-TopSLIDEKultura

Ivan Šarčević: Strah i sebeljublje

Čovjek je čovjek samo ako je slobodan. I vjernik je samo onaj koji iz slobodnog uvjerenja ljubi Boga, onaj čija vjera nije uvjetovana strahom ni od ljudi ni od Boga, ni od kazne ni od povlastica

– polis.ba

Kad su vremena složena i nahrupe sukobi i podjele, zločini i ratovi, na površinu isplivaju dobri, a još više loši – fukare, kako je Andrić označavao moralne mizerije koji su uzurpirali vlast. Za njih su nered, stradanja i tuđe nevolje prilika za pljačku i bogaćenje, za utjerivanje straha i tiraniju. Odnosi se to i na crkvene zajednice. Ispravno je govorio bosanski franjevac fra Josip Markušić, svjedok ustaškoga bezumlja: «Kad je povodanj plivaju otučci, slama i krmska dlaka.» U kaosu na društvenu površinu isplivava ološ.

Tko je makar malo radio na sebi, tko se samoodgaja za višu ljudskost od prosječne, nedvojbeno se suočava s istinom da je neizmjerno teže u lošem, nego u dobru pokazati se čovjekom. Daleko je teže biti moralan nego fukara. Naposljetku, dobrota dobroga, odnosno vjera vjernika trajno je na ispitu; kao da i nema opuštanja, nego se živi u stalnoj budnosti da se bude čovjekom. Živi se trajnu krizu u smislu stalnog razlučivanja i odlučivanja za dobro.

U nas se tvrdi da je za vrijeme komunizma – koji se vodio bezbožnom ideologijom, kontrolom, zastrašivanjem i opresivnim metodama – bilo više uvjerenih vjernika, istinskih Božjih svjedoka koji su za svoju vjeru bili šikanirani, mučeni pa i ubijani. S druge strane, to što se neki pozivaju na svoju hrabrost ili disidentstvo u komunizmu, često je sirova laž i kamuflirana neljudskost. Neki koji se busaju u svoje prijašnje vjerništvo ili stalno pričaju o zlu komunizma, ako i nisu bili povlašteni ili podržavatelji režima, bili su kukavice pa se danas žele predstaviti u drugom svjetlu, ili su im komunisti (ili ako ćemo i dalje u povijest, Turci) izlika za današnje «snalaženje» ili sredstvo da se dodvore vlastodršcima i svjetini.

Bilo bi dobro da današnje tražitelje (molitelje) ne pokreće strah, niti sebeljublje, nego da imadnu mnogo hrabrosti, strpljenja i postojanosti, jer su opasniji strašljivi i ishitreni pronalasci, nego samo traženje, jer su narcisi nervozni brzaci, i lako se daju potkupiti, zavesti i upregnuti u glupe odgovore, u idolatriju pa i zlo, a sve pod maskom vjere i Boga.

Strah je čest pokretač naših ponašanja. I ne samo u komunizmu. Danas, u vremenu veće slobode, kao da je još manje heroja vjere nego prije, više autocenzure i sebinametnutih strahova i zabrana. Oni pak koji svladaju svoj strah, dolazio on izvana, od drugih, ili iznutra, na putu su slobode. Čovjek je čovjek samo ako je slobodan. I vjernik je samo onaj koji iz slobodnog uvjerenja ljubi Boga, onaj čija vjera nije uvjetovana strahom ni od ljudi ni od Boga, ni od kazne ni od povlastica.

Strah je, ipak, nešto prirodno. On je opravdana bojazan i briga za sebe. Strah je prvi signal kako stoji s nama, s našom nužnom ljubavlju prema sebi, prema drugima i Bogu. Strah za sebe ili za nekoga bližnjega, izraz je ljubavi. No, ako strah za sebe zaslijepi čovjeka da ne vidi druge, pa je se u toj brizi za sebe spremno na svaku laž, čak na zločin ili na prljavu trgovinu, čak i na trgovinu s Bogom ili manipulaciju s vjerom u Boga, ili ako strah za bližnjega, nekoga svoga neizmjerno dragoga, postane pristranost bez istine i pravednosti, onda se radi o sebeljublju, o posesivnoj ljubavi prema bližnjemu, kojoj je u pozadini narcizam – strah za sebe.

Na mnogo mjesta u Bibliji Bog traži od ljudi da se ne boje i da budu hrabri. Tako i Isus prekorava svoje učenike za njihovu malovjernost, strašljivu vjeru. Upozorava ih na strah od nemanja materijalne sigurnosti, hrane, odjeće, novca; na strah od društvene anonimnosti, marginaliziranosti i nepriznanja, a najviše na strah od ljudi, od ucjenjivanja i dominacije moćnika, političkih i religijskih vlastodržaca, koji redovito i vladaju utjerujući strah.

Ljubavi nije suprotnost mržnja, nego sebeljublje, kao što ni vjeri nije suprotnost ateizam, nego sebepobožanstvenje. Prepun je svijet narcisa, bogova, straha za sebe.

Isusovo uskrsnuće, temelj naše vjere, Božja je potvrda Isusove borbe sa svim vrstama strahova, i onim najgorim, sa strahom od smrti. Uskrs je potvrda Isusova svladavanja strašljivog sebeljublja kroz predanje odsutnom Bogu za prijatelje i neprijatelje na križu ljubavi.

Ako mnogi danas jadikuju nad stalnim smanjivanjem vjernika, kršćana, nad nedostatkom zvanja, posebno na Zapadu, dobro je primijetiti s teologom T. Halíkom da se smanjuje i broj ateista, a uvećava se, smatra on, broj tražitelja Boga. Ako prihvatimo ovu misao, možemo napomenuti da bi bilo dobro da današnje tražitelje (molitelje) ne pokreće strah, niti sebeljublje, nego da imadnu mnogo hrabrosti, strpljenja i postojanosti, jer su opasniji strašljivi i ishitreni pronalasci, nego samo traženje, jer su narcisi nervozni brzaci, i lako se daju potkupiti, zavesti i upregnuti u glupe odgovore, u idolatriju pa i zlo, a sve pod maskom vjere i Boga. U konačnici, riječima istoga teologa, ljubavi nije suprotnost mržnja, nego sebeljublje, kao što ni vjeri nije suprotnost ateizam, nego sebepobožanstvenje. Prepun je svijet narcisa, bogova, straha za sebe.


Ivan Šarčević, Jajački vjesnik, listopad 2023.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close