Video intervju sa Oliver Stone: Razočaran sam u Obamu,ne i u budućnost,vjerujem u bolje!

Siguran sam da sam na ljude ostavljao potpuno drugačiji utisak nego sada.

Kultni režiser Oliver Stone dao je veliki intervju za Al Jazeeru…

 

 

AJB: G. Stone, hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za razgovor s nama.Nalazimo se u Zagrebu,na Festivalu subverzivnog filma. Logično pitanje bi bilo: Kada nekoga u 2013. nazovu subverzivnim, smatra li se to komplimentom ili uvredom?

Oliver Stone: Meni je to kompliment. Ta riječ označava propitivanje uvriježenog poretka stvari.

AJB: Vama je to u redu?Vi to radite već neko vrijeme?

Oliver Stone: Oduvijek sam propitivao tradicionalna shvatanja, još od ‘80-ih godina prošlog stoljeća kada sam se pojavio na sceni.Vidio sam  kako Ronald Reagan vodi SAD. Vidio sam ratove u Srednjoj Americi koje je on zagovarao, ratove protiv reformističkih pokreta, protiv siromašnih.To mi se nimalo nije svidjelo. Iako sam služio u Vijetnamu, promijenio sam svoj stav. Odgajan sam u konzervativnom duhu, kao republikanac, odgajan sam da vjerujem u američku imperiju, u borbu protiv komunizma, ali sam se tokom ‘80-ih godina mnogo promijenio.Uvidio sam da se riječ komunizam u širem smislu koristi protiv siromašnih, protiv obespravljenih, reformista,sindikalaca i prosvjetnih radnika.To su ljudi koji su stradavali

AJB: Pokušavam shvatiti sljedeće: da ste prvih 40 godina života proveli u magnovenju. Za to vrijeme vodili ste fantastičan život, čini se da ste proživjeli nekoliko života u svom životnom vijeku. Odustali ste od Yalea, ste u Vijetnamu, vratili ste se doslovno kao heroj s medaljama koje to potvrđuju, potom ste se nametnuli kao jedan od najoriginalnijih reditelja koji su se ikad pojavili u Hollywoodu. Zatim ste snimili sve te fantastične filmove, a sada važite za jednog od nekoliko preostalih, oprostite na izrazu,ljevičara u Hollywoodu, jednog od rijetkih koji uistinu govore o stvarima. Kad pogledate svoj život, vidite li ga kao nekoliko života isprepletenih u jedan ili se radi o jednom putovanju?

Oliver Stone: Za mene je to jedan život, ali morate ga razumjeti na način da se kroz život mijenjate.Svaka ćelija u vašem tijelu biva zamijenjena novom svakih nekoliko godina.Lice vam postaje drugačije, mijenja se. Mijenjaju se vaši stavovi. Često je teško prisjetiti se i kakvi ste ranije bili. Sebe, kao momka, sjećam se kao kroz maglu, prisjećam se nekih svojih stavova. Siguran sam da sam na ljude ostavljao potpuno drugačiji utisak nego sada. Sjećanje je varljiva stvar. Sjećam se dobro da su moji stavoviuglavnom bili konzervativni. Živio sam u strahu. Odrastao sam u strahu i nervozi. Imali smo atomsku bombu.

AJB: Objasnite nam šta znači to da ste bili odgajani kao Eisenhowerov republikanac?

Oliver Stone: Moj otac  bio je vojnik u Drugom svjetskom ratu. Radio je kao broker na berzi. Bio je konzervativac u smislu da se protivio svakoj  vrsti  promjene. Mislio je da je američka moć neophodna za opstanak svijeta. Amerikanci su bili dobri momci i imali su pravo određivati svjetski poredak. Bili smo najbogatija država, pobijedili smo u Drugom svjetskom ratu. To su mitovi na kojima sam odrastao. U Vijetnam sam otišao vjerujućida se borimo protiv komunizma.

AJB: Šezdesete godine prošlog stoljeća obilježile su Vas u smislu da ste tada sazrjeli ,ali istovremeno su Vam te godine bile važne i zbog drugih razloga, kako ste naveli u nekoliko intervjua. Godina 1962. bila je emocionalno teška za Vas. Dugo Vam je trebalo da se od toga oporavite. Kako iz današnje perspektive gledate na to, oprostite ako ću pretjerati, da ste svoju dječačku nevinost izgubili svjedočeći raspadu veze između Vaših roditelja?

Oliver Stone: Dijete sam razvedenih roditelja. Sin sam jedinac. To je bila jedina porodica za koju sam znao, a bila je  neuobičajena, jer mi nismo bili toliko bliski kao neke druge porodice. Kad su se 1962. moji roditelji razveli, imao sam 16 godina i već sam bio samostalan. Otac mi je živio u New Yorku, ja sam bio u internatu, a moja majka je već duže vrijeme bila negdje u Evropi . Bio sam malo ‘odlijepio’. Ostao sam sâm. Bio sam nervozan i preplašen.Tako sam završio sâm u Vijetnamu. Prošao sam kroz neke prilično zbrkane situacije. Vojska mi je postala druga porodica.U Vijetnam sam se vratio 1967. Kao pješadinac. Nisam znao šta da mislim o ratu. Ono što sam vidio, bilo mi je daleko i strano. Bilo me je stid onoga što smo tamo radili – bombardovanja. Bili smo siledžije. Oružano smo bili nadmoćni.

Imali smo avione,kontrolisali smo nebo, ali ti odlučni ljudi nikad se nisu predali. Nismo ih mogli pobiti dovoljno, 3 stalno su ponovno nasrtali. Ono što sam vidio u Vijetnamu izuzetno su potresne slike. Vratio sam se u Ameriku, koja je bila razjedinjena, baš kao što je bio razbijen i svaki borbeni vod u kojem sam bio. Postojali su ljudi koji su bili za rat i oni koji su bili protiv. Vladalo je nerazumijevanje o tome za šta se vijetnamski narod zapravo bori,a to je bila nezavisnost od svoje korumpirane vlade i od nas, SAD-a. Sve se to dešava, ali ja se nisam odmah promijenio. Nisam se vratio iz rata i postao druga osoba, bio sam zbunjen. Bilo je potrebno da prođe vrijeme, došle su sedamdesete ‘, afera Watergate, Nixon daje ostavku, vlada korupcija. Churchova komisija otkriva da CIA djeluje u zemljama trećegsvijeta širom Planete; da usljed naših intervencija u drugim državama smjenjuje vlade koje onda rade u američkom interesu. To postaje sve očiglednije: iskvarenost svijeta,  taj amerocentrični pogled na svijet. Sve to bitno određuje moje stavove. Do 1980, kad sam napunio 40 godina, dobro, nisam još imao 40, ali tih godina kad je Reagan došao na vlast, glasao sam za njega.

AJB: Stvarno?

Oliver Stone: Mislio sam da će unijeti red i zdrav razum u ovaj besmisleni svijet. Ipak, do 1984, kad sam imao gotovo 40 godina, odlazim u Srednju Amerikus Richardom Boyleom, s kojim sam sarađivao na svom prvom filmu ‘Salvador’ iz 1986.Bio je to drugi svijet. Vidio sam američke vojnike širom cijele Srednje Amerikekako provode istu politiku koju smo mi provodili u Vijetnamu, zapravo kako provode represiju

AJB: Jedna od stvari koje me jako zanimaju jeste i to da ste u svega nekoliko godina, prošli put od momka koji je napustio Yale do odlikovanog ratnog heroja, otkrivajući život u ‘doba nevinosti’, ako tim riječima možemo označiti kraj ‘60-ih godina. John Kennedy ubijen je godinu dana nakon razvoda Vaših roditelja, pretpostavljam da je to bilo doba previranja, tu je i građanski pokret. Po čemu Vi pamtite tu deceniju?

Oliver Stone: U šestom poglavlju svoje knjige ‘Neispričana historija SAD-a’, šezdesete godine prošlog stoljeća opisujem kao ‘udarac u stomak ‘. Što više istražujete Kennedyjevo ubistvo, to više uviđate njegov značaj, jer on je nakon Kubanske krize istinu bio opredijeljen za promjenu. Ruski premijer Hruščov i on počeli su se povezivati vjerovali su da je moguće mijenjati svijet i odmaći se od Hladnog rata prema trajnom miru. Da je bio izabran, Kennedy bi se zasigurno kretao u tom pravcu. Zbog svojih veza s Kennedyjem, Hruščov je sljedeće godine morao otići s položaja. Bio je to veliki trenutak promjena, u zraku se osjetila predivna sloboda, ali njegovim ubistvom to je uništeno.

AJB: Većina ljudi koji gledaju ovaj intervju  poznaje Vas po Vašim filmovima. Popis Vaših filmova,ako se to može tako reći, sve filmove koje ste napravili gledao je gotovo svako ko ima pristup TV-u ili kinu širom svijeta. Na Vas gledaju kao na pripovjedača.Jeste li u Hollywood došli da biste pripovijedali?Jeste li tako zamišljali svoj život?

Oliver Stone: Uvijek sam sebe gledao, prije svega, kao dramatičara. I dalje se tako vidim. Bavim se dramom. To je moj posao.Umijem pisati, umijem snimati. Pravio sam filmove, a poslije sam pravio sve progresivnije filmove. Počelo je s filmom ‘Salvador’ iz 1986. Godine 2008. došao sam do cilja. Imao sam 19 filmova iza sebe. Želio sam ići dalje, baviti se historijom SAD-a. Želio sam napraviti klasični dokumentarni film bez sagovornika, samo s naratorom,arhivskim materijalima, isječcima iz filmova, muzikom i poezijom,kako bih ispričao historiju SAD-a onakvu kakvu je ja znam, od 1940. do danas.Pet godina bio sam posvećen ovoj temi, zajedno s prof. Peterom Kuznickom,sa Američkog univerziteta, kako bismo ispričali tu priču. Tu sam historiju ispričao onako kako sam je razumio iz ove perspektive.

Da znate da jeste!

Priča seže do samih početaka. Rekao sam Vam da sam odrastao u nervozi i strahu. Govore o teorijama zavjere, a moj otac je bio divan, snažan čovjek. Bio je obrazovan, pohađao je Yale, ali bio je lud.  Govorio je o zavjeri Rusa da osvoje svijet, da unište SAD, da Rusija i Kina predstavljaju prijetnju. Vjerovao je u tadašnje predodžbe, a to je ono što je američka propaganda prezentovala – da je Amerika ugrožena. Amerika je bila mnogo moćnija od Rusije, koja je uništena u Drugom svjetskom ratu. Rusija je u tom ratu pobijedila i uništila njemačku ratnu mašineriju. Mi smo sebi pripisali zasluge za pobjedu u ratu.

Dičimo se bacanjem atomske bombe, čime smo ostvarili pobjedu. To je bila tragedija, užasna stvar. Nismo morali baciti tu bombu, a ja sam vjerovao u sve ovo.

AJB: Ali, g. Stone, čim je Vaš serijal prikazan na američkim televizijama, duhovi su se uzburkali, što ste Vi donekle i očekivali. Ipak, Vi u serijalu iznosite kako nije bilo apsolutno nikakve potrebe da se baci atomska bomba, osim da bi se ostavio utisak na Staljina.Američka akademska zajednica ostala je šokirana.Žestoko su Vas kritikovali. Kako ste to primili?

Oliver Stone: Tom nas mitu uče cijeli moj život, život moje kćerke. Imam troje djece, svi su učili tu priču. Obratili smo pažnju na detalje. To uvijek morate raditi.

Pokazali smo dvije stvari: Japanci su očajnički tražili način da se predaju nakon Okinawe. Znali su da je sve gotovo.Nastojali su postići što bolje uvjete predaje u stvarima koje su im bile važne. Željeli su zadržati cara, što je njima bila svetinja. Mi smo rekli ne. Zahtijevali smo bezuvjetnu predaju. Japanci su pokušali napraviti sporazum sa Sovjetima. Sovjeti su mogli napraviti zaseban dogovor, ali držali su se svog dogovora sa SAD-om, te su napali Mandžuriju i Japan. To je golema stvar, izuzetno važna za razumijevanje. Sovjetska vojska bila je nemilosrdna.Oni su uništili Njemačku. Pogledajte šta su im uradili. Silovali su, ubijali i bili su nemilosrdni.

AJB: Vi o Kennedyju govorite kao o jednom od najhrabrijih ljudi u datim okolnostima…

Oliver Stone: Apsolutno! Na vrhuncu Kubanske krize vojska je gurala državu u nuklearni rat, zagovarala  je invaziju na Kubu. Sovjeti su na Kubi imali mnogo više raketa nego što smo pretpostavljali. Bili su i spremni da uzvrate. To bi bio kraj ljudske vrste kakvu poznajemo. Kennedy i Hruščov shvatili su dokle su došli i obojica su uvidjela da gube kontrolu nad vojskom. Kennedyjev prethodnik Eisenhower savjetovao ga je da napadne Kubu. Kompletan glavni štab američke vojske bio je za napad. Kennedy je morao biti veoma hrabar da se tome odupre. Nakon dvije godine mandata zaključio je koliko je vojska bila glupa, koliko su glupi bili svi ti generali. Rekao je da bi CIA-u trebalo uništiti, da bi je trebalo razbiti na hiljade komada. Te stvari je on rekao, to nisam ja izmislio. Čak je i Harry Truman, koji je osnovao CIA-u, 1963. napisao članak nakon Kennedyjevog ubistva, u kojem govori da je u Americi stvoren Gestapo.

Taj se članak bio pojavio i potom nestao. Nestao je, ali bio je objavljen. Te stvari nisu romansirane, one se nalaze u ‘Neispričanoj historiji SAD-a’. Želimo da naša djeca znaju kako su predsjednici ove države povlačili poteze u nekim historijskim trenucima, koji su mijenjali tok događaja, koji su mijenjali historiju.

AJB: Govoreći o Vašoj filmskoj karijeri, čuvena je rečenica Robina Williamsa da je ‘Lice s ožiljkom’ zapravo dokumentarni film. ‘JFK’ je jedan od onih filmova koji su i danas kontroverzni, jer većina ljudi misli da je film u potpunosti istinit.

Oliver Stone: Nisam rekao da je film istinit, radi se o historijskoj drami koju sam napravio kao svoju verziju događaja toga dana. Nikad nisam tvrdio da je to istina. ‘Neispričana historija SAD-a’ je dokumentarni film, svaka činjenica je na svom mjestu. Sve smo provjerili tri puta. To su različite priče, jedan je film dokumentarni, a drugi je historijska drama. Molim Vas da pravimo tu razliku.

AJB: Vaš otac bio je broker na berzi, a Vi ste napravili jedan od najznačajnijih filmova o pohlepi, prvi u ‘80-im godinama, a potom ste se toj tematici vratili 2008. filmom ‘Novac nikad ne spava’ U kontekstu naslijeđa ‘80-ih, života kojim se tada živjelo, ne želim Vas pitati o ličnom naslijeđu, ali znamo kako je završio Gordon Gekko u prvom filmu. Ipak, Vi ste u drugom filmu dozvolili da njegova priča ima sretan kraj. Zbog toga ste pretrpjeli kritike. Zašto mislite da on zaslužuje sretan kraj?

Oliver Stone: Godine 2010. ljudi su bili toliko gnjevni na Wall Street da bi ih zadovoljilo jedino linčovanje pripadnika poslovne zajednice; kad sam dopustio da Gordon Gekko ostari i pokaže svoje ljudsko lice, jer ima kćerku. U jednom trenutku prikazuje se snažna bitka između novca i porodice. U jednom trenutku on vara i svoju kćerku i bježi sa novcem u Englesku kako bi uspostavio novi investicijski fond. Neki bezosjećajni kraj filma bio bi da Gekko prevari kćerku i ode. Ipak, lik kojeg glumi Shia LaBeouf donosi mu ultrazvuk djeteta koje će on dobiti s njegovom kćerkom. Gekko prvo odbija, ali i on je ljudsko biće. Međuljudski odnosi su nešto posebno. Prikazali smo Gekkoa kako popušta pred idejom da ima unuka i vraća se svojoj kćerki , naravno uz određene uvjete , jer on je ipak Gekko.

To je ono što ti nikad nisi shvatio. Ovdje se ne radi o novcu. Radi se o igri koju ljudi igraju. I to je sve. Milioni su postali milijarde. Svi su postali pohlepniji. Ljudi poput Gordona Gekkoa sada su otjelotvoreni u centralnim bankama. Gekko više nije djelovao piratski, njega su zamijenile banke. Banke su sada te koje su iskvarene i rade ono što je Gekko radio ‘80-ih., ali ponosan sam na taj film i volim ga.

AJB: Mislio sam na cijeli koncept pohlepe, koji početkom ovog stoljeća ponovno stupa na snagu i to početkom 2000.

Oliver Stone: Taj koncept nikada nije ni prestao postojati. S pohlepom se jednostavno nastavilo. Devedesete su bile strašan period kada je u pitanju deregulacija, koja je poslovnoj zajednici omogućila da u potpunosti zloupotrijebi tržište hipoteka i promijeni prirodu posla. Deregulacija. Glass-Steagallov zakon o deregulaciji bankarskog sektora jedna  je od najgorih stvari koje  su se ikad desile SAD-u. Dopuštanje bankama da se  bave investicijskim bankarstvom promijenilo je njihovu prirodu. Cijeli taj koncept stvaranja konglomeracija po uzoru na Sandyja Weilla. Brokerske kuće više nisu bile brokerske, nego su postajale osiguravajuće kuće, investicijske banke, mogle su u vlasništvu imati i kompanije koje izdaju kreditne kartice. Cijeli koncept bio je ukrupnjavanje kompanija, postale su prevelike da bi propale. Trebalo bi dopustiti da propadnu. To je sada problem u Evropi, govorim o eurozoni. Ista stvar događa se u Evropi koja je amerikanizirana. Odjednom je tu Unija, ista valuta. Tvrde kako ne smiju dopustiti Grčkoj ili Španiji da propadnu. Koncept propadanja je takav da jednom kad počnete govoriti o propadanju, ono postaje neizbježno. Na kraju će i Njemačka propasti, a potom će nastupiti velika kriza.

Kad se postavi pitanje postoji li mogućnost da i veliki propadnu, znajte da svi mogu propasti. Ništa nije dovoljno veliko da ne bi moglo propasti. Ništa! Zato se nemojte toliko širiti, kako ne biste propali. Ostanite mali. Idite u male države, vratite se zasebnim valutama. To je možda manje zgodno s pozicije trgovine, ali u konačnici čini snažniju osnovu za zdraviji svijet. Uvijek ističem značaj regionalne ravnoteže. Sjedinjene Države su prejake. Treba nam protuteža u vidu Kine, Rusije, Turske, Brazila, Venecuele…

AJB: To je razlog zbog kojeg ste izjavili da je doslovno ne podnosite, kad ste govorili o Hillary Clinton, jer je ona u jednom od svojih intervjua rekla da Kinu smatra neprijateljem. –Novom prijetnjom

Oliver Stone: Ona je glupa zato što je rekla da je SAD napravio odličan posao vodeći svijet, jer nakon Drugog svjetskog rata nije bilo novih svjetskih ratova. Eto, to je rekla. Ipak, rekla je da će stoljeće u kojem živimo biti ‘stoljeće pacifističke Amerike’. Rekla je da će 21. stoljeće biti ‘stoljeće američkog pacifizma’. Ona je osorna i glupa. Uopće nije svjesna da je Amerika imperija. Svaka imperija imala je svoj kraj. SAD će proći drugačije jer smo mi posebni? Zbog vjerovanja u svoju iskrivljenu historiju? Hillary Clinton vjeruje da su atomske bombe najbolji način za kontrolu svijeta.

AJB: Ipak, kad tako kažete, to Vašim sunarodnjacima ne zvuči baš lijepo. Mislite li da ćete takvim stavom dovesti u pitanje svoju izvanrednu karijeru? Ako nastavite davati ovakve intervjue? Mislite da ću ugroziti svoju karijeru? Svoju ostavštinu?

Oliver Stone: Možda. Radije bih da me mrze zbog onoga što jesam, nego da me vole zbog onoga što nisam. To su riječi Svetog Augustina, s kojim se inače baš i ne slažem, ali ove riječi su dobre, jer su tačne. Radije bih bio poznat po svojim stavovima, nego krivo shvaćen.

AJB: To je vrlo slično onome što ste rekli za svog pokojnog prijatelja Hugu Chaveza. Rekli ste da je čak i u trenucima teške bolesti bio izuzetno zadovoljan svojim životom.

Oliver Stone: To je bio veliki čovjek, koji nedostaje svima koji su ga poznavali. To je bio jedan izvanredan duh.

AJB:  Nedostaje i Vama?

Oliver Stone: Da, vrlo! To je veliki gubitak za svijet. Činjenica da su ga toliko mrzili govori da je ipak nešto značio. Ljude poput Isusa su, također, mrzili i ubijali. Ima dobrih ljudi u svijetu koji kad umru izazovu veliki otpor. Chavez će nam nedostajati. Bio je velika ličnost za Latinsku Ameriku. Bio je nezavisan od SAD-a. Suprotstavio nam se. Nije se plašio prijetnji. Mrzio je prijetnje. U srcu je bio vojnik. Umjetnici moraju propitivati sistem. Sistem je često tiranski i to na prefinjen način. SAD to radi prefinjeno. Sve mora biti komercijalno, filmovi moraju zarađivati, pa umjetnici stalno bivaju privučeni da sarađuju. Rediteljima je jako teško imati stav. Moje stoljeće i moj život naučili su me o zloupotrebama moći i o prevelikoj moći. Svjedočio sam šta sve SAD radi širom svijeta. Moj posao je da to prenesem, što mora biti urađeno mudro, tako da bude zabavno i prefinjeno. To nije lagan zadatak. Ponekad me kritikuju unaprijed, moje filmove kritikuju i prije nego što ih pogledaju, ali nastavit ću praviti takve filmove. Ako ne budem mogao praviti takve filmove, pravit ću dokumentarne. Ako ne budem mogao praviti dokumentarne filmove, pisat ću.

AJB: Mnogo putujete ovom regijom. Znam da ste bili u Beogradu, sad ste u Zagrebu. Mnogo vremena ste proveli u razgovoru s različitim ljudima, bilo bi zanimljivo čuti Vaš stav o Balkanu, jer je nama nejasan, a mi ovdje živimo. Mogu samo zamisliti kakvi su Vaši utisci.

Oliver Stone: Tito je zasigurno jedan od heroja naše historije, jer je predstavio ‘treći pravac’, između komunizma i kapitalizma. U to vrijeme SAD mu nije pridavao mnogo pažnje. Nismo dovoljno dobro prepoznali raskol između Jugoslavije i Sovjeta, nismo prepoznali snagu neutralnosti. Sjećate se da je Tito 1955. otišao na konferenciju u Bandongu. Bio je jedan od osnivača. Bili su tu još i Sukarno, Naser i Nehru. Tito je bio izuzetno značajna ličnost. Bilo je zanimljivo gledati kako pregovara između dva svijeta. Jedino njega SAD nije skinuo s vlasti. Sve druge jeste. Jer SAD nije volio neutralnost. John Foster Dulles je rekao da je neutralnost nemoralna. Takav je bio svijet ‘50-ih godina. Sve se više divim Titu. Očito je da su se stvari u Jugoslaviji počele raspadati nakon njegove smrti. Također, morate obratiti pažnju na to kad su evropske banke i MMF stupili na scenu i na podršku koju su u ovoj regiji pružali nacionalistima.

AJB: Kad pogledate svoj život i odluke koje ste donosili, put kojim ste išli, mislite li da je sve to bilo vrijedno tolikih kritika? Jeste li svojim poslom i filmovima postigli ono što ste željeli, uprkos katkad hirovitim reakcijama, naročito sada u doba interneta?

Oliver Stone: S vremenom sam naučio živjeti s kritikama. Izuzetno sam ponosan na to što sam napravio ‘Neispričanu historiju SAD-a’. To mi je uzelo pet godina života. Radio sam bez naknade. Bio je to zadatak koji me je udaljio od svijeta filma i uveo u svijet dokumentarnog filma. Mislim da sam postigao nešto što je bilo potrebno, a to je da iza sebe ostavim dokument svojoj djeci.

AJB: Šta Vam pruža nadu?

Oliver Stone: Vjerujem da će među novim generacijama biti novih mislilaca, da će obrazovanje biti drugačije, , da će se pojaviti novi nivo inteligencije koji će zgrabiti postojeću priliku tako što će jasno sagledati našu historiju i shvatiti gdje smo pogriješili i šta možemo poboljšati.

AJB: Kad neki 13-godišnji dječak ili djevojčica iz Arizone za 15 godina bude na internetu gledao Vaš serijal, šta biste željeli da on ili ona iz toga nauče?

Oliver Stone: Historija nam nudi hiljade pouka. Prvo se morate pozabaviti onim što se dogodilo. Obama je pogriješio kad je 2008. Pozvao da se okrenemo budućnosti, umjesto prošlosti. Prvo morate raščistiti s prošlošću. I Obama se trebao osvrnuti na prošlost, jer je samo nastavio doba terora umjesto da ga je ostavio iza nas.

AJB: Jeste li razočarani?

Oliver Stone: Jesam. U njega, ne u budućnost.

AJB: Hvala Vam mnogo.

 

Transkript intervjua dobijen ljubaznošću Al Jazeera Balkan