Kolumne

Za ili protiv: Demokracija na malo

Ko pomisli da „demokracija na malo“ i nije toliko bitna, sigurno nikad nije iskusio tiraniju predstavnika stanara. Taj može život zagorčati gore od svakog bh. političara

Država Bosna i Hercegovina nam je propala „naveliko“. Mnogim faktorima potaknuta, država je 1992. pukla po svim šavovima. I gdje nikad nije bilo pukotina, tad su nastale.

Nije to samo rat. Mnogo širi je problem. Problemi su nastali na sve strane. Ispada da je najlakše od svega bilo popraviti ratnu štetu, zakrpiti fasade, obnoviti mostove. Forma je začas ispunjena. Problem je ostala suština. I dalje je sporno družiti se „s drugim“, vjenčati se „s drugim“, poslovati „s drugim“, živjeti u „drugom gradu“. Milijardu barijera i prepreka slobodnom životu.

Interesantno je to da su građani sami sebi izabrali i rat i probleme, demokratski, na velikim demokratskim općim izborima 1990. godine. Što je još interesantnije, upravo su ti izbori 1990. godine koji su izabrali „koaliciju propasti“ SDA-HDZ-SDS i doveli do katastrofalne vlade HDZ-ovca Jure Pelivana koja je BiH odvela u propast, bili demokratski izbori. I to jedni od najdemokratičnijih izbora u povijesti Bosne i Hercegovine. Savez komunista BiH na čelu sa Nijazom Durakovićem maksimalno se potrudio provesti izbore po demokratskim standardima.

Upravo je to problem demokracije kojeg su se bojali još i stari Grci. Grčka filozofija prva je problematizirala to što dva nepismena čobana mogu nadglasati Platona i dovesti do toga da se provodi njihova volja, a ne volja jednog od najvećih umova starog svijeta. Povijest je puna primjera kako su građani sami sebi demokratski birali propasti i izglasavali samoubilačke projekte i poduhvate.

Često se varamo kad mislimo da je problem demokracije kod nas samo „na veliko“, u izboru vlade i Predsjedništva, da samo tu griješimo. Ali nije tako, jer je kod nas ogroman problem i „demokracija na malo“. Formalno, biramo „na veliko“ Parlamentarnu Skupštinu, Predsjedništvo i ostalu kompaniju. Ali trebali bismo birati i „na malo“ Vijeća Mjesnih zajednica i predstavnika stanara u haustoru. I upravo su ti izbori „na malo“ u najvećem rasulu i najmanje liče na demokratski proces.

Za razliku od „demokracije na veliko“ koja ipak eto nekako funkcionira uz sve mane i promašaje, „demokracija na malo“ je potpuna havarija, sa najviše prevara, mahinacija, ucjena, sukoba i izbjegavanja demokratskog procesa. Tek „na malo“ volja birača ne dovodi do izbora kandidata. Ljudi na čelu Mjesnih zajednica i haustora veze nemaju sa voljom onih koji ih biraju.

Takva „demokracija na malo“ upravo i svjedoči u kolikom smo problemu ovdje. Ko pomisli da „demokracija na malo“ i nije toliko bitna, sigurno nikad nije iskusio tiraniju predstavnika stanara. Taj može život zagorčati gore od svakog bh. političara. Barem po zakonima Tuzlanskog kantona.

Dok će te bh. vlasti dugoročno ostaviti bez budućnosti, bez posla, plaće, penzije, zdravstva, školstva… predstavnik stanara ostavit će te bez vode kad isključi pumpe za vodu da „uštedi“. On na nižem spratu ima pritisak vode kako treba, ti pri vrhu zgrade nemaš vode nikako. Kad odbije potpisati nalog za remont lifta, zadnja tri sprata zgrade živjet će uz stalnu buku i vibracije. Ako predstavnik stanara ne želi popraviti krov, živjet ćeš u vlazi i plijesni. Ako ne želi popraviti fasadu koja se obrušava, komadi fasade mogu razlupavati automobile ili ubiti nekoga. I ništa. Nema posljedica za predstavnika. Dug je spisak horora koje taj mali, nebitni čovjek, mikro-kotačić u sistemu, ali demokratski izabran, može stvoriti.

Ako ti želi zagorčati život, predstavnik stanara može to uraditi bez ikakvih problema, a ti ne možeš ništa. Upravitelj zgrade, firma, ne može uraditi popravku dok predstavnik stanara ne potpiše nalog. Ako neće, neće. Upravitelj ga ne može natjerati da izvrši čak ni hitne popravke, kako ih propisuje zakon. Gradske službe nisu nadležne da se miješaju u odnose stanara i predstavnika. Sud također ne može ništa, osim raskinuti ugovor s upraviteljem, koji opet tu nije ništa kriv. Sve i da se promijeni upravitelj, predstavnik stanara ostaje isti. Potpuno začaran i zatvoren sistem u propast, koji počiva na demokratskoj volji.

E sad, problem sa svim tim je upravo „demokracija na malo“. Predstavnik stanara izabran je „demokratski“ na skupu stanara. Bez obzira da li taj čovjek radio ili ne radio svoj posao za koji prima naknadu, bez obzira da li imaš vodu i prokišnjava li krov, niko drugi ne može smijeniti predstavnika stanara osim skup stanara.

Međutim, nikad se neće desiti da 51% stanara, koliko je potrebno da se smijeni predstavnik, dođe na skup jer su ljudi nezainteresirani. Čak i da stanari dođu, neće biti demokratskog anonimnog glasanja između više kandidata. Sve je već određeno i prije skupa. Par komšija koje se poznaju izabrat će kandidata za kojeg će se u najboljem slučaju samo podići ruke uz pitanje „slažete li se“. To što fali stanara da bi skup bio legalan nadoknadit će se naknadnim potpisima kad komšija dođe na vrata i zamoli da se potpiše „za odluku skupa“.

Isto tako nikad se neće desiti da većina stanara potpiše za smjenu predstavnika „da se ne zamjere komšiji“. Čak i kad nešto konkretno nije uredu, stanari se ne žele aktivirati jer se jednostavno boje bilo kakvog sukoba. Sve u državi, pa i u haustoru, funkcionira po principu „šuti i ne zamjeri se“. Sve i da se udruže svi kojima predstavnik stanara zagorčava život, opet se radi o manjini stanara s problemom, koja kao manjina ne može ništa.

Na kraju imamo rezultat da ljudi trpe tiraniju u suštini potpuno nebitnih pojedinaca kojima je demokratski sistem omogućio da rade šta hoće. Nema prave demokracije, nema kontrole, ali zato ima tiranije. Potpuno legalno.

Sistem „demokracije na malo“ najbolje pokazuje koliko je dubok problem i sa „demokracijom na veliko“. U nedostatku demokratske kulture i svijesti, pojavljuju se tirani, manipulatori i lopovi, a rezultat trpe građani. I „na malo“ i „na veliko“.

Na kraju, opet se vraćamo na problem dva čobana koja preglasaju Platona. U autokraciji ti se možda i posreći sa genijalnim diktatorom, khhkhh, Tito, khhh. U demokratskom sistemu garantirano nećeš dobiti bolju vlast nego što većina zaslužuje. Problem je manjina koja zna da vlast nije dobra, bori se protiv takve vlasti, ali opet trpi posljedice voljom većine. I „na malo“ i „na veliko“.

Zbog toga „demokracija na malo“ i nije za nas. Možda čak ni „demokracija na veliko“, ali šta je tu je. Kako je Churchill rekao: „Demokracija je najgori sistem vlasti, osim svih ostalih koji su do sada isprobani.“ Nije loše objašnjenje i onaj njegov: „Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor sa prosječnim glasačem.“

Ipak od „demokracije na veliko“ ne možemo pobjeći, ali od „demokracija na malo“ možemo. Umjesto predstavnika stanara bolji bi bio običan državni činovnik. Ili čak i bez njega bismo se snašli. Samo da postoji upravitelj kojeg možeš tužiti ako nešto neće da popravi, onako potpuno birokratski, bez ikakve demokracije. U našem slučaju „demokracija na malo“ nije rješenje, već samo još jedan problem. Tako da, definitivno protiv. Nije „demokracija na malo“ za nas.

Dino Šakanović, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close