Dok mudri šute, čut će se oni koji su se trebali nijemi roditi

Kaže se da ono što ne postoji u riječima – ne postoji ni u stvarnosti. Tom, samo naizgled, jednostavnom tvrdnjom, riječi(ma) se, s jedne strane, potvrđuje gotovo nadnaravnost stvaralačkog instrumenta, a s druge, daje im se životnost, ako hoćete, svjetovnost kojom se – i nehotice – svode na stvarnost i profanost sredstva vođenja rata.

Neistine i neznanje

Kao božanski dar čovjeku riječi mogu – i trebale bi biti – sredstvo sklapanja ljubavi i prijateljstava, mehlem i utjeha za tužne i ožalošćene, instrument razmjene mišljenja, upoređivanja stavova, korigiranja vlastitih i tuđih pogrešaka, prekida sukoba i mirenja neprijatelja. Riječi bi trebale biti najpouzdanije sredstvo širenja istine i znanja, a otklanjanja neistine i neznanja; ne bi smjele biti roba, ne bi se smjele prodavati i naplaćivati. Tri riječi trebale bi biti iste na svim jezicima kojima se danas govori na svijetu: hvala, molim i izvinite. Ipak, svjesni težine riječi, najbolji i najiskreniji govornici govorili su da više treba vjerovati činjenicama i djelima nego najljepšim i najslađim riječima.

Nažalost, ljudi su riječima, odavno, uskratili njihovu izvornu čistotu i dobronamjernost. Štaviše, riječi su premetnute u njihovu suprotnost. Danas, u Bosni i Hercegovini, usuđujem se reći, više, češće i glasnije nego ikada prije, pojam „riječ” se identificira s pojmovima „laž”, „poluistina” i „besmislica”, bez obzira na to što je jedna od tri stvari koje je nemoguće povratiti, osim propuštene prilike i odapete strijele, upravo izgovorena – pa i napisana – riječ.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina nikada nije bila problem istine, nego uvijek laži. S jedne strane, postoje takozvane „okrugle laži”, one koje je lahko progutati i hrapave „ćoškaste” istine koje se nekako progutaju, ali usput oštete grlo do te mjere da poslije toga i glatke istine teško prolaze. Na neke laži pristajemo svjesno, radi „mira u kući”, s kiselim osmijehom punim samozadovoljne arogancije jer smo „prozreli laž” i suzbili je „vlastitom istinom”, uvodeći novo pravilo da je istina samo „vlastita”, a sve ostalo je laž. S druge strane su istine s kojima se nikako ne možemo pomiriti, da ljudi, naprimjer, iz čista mira, potrebe ili zabave, drugim ljudima čine zlo, na pravdi Boga, drugima spočitavaju, poturaju i proglašavaju ih svim i svačim, uključuju ih i isključuju, napadaju i omalovažavaju. Istina je, također, da je riječ nerazdvojiva od govora, a govor od govornika, te da riječi, uglavnom, više govore o onome ko ih izgovara nego o onome o kome ili o čemu su izrečene. Što bi rekao Marin Držić: „…iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit.”

Naporedo s riječima i druge izvorno dobre stvari poprimile su značenje svojih suprotnosti. U najvećem broju slučajeva, gotovo bez obzira o kojem domenu življenja je riječ, uspjehom se smatra pomaganje drugima da ne uspiju, sreća se temelji na tuđoj nesreći, vlastita ispravnost samo i isključivo na dokazivanju tuđe neispravnosti, a vlastito pravo na uskraćivanju drugima ili njihovih prava ili samo prava da budu u pravu…

Za to vrijeme naša zemlja neprestano pada na svjetskoj ljestvici zemalja u kojima je život uopće moguć (trenutno je 97.), jučerašnji podaci o nezaposlenim već sutra će zastarjeti, djeca u osnovnoj školi, na vlastitom primjeru, uče riječi koje ne umiju ni izgovoriti, poput diskriminacija i apartheid, roditelji zbog neimaštine ispisuju djecu iz škole, poskupljuje sve što već nije poskupjelo, od cigareta do grijanja, psi neselektivno napadaju ljude i djecu ne vodeći računa o nacionalnosti i političkoj pripadnosti, učeni muslimani se međusobno, po novinama i portalima, optužuju za krivovjerje vodeći rasprave o temama o kojima ogromna većina muslimana ne zna ni da postoje (a to ih dodatno i potpuno bespotrebno plaši), najučeniji i najpametniji – oni s najvišim zvanjima i titulama – izgovaraju riječi koje ne da ne priliče njihovim zvanjima i titulama nego ne priliče civiliziranim i kulturnim ljudima.

Mudri šute; prosuđuju, a ne presuđuju. Oni znaju da „debele uši ne mogu čuti lijepu riječ” i da je „prava budala onaj ko – u odsutnim vremenima i među budalama – ne zna sakriti svoju mudrost”. Istina, najteže je biti dovoljno snažan i mudar da se prešuti kad neuki, nepametni i nemudri počnu govoriti, ali je najčasnije pronaći riječi da se – kada treba – kaže ono što treba. Treba li ih podsjetiti da će se dokle god oni budu šutjeli, dokle god ne progovore riječima i djelima, čuti riječi samo onih koji su se trebali nijemi roditi.

 

 

 

Dio podataka iz indeksa Instituta “Legatum” o prosperitetu u BiH

 

Slijepi ili ustrašeni

Dokle god oni ne počnu govoriti, dok ne pomiješaju svoja mišljenja i stavove, nećemo doći u priliku da od „crvene i žute dobijemo sasvim novu, svima približno lijepu boju”. Ono čemu danas svjedočimo: isključivost (rasna, vjerska, spolna ili dobna), osporavanje prava na slobodu mišljenja i vjerovanja i naporedo s tim, nametanje vlastite – političke ili bilo koje druge – volje, uvjerenja i mišljenja, etiketiranje… granična su područja zdravog razuma.

Ako se ovi porivi, koji se svrstavaju među najniže ljudske, sagledaju u njihovoj suštini, lahko je uvidjeti da je u njihovoj osnovi i u njihovoj konačnici interes, kao osnovni pokretač svih (među)ljudskih sporenja, neslaganja… te zavist, majka – ili makar otac – svih zala.

Bosni i Hercegovini, a Bošnjacima naročito, nikada nije manjkalo neprijatelja. Ali danas, kad se besposleni Bošnjaci, slijepi ili ustrašeni pred njihovim pravim neprijateljima, ponašaju ovako kako se ponašaju, tražeći i praveći neprijatelje među Bošnjacima, svjesno ili nesvjesno prizivaju novog ozbiljnog neprijatelja, otvorenog i nedvojbenog, koji će ih ili ujediniti ili…

Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz