Ladislav Babić – sbperiskop.net
Autor se jako čuva mrziti stvarne osobe, što se baš i ne mora odnositi na strukture koje one organiziraju. Nekako najbliži pojmu mržnje je prezir spram političara, politike i njenih organizacija, države, vojske, policije i ustrojstava organiziranih da im služe, mada se uvjerava građane da to čine upravo radi njih. Ne samo prema autoru, velikom ljubitelju SF-a, politika bi zasluživala (u nekom paralelnom univerzumu, doduše) pozitivnu konotaciju, jer bi trebala humano djelovati u korist svih građana; država bi se morala ponašati kao servis njihovih općih potreba, policija se na ljudski način baviti uvijek prisutnim kriminalnim fluktuacijama prosjeka, a vojska – dok ne napada druge ili se od njih ne brani (štogod radila, razloge svog postojanja uvijek objedinjuje magičnom rječju – obrana) ni ne bi bila potrebna, kad već neke “bjelosvjetske” švicarske mogu bez nje. Stvarnost, međutim, više nalikuje opisu države kao mafijaške bande na čelu sa kumom – ženom vojničkog mentaliteta (pfuj!, na zgražanje feministkinja) – organizacije koja svoje pohlepne krakove isprepliće među državljane, isisavajući iz njihovih u vlastite džepove uglavnom sve, sem onoliko da čovjeku ostane za regeneraciju proširene reprodukcije para u korist spomenutih “usisivača”. Vojska se, u nedostatku posla, igra smrtonosnim igračkama dajući javnosti na znanje povremenim izlascima dugih cijevi na ulicu (u paradne ili rijetko neophodne svrhe), kako nije uputno dirati u vijekovima uspostavljenu i održavanu strukturu kriminalne organizacije.
Nebrojeno sam puta citirao Einsteinovo mišljene o toj sramoti ljudskog roda, pa ne smeta ako ga ponovim, s obzirom da je “ponavljanje majka znanja”:
„Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.“
Čini se premnogima da je i najpoznatiji znanstvenik svih vremena imao izrazito SF stavove prema dijelu represivnog aparata u koji „bogobojazno“ građanstvo iskazuje mahom najveće povjerenje, što kao da potvrđuje i njegovo odbijanje postati predsjednikom židovske dražave, ili pisanje prosocijalističkih članaka u prikladnim tiskovinama. Kako se čitatelji već nerviraju repeticijama gornjeg citata, red je pronaći neki novi, da nerviranje budne kreativno podnošljivije, kvalitetnije:
„Ljudi služe državi, ne prvenstveno kao ljudi već kao strojevi i to vlastitim tijelima. Spremna su vojska i policija i tamničari i pozornici i naoružani građani i tako dalje. Većinom ne dolazi do prosuđivanja i korištenja moralnog kompasa; postave sami sebe na istu razinu kao drvo i kamen i zemlja; a i drvene bi se ljude moglo načiniti da služe istoj svrsi. Takvi ne zaslužuju više poštovanja od slamnatih ili zemljanih ljudi. Vrijede koliko konji i psi. Ali čak se i takve smatra uzornim građanima. Drugi služe državi kao pravnici, političari, odvjetnici, ministri i to čine većinom vlastitim glavama; a kako rijetko kad uzimaju moralnost u obzir tako jednako služe Vragu koliko i Bogu. Nekolicina ih, a to su junaci, domoljubi, mučenici, reformatori i ljudi služe državi svojom savješću te se državi time nužno i opiru; a zbog toga ih se obično tretira kao neprijatelje. Mudar čovek će biti koristan samo kao čovek i neće pristati da bude „glina” da „zapuši rupu da ne uđe vetar”, nego će to ostaviti svom prahu: ‘Suviše sam visokog roda nečija svojina / da budem, / Drugi po važnosti / Ili koristan sluga i oruđe / Bilo kojoj suverenoj državi na svetu’”. (“O dužnosti građanina da bude neposlušan”, Henry David Thoreau)
Očito je “fantazist” Einstein, ima preteču u podjednakom fantastu, američkom piscu, filozofu, prirodnjaku, povjesničaru, i socijalnom buntovniku, dok moralniji ljudi obojicu smatraju i nazivaju humanistima. Kad se progovori o ljudima kojih tijekom povijesti ima manjina, ali uporno promoviraju svoj humanistički stav, iz gomile se obično proglašavaju utopistima, njihovo shvaćanje poželjne stvarnosti i ustroja ljudskog društva utopijom, nastojeći ih minorizirati na svaki mogući način. Sasvim očekivano, s obzirom da „nekolicina ih, a to su junaci, domoljubi, mučenici, reformatori i ljudi služe državi svojom savješću te se državi time nužno i opiru; a zbog toga ih se obično tretira kao neprijatelje“. No, ne izgleda li nadasve čudno da tek od tih “utopista” budućim generacijama ostaju duboki tragovi postojanja, dok od ostalih preostaju samo kosti, relikti Kronosovih obroka?
Nekako se iz Thoreauova citata nazire struktura ljudskog društva, pa i onih koji upravljaju kriminalnom organizacijom, pardon, državom – „a kako rijetko kad uzimaju moralnost u obzir tako jednako služe Vragu koliko i Bogu”. S obzirom da sam građanin bogobojazne države koja kao da sasvim svrhovito (koristeći se bogobojažljivim konzervativizmom i nedostatkom pameti prvospomenutih citiranog odlomka) sve intenzivnije služi đavolu, vratimo se u stvarnost. Čak i zanesenjaku mojeg tipa koji prezire sve državne strukture, pada na pamet ideja kako bi se kojekakve špije (ublaženi naziv pripadnika obavještajnih službi) po zahtjevima same službe morali družiti sa najširim spektrom ljudi – od visoko moralnih, bogobajznih, prosječnih sve do najgoreg šljama. Nikad ne znaš gdje i od koga možeš prikupiti protudržavnu informaciju, ili makar onu koja ubrzava napredak u struci. Kumica pak na čelu države (eufemistički titulirana predsjednicom) jeste da je formalno – glasovima svih prije spomenutih – ćopila čelni položaj organizacije, ali nekako se čini da bi trebala iz kruga svojih prijatelja izbaciti zlikovce, posebno onaj najgori šljam (pre)često odjeven u Armanijeve kolekcije. S obzirom da ona to ne čini, da joj društvo tvore i najkriminalniji tipovi, od tajkunskih profitera svih fela, preko najobičnijih razbojnika i dilera sve do od ratnih zločinaca (što baš ne izgleda čudno kad je pripadnik negdanjeg špijunskog klana – jednom špija, uvijek špija – učestvovao u njenoj instalaciji), nekako izgleda prirodnom pretpostavka da je društvance s kojim se okružila može držati u šahu, za njen predsjednički i ljudski integritet difamirajućim i degradirajućim podacima. Stoga se neimonavana kuma, neimenovane mafijaške organizacije (odavno je poznata izreka kako “sve države imaju svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu”) nastoji svim silama na kvazilegalan način riješiti svjedoka svojih rabota sa zločinačkim prijateljima. Kako su se vremena promijenila, pa svatko živ može napucavati sve što se mrda (sve je manje optužujuća ona “pucali su na žene i djecu”) a ne misli kao ti, dotična je kao upozoravajući “metak” ispalila svoj nedovoljno „smrtonosni“ potpis (u tu svrhu potrebuje još jedan) bez obrazloženja, za smjenu čelnika špijunske klike. Nije naravno isključivo da sasvim slučajno mogu slijediti i drugi kalibri, u raznoraznim oblicima (uključujući i pad crijepa sa krova ili sudar na autocesti), jer sofisticirana vremena ne zahtijevaju baš uvijek onaj olovni. Sva govna, u obliku osoba i njihovih djela jednom isplivaju na površinu, s obzirom da im je specifična težina manja i od vode, pa će tako i ova. Stog’ dajmo vremenu vremena da nam servira dokaze u korist ili protiv osoba iz kruga državotvornog mafijaškog šljama. Nas više zanima Thoreau, te mu se vratimo.
Zašto obični građani, držani fizičkom ili političkom silom u vlasti mafije, ne pometu zauvijek iz aktualne stvarnosti svoje zlostavljače? Dakako, odgovor je u prvom dijelu gore spomenutog citata: jer su uglasvnom od materijala koji služi cilju – dakako, vladajućih. Ipak, vječna je istina, kaže Thoreau, da „svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža: “No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Niz kasnijih teoretičara razrađuje to pravo na neposlušnost, uglavnom razmatrajući nenasilne oblike njegova ispoljavanja, ali je bitno u svemu da maltene svi daju narodu u krajnjem slučaju (kao „slučajno“, nikad ne odnosećem na aktualno stanje) pravo na revolucionarna rješenja. Sve u svemu, ako ćemo pravo, mišljenje teoretičara sasvim je nevažno u usporedbi sa „mišljenjem“ i praksom povijesti, a ona je prepuna „krajnjih slučajeva“. Za koje nas elita nastoji uvjeriti da su duboko zakopani u naslage vjekova, u čemu ih demantira niz suvremenih, revolucionarnih smjena (vlada, a ne sustava) iniciranih odozdo, iz naroda.
“Delati na osnovu principa, naime, uočavati ono što je pravo i postupati na osnovu toga, menja stvari i odnose. To je u suštini revolucionarno, i ne podudara se potpuno ni sa čim što je bilo. Ne samo da razjedinjuje države i crkve nego deli porodice, deli ličnost, odvaja đavolsko od božanskog u njoj. Nepravedni zakoni postoje. Hoćemo li se zadovoljiti time da im se pokoravamo, ili ćemo nastojati da ih popravimo i pokoravati im se samo dok u tome ne uspemo, ili ćemo ih odmah kršiti? Pod vladom kakva je sadašnja ljudi obično misle da treba da čekaju dok ne ubede većinu da ih izmeni. Oni misle da će, ako im se opiru, lek biti gori od samog zla. Ali greška je same vlade što lek jeste gori od zla. Ona ga čini gorim. Zašto nije spremna da pripremi i izvrši reformu? Zašto ne neguje svoju mudru manjinu? Zašto zapomaže i opire se pre nego što je ranjena? Zašto ne podstiče svoje građane da joj ukazuju na greške i bude bolja od njih? Zašto uvek raspinje Hrista, ekskomunicira Kopernika i Lutera (Luther), a Vašingtona i Franklina proglašava pobunjenicima?”
Zar nije jasno, da oni što “se spuštaju na nivo drveta, zemlje i kamenja”, djelovanje “na osnovu principa” preziru iz dna duše, nastojeći ga prikazati utopijskim. Ako smo uvjereni da nismo popljačkani, da nismo nezaposleni, da nas ne deložiraju, da se država suprotstavlja fašističkim tendencijama i sama ne naginje njima, da susjede (ili oni nas) ne diskriminiramo po nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi, da dužnosnici javno ne slave ratne zločince, da se ne vrši revizija povijesti, da nas ne plaćaju ništavnim minimalcima, da nam uplaćuju zdravstveno i mirovinsko osiguranje,… – zaista, koga bismo onda vraga izlazili na cestu oboružani transparentima, zviždaljkama ili porivima za paljenjem i rušenjem? Ali, ako tome nije tako?
“Progres od apsolutne do ustavne monarhije, od ustavne monarhije do demokratije, jeste progres ka istinskom poštovanju pojedinca. Čak je i kineski filozof bio dovoljno mudar da pojedinca smatra za osnovu carstva. Da li je demokratija koju mi poznajemo najbolji moguć oblik vladavine? Nije li moguće koraknuti napred ka priznavanju i organizovanju prava čoveka? Neće biti zaista slobodne i prosvećene države sve dok država ne shvati da je pojedinac viša i nezavisna sila iz koje proizlazi njena moć i vlast, i dok se ne bude ponašala prema njemu u skladu s tim shvatanjem. Nalazim zadovoljstvo u zamišljanju države koja će se ponašati prema pojedincu s poštovanjem kao prema susedu, koja neće smatrati da joj se narušava spokojstvo što nekoliki žive daleko od nje, što se ne mešaju u njene poslove, što ne pripadaju njoj, a ispunjavaju sve dužnosti prema svojim susedima i ostalim ljudima. Država koja odgaji takav plod i dopusti da on otpadne čim sazri, utrće put još savršenijoj i veličanstvenijoj državi kakvu takođe zamišljam, ali je još nisam video.”
Toliko “utopistički fantazist” od prije više no stoljeća i pol, što je mnogima dovoljan dokaz da eliminiraju njegove stavove kao neostvarivu iluziju poremećenog uma. Ipak, Thoreaua se sjećamo; koliko svojih predaka iz tog vremena znaju ti vrli kritičar, ukopani do grla u fekalije realnosti? Stvarnosti u kojoj je dečko namjestio damu i kralja, a ona nastoji smijeniti špijuna, u aktualijama kojima “realisti” savršeno plivaju jer im plutajuća govna ne smetaju. Neovisno jesu li američki filozof, njemački znanstvenik i pisac ovog teksta samostalno ili ne (a svi mi baštinimo mnogo toga) došli do istovrsnih spoznaja, vratimo se autorovu stavu o državama, vladama i vojsci, riječima kvalificiranijeg od njega:
“U najboljem slučaju, vlada je korisno sredstvo, no većina ih je obično nekorisna, a ponekad su sve nekorisne. Prigovori protiv postojanja stalne vojske mnogobrojni su i ozbiljni, i zaslužuju da prevagnu, a ti isti prigovori mogu se upotrebiti i protiv postojanja stalne vlade. Stalna vojska je samo produžena ruka stalne vlade. Vlada – u stvari, samo oblik koji je narod izabrao da vrši svoju volju – podložna je zloupotrebi i kvarenju pre no što narod uspe da deluje kroz nju.”
Da li se kvarenje naših vlada transferiralo na narod, pa uživaju u uzajamnoj pokvarenosti koja se poput kancera širi na pojedince i strukture obuzimajući ih sve više, možda dobijemo odgovor od povijesti. I kvarenje je oblik njenog sazrijevanja za promjene!
