Dr. Eli Tauber: Kad mi neko spomene kulturu…
novovrijeme.ba
Savjetnik za kulturu Jevrejske zajednice BiH i naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu
Kultura, naravno, podrazumijeva i kulturne institucije i to ne samo one koje su zatvorene ili pred zatvaranjem, ili one koje se očajno bore da ne izgube svoj integritet i svrsishodnost. Kultura je sastavni dio naše stvarnosti u kojem politika dirigira, bez ikakve pameti, tešku situaciju u kojoj gube, ako ne političari, a ono njihova djeca i unučad. U međuvremenu djeca ne idu u muzeje, ne čitaju knjige, ne idu na edukativne izložbe… Moji unuci tako neće vidjeti mastodonte u Zemaljskom muzeju, ali ni “Sarajevsku Hagadu”, neće upoznati bogatu etnografsku zbirku naših naroda, rijetke botaničke vrste koje rastu Bosni. Moji unuci neće moći pročitati mnoge lijepe knjige ni na jednom jeziku ni od ovih naših ni od stranih autora, jer biblioteke nemaju novaca da kupe knjige, a izdavači im, iako je Zakonom to regulirano, ne dostavljaju obavezne primjerke. Tako će oni ostati uglavnom neobrazovani, neproduhovljeni jer će jedinu nadgradnju umjesto u kulturnim institucijama dobiti putem interneta, ali već znamo čime to završava, jadna li nam majka!
Nije zgoreg da te odgovorne za sudbinu mojih, a Boga mi i vaših unuka, podsjetim zašto je važna kultura i kako politike nikad ne bi ni bilo da nije kulture. Onda, možda, u jednom trenutku dođe to prosvjetljenje i padnu razni inati i nadigravanja i posloži se da je ono najvrednije što u ovom društvu moramo njegovati – kultura.
Kult-ura ili kul-tu-ra, svejedno, samo neka je sačuvana. Prema Marriam-Webster rječniku samo u najužem smislu kultura predstavlja: vjerovanja, običaje, umjetnost određenog društva, grupe, mjesta ili vremena; određeno društvo koja ima vlastita uvjerenja, načine života, umjetnost; način razmišljanja, ponašanja ili rada koji postoji u mjestu ili organizaciji…
U širem smislu, kultura podrazumijeva: uzgoj, obradu; čin razvijanja intelektualne i moralne sposobnosti, posebno prema obrazovanju; stručnu njegu i obuku (ljepota kulture); prosvjetljenje i izvrsnost ukusa stečene intelektualne i estetske obuke; razvijanje ukusa vezano za likovne umjetnosti, humanističke i široke aspekte znanosti za razliku od stručnih i tehničkih vještina; integrirani obrazac ljudskog znanja, vjerovanja i ponašanja koje zavisi od kapaciteta za učenje i prenošenje znanja na naredne generacije; uobičajena uvjerenja, društvene forme i materijalne osobine rasne, vjerske ili društvene grupe; također: karakteristične značajke svakodnevnog postojanja (kao diverzija ili način života) koje dijele ljudi u mjestu ili vremenu; skup zajedničkih stavova, vrijednosti, ciljeva i prakse koje karakterizira institucija ili organizacija; skup vrijednosti, konvencija ili društvene prakse povezane na određenom polju aktivnosti ili društvenih karakteristika.
Je li bez ovih osnovnih karakteristika i obilježja kulture moguće živjeti? Ako ju svedemo na minimalnu mjeru, samo onoliko koliko moramo da ne kažu kako u ovoj zemlji nema kulture – a kulturni radnici itekako dobro znaju koliko je mizerno ono što dobijaju za opstanak te kakve-takve kulture – da u svemu nema entuzijazma i odricanja kulturnih djelatnika, od te kulture ne bi bilo ništa. Nikog nije briga što kulturni radnici godinama ne dobijaju plaće i što i štrajkuju da bi mogli normalno raditi, kao da to oni rade samo za sebe, a ne za sve nas! Oni, međutim, dolaze svaki dan na posao, rade i ne dozvoljavaju da ih ova trenutna situacija koja traje bezmalo dvadeset godina, dovede do toga da više ne postoje, jer ako ne postoje za njih, za nas će još manje postojati. A u Univerzalnoj deklaraciji UNESCO-a stoji sva ljepota kulture koju ova naša iscrpljena zemlja zaslužuje: “Ljudsko dostojanstvo zahtijeva širenje kulture i obrazovanja s ciljem pravde, slobode i mira. To je sveta dužnost svih naroda da je ispune u duhu uzajamnog pomaganja.”
Da li je nama stalo do toga da širimo kulturu, to je već sasvim drugo pitanje. Kulturna raznolikost i uživanje kulturnih prava blagodat je koju treba stalno njegovati, a ne samo za praznike ili neke prigodne manifestacije. Kultura se nalazi u središtu savremene debate o identitetu, društvenoj koheziji i razvoju ekonomije zasnovane na znanju. Kultura je, nadalje, predstavljanje onoga što nam je poznato kao kulturna baština i što tako ljubomorno čuvamo. Naime, pod pojmom baštine u sintagmi “kulturna baština” jasnije se odražava savremeno shvatanje da je riječ o dobrima koja je sadašnji ljudski naraštaj naslijedio od ranijih generacija, što onda uključuje i obavezu da se ta dobra u najvećoj mogućoj mjeri zaštite i očuvaju za buduće generacije. Drugim riječima, pojam kulturne baštine naglašava ideju skrbništva, tj. zaštite materijalnih i nematerijalnih dostignuća ljudske kulture ne samo na dobrobit i uživanje sadašnjeg naraštaja nego također i za buduće ljudske generacije. Riječ “baština” nadalje implicira da se radi o vrijednostima koje nadilaze uske nacionalne okvire unutar pojedinih država, te su od značenja za cjelokupno čovječanstvo. Kulturna baština je, dakle, nezamisliva bez kulturnih institucija. A kako ih ili nemamo, ili ne rade, ili su pred zatvaranjem, nameće se pitanje ko će sačuvati kulturnu baštinu. Ima li smisla sačuvati kulturnu baštinu u jednoj zemlji koja se prema institucijama kulture, prema kulturnim radnicima, prema kulturnim projektima i dostignućima ponaša tako maćehinski?
Zalud nam jedan Zemaljski muzej, Muzej književnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica, Mess, Festival baleta, izložbe u Galeriji umjetnosti Bosne i Hercegovine, kad o njima gotovo niko ne brine. A drugi muzeji, biblioteke i galerije jedva preživljavaju. Kako sačuvati našu raznoliku i bogatu kulturnu baštinu u ovakvim uvjetima?
Samo jedna stvar može biti važnija, a to je ljudski život. Ja za njega glasam, ali glasam za zapostavljenu i odgurnutu kulturu, glasam za sve one ministre kulture koji shvataju njenu vrijednost i koji se za kulturu bore. Glasam za sve političke lidere koji su spremni podržati kulturu, ne samo riječima već i vlastitim primjerom i članove svoje stranke organizirati kao široki front podrške kulturi. Iako sve izgleda tako crno i ništa nije tako loše da ne može biti još lošije, treba se ipak sjetiti da je ova zemlja uvijek iznjedrivala ljude koji su sposobni ne samo da razumiju njene potrebe već i da se založe do krajnjih granica kako bi ova ona ugledala sunce. Ja u njih i dalje vjerujem, jer ne mogu da vjerujem da su spremni da se odreknu kulture koja i njih određuje i koja je ta svijetla tačka koja nas ponovo sve može povezati i podići na dostojanstveno mjesto kojoj joj pripada.
Tako je, evo, neki dan, pokrenuta široka društvena akcija “Ja sam Muzej”. I odjednom hiljade ljudi dolaze da vide Zemaljski muzej te nam postaje jasno da im nije svejedno. Građani su pozvani da dežuraju u muzeju i da shvate i podijele muke zaposlenih. Ako ništa, da se identificiraju s njima i da budu glas javnosti u rješavanju gorućeg problema kulture. Bio sam tamo zajedno s mnogim kulturnjacima i građanima Sarajeva. Hoće srce da ti pukne, grlo se samo od sebe steže, a suza samo što ne poteče. Upisao sam se u knjigu dežurstava. Sad čekam da me pozovu da dežuram i da makar simbolično u ovom trenu podržim kulturu. Ponosan sam na moje sugrađane što se ne odriču kulture, ali smatram da Zemaljski muzej pripada svim građanima Bosne i Hercegovine i očekujem da će se akciji uskoro priključiti i oni iz Mostara, Zenice, Doboja, Tuzle, Banje Luke, Goražda, Višegrada, Travnika, Bugojna i ostalih gradova. Da ova akcija podrške dobije šire zamahe, da građanskom voljom pobijedimo političke igre i dogovore i ne dozvolimo da nam otmu vlastiti identitet. Jer, kulturni identitet pripada svima nama, bez obzira jesmo li Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili ostali.
Važno je da nismo zaostali. Izgleda da oni koji treba da vode računa o kulturnim institucijama ne shvataju da Herman Gering nije imao pravo kad je govorio: “Kad god čujem riječ kultura, posegnem za svojim Browningom.” Iako ga sada dobro razumijem.
