Hazim Šabanović dijeli sudbinu još jedne nepoželjne ličnosti u Sarajevu, Meše Selimovića
Tužno je i žalosno društvo koje je zaboravilo Hazima Šabanovića, najvećeg osmanistu kojeg je Bosna i Hercegovina vidjela. Danas je ime Hazima Šabanovića jedna škola u rodnom Visokom (preciznije mjesto rođenja: Poriječani), koja nedovoljno govori o liku i djelu ovog naučnika.
Hazim Šabanović živio je kratko, pedeset i pet godina, u vremenima koja su mijenjala epohe i zasnovale današnje društvo. U skladu s vremenom mijenjao je svoj nazor i Hazim Šabanović. Srećom, mijenjao se na bolje, a to mu nije moglo biti oprošteno u kasablijskom društvu. Zbog toga nerijetko napušta Sarajevo i radi u Beogradu, ukoliko nije na terenu.
No, krenimo redom. Rođen je 11. januara 1916. godine u Poriječanima. Srednju školu završava do 1935. godine a do 1960 i Višu šerijatsku školu. Tu se vjerovatno susreće prvi put i značajnije sa idejama mladomuslimana i podržava prohrvatsku stranu, kako eufemistično vole prikazati tadašnje neprotivljenje Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod palicom Ante Pavelića. Nakon toga je radio kao sudijski pripravnik, a potom i kao kustos u Zemaljskom Muzeju do 1945. godine. Razlog zašto Hazim Šabanović nije slavljen kao mučenik komunizma jeste njegova odluka da se prikloni antifašizmu i vlastima. Naime, od kraja rata pa do 1948. godine djeluje u Gradskom narodnom odboru u Sarajevu. Sljedeće dvije godine radi na Pravnom fakultetu i prikuplja građu iz turskog perioda. Bitno je napomenuti i njegov rad na dokumentovanju zločina nad muslimanima u Istočnoj Bosni. Zbog toga Hazim Šabanović ne pripada nigdje i nije prihvatljiv ni lijevoj ni desnoj dogmi.
Iako je išao na sud završetkom rata zbog proustaškog stava, njegov rad i napredovanje nakon toga dokaz su želje tadašnjih vlasti da djeluje inkluzivno i iskoristi kvalitet ljudi koji su imali mrlju u prošlosti. Ono što mu je oprostila vlast, klerikalnoj čaršiji je bio dokaz protiv njega. Ova epizoda redovno se zaboravlja i prešućuje u spominjanju lika i djela Hazima Šabanovića, djelatnika javnih institucija, naučnika i radnika, kako u medresi tako i u Orijentalnom institutu gdje ostaje do 1957. godine. Od 1953. godine kada postaje naučni saradnik i šef u institutu predaje uporedo i na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu brani i disertaciju Bosanski pašaluk za koju je nagrađivan.
Hazim Šabanović dijeli sudbinu još jedne nepoželjne ličnosti u Sarajevu, Meše Selimovića. Onako kako je Meša tretiran u Sarajevu, sa zavišću i ignorantski, jednako tako je i dr. Šabanović bio nepoželjna figura za svoje kolege. Nikada nije održao nijedno predavanje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, iako je njegovo zvanje naučnog savjetnika ekvivaletno današnjem redovnom profesoru. Dapače, njegov rad su pokušali i osporiti. Do smrti nije postao ni član Akademije nauka BiH, iako je bio rukovodilac Odsjeka za turski period Balkanološkog instituta u Beogradu te član međunarodnih komisija i svjetski priznat osmanista. Za Sarajevo je ostao persona non grata do današnjeg dana. Svako spominjanje njegovog imena obično je u službi revizionizma prema mladomuslimanima u koje ga, suprotno onome za što se on odlučio poslije, strpavaju i danas, barem usputno. Tako se prešućuju djela poput Istorije Beograda dok će druga biti reklamirana poput djela Književnost bosanskih Muslimana na orijentalnim jezicima. Pisao je i o Sarajevu pod naslovom Postanak i razvoj Sarajeva. Umire u Istanbulu na službenom putovanju 1969. godine.
Napisao je preko 180 naučnih jedinica, od čega je šest knjiga, a četiri su najbitnije: Krajište Isa-bega Ishakovića (izdanje Orijentalnog instituta u Sarajevu, 1965), Turski izvori za istoriju Beograda (Arhiv grada Beograda, 1965), Putopis Evlije Čelebije (odlomci o jugoslovenskim zemljama – Veselin Masleša, Sarajevo 1967) iBosanski pašaluk (Naučno društvo SR BiH, Sarajevo 1959).
Hazim Šabanović pobijedio je zavidnu sredinu ogromnom erudicijom, naučnim napretkom i velikim radom. Njegove knjige se čitaju i danas, a njegova literatura je polazište za studente. O njegovom životu govori se selektivno, svojata se njegovo ime, a pojedine faze zaobilaze. Ostaje samo djelo nezaobilazno, da posvjedoči o nekom drugom vremenu kada se nauka cijenila više nego danas.
Prometej.ba
