava svim mojim građanima
b. Spriječiti udovoljavanju zahtjevima političkih stranaka koje traže izmjene izbornog zakonodavstva kojima bi moje građane vratili u srednji vijek
c. Omogućiti da ja, kao i druge države svijeta, imam jednog predsjednika kojega će birati svi moji građani
d. Naloži Visokom predstavniku da smijeni sa svih dužnosti i zabrani političko djelovanje osobama koje krše moj Ustav i odbijaju da izvršavaju Presude Ustavnog suda
e. Naložite pravosudnim institucijama da odmah procesuiraju sva krivična djela protiv ustavnog poretka i sigurnosti mojih građana
10. Samo ova odluka je pravedna i njenim donošenjem bit će ispravljena nepravda koja mi je od strane međunarodne zajednice nanesena, a istovremeno će biti spriječeni sukobi, jer na ugrožavanje mog suvereniteta i teritorijalnog integriteta bit će odgovoreno vrlo odlučno, a nastavi li se blokada rada mojih institucija, ja ću nastaviti djelovati po Ustavu Republike Bosne i Hercegovine koji ne poznaje postojanje entiteta.
Patria
