Iako je manje poznata od ovisnosti o drogama, ovisnost o statusu može nanijeti ozbiljne štete i pojedincu i društvu. Osoba koja joj je sklona neprekidno traži od ljudi da se prema njoj ponašaju kao sluge koje su uvijek u pripravnosti
Jedna od ključnih pogrešaka kod ljudi koji žele ostvariti određeni status jeste to da ne vide kako su prolazni položaji kojima teže. Zašto se neki ljudi promijene kad budu promovirani na određeni položaj? Zašto se, tek nakon što dobiju status, pojave neke njihove mahane? Poznato je da ljudi posjeduju razne slabosti i da su skloni razvijanju određenih oblika ovisnosti, a ljubav prema statusu je jedna od njih. Kad osoba dobije visok položaj, onda često i mijenja raspoloženje zbog nove moći i sredstava koja joj sad stoje na raspolaganju. Ponekad se taj unutarnji balans održi, a ponekad ne, što znači da su negativni osjećaji sve do tog trenutka najvjerovatnije bili potisnuti.
Neki razviju ovisnost o narkoticima i alkoholu, kojima nastoje povećati osjećaj ugode. Ipak, vremenom se psihološka ovisnost pretvara u biološku ovisnost, a doza kojom se postiže zadovoljstvo se povećava. Ako se ne dostigne zadovoljstvo, javlja se osjećaj gubitka, te osoba na kraju postaje potpuno ovisna. Ovisnost o statusu razvija se po istom šablonu. Jedina je razlika u tome što ta ovisnost nije prouzrokovana nekom hemijskom supstancom, nego samim položajem.
Osoba je opijena učincima moći i mogućnostima koje joj se pružaju, a tu je i poštovanje i divljenje drugih. Zbog toga se takav ovisnik ne boji samo gubitka prilika koje mu se nude, nego i poštovanja i gubitka interesa drugih ljudi. On radi sve što je u njegovoj mogućnosti da sve nastavi istim tokom. Kao što narkoman pribjegava nelegalnim sredstvima da bi došao do droge o kojoj je ovisan, tako će i osoba ovisna o položaju koristiti sva neophodna sredstva da bi došla do moći. Jedino šta je važno jeste kontinuitet položaja i statusa.
Nakon jednog položaja, ovisnik o statusu teži sljedećem, baš kao što narkoman ima potrebu za drogom. Kako tijelo razvija otpornost prema narkoticima, tako osoba povećava doze; na isti način ovisnik o statusu želi probuditi i povećati interes i poštovanje kod drugih ljudi. I najmanji stepen nezainteresiranosti ili “normalnosti” okoline iritira onog koji voli status. Iz tog razloga takvi ovisnici ne žele uz sebe one koji ne pokazuju pretjerano poštovanje i koji ih ponekad upozoravaju na njihovo ponašanje. Oni neprekidno traže od ljudi da se ponašaju kao sluge koje su uvijek u pripravnosti. Na kraju se ovisnici o statusu okruže samo ulizicama, a ne razumnim savjetnicima koji bi ih mogli dozvati pameti. Ulizice samo doprinose njihovom zadovoljstvu, a ovisniku je uvijek potrebno više i više.
Ljudi s dobrim kvalifikacijama, koji bi mogli biti i potencijalni rivali, uvijek značajno zasmetaju ovisnicima o statusu, te nastoje da te pojedince unište prije nego se uspiju dokazati. Cilj je zadržati položaj i ukloniti one koji bi mogli otkriti njihove greške. Ovisnici o statusu ponekad donose nepravedne odluke i prisilno ih provode zarad zastrašivanja: nema niko bolji od njih, oni su najuspješniji i najpravedniji, jer njihov potencijal i pamet dolaze prije svega. Savjetovanje i sastanci su puka rutina za njih, jer ne prihvataju ničije mišljenje osim svoga, ne slušaju tuđe ideje, a sastanke koriste da bi pokazali svoju moć i zadovoljili svoj ego. Nakon nekog vremena počnu ozbiljno griješiti zbog svoje opijenosti. Ali, zato što nemaju nikoga ko bi ih dozvao pameti, posljedice njihovog ponašanja su ozbiljne.
Liječenje od ove ovisnosti zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između srca i uma, te pokretanje duhovne dinamike. Bez toga, osoba zaluta potpuno, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. Egoistično ponašanje ovisnika o statusu šteti, prije svega, samom ovisniku, a onda i onima oko njega. Oslobodit ćemo se samo ako postanemo svjesni naše prolaznosti i ograničenja, kako to vele stihovi Omera Hajjama:
“Došao sam na ovaj svijet
i da li je on time nešto dobio?
Otići ću, a hoće li se time
štogod izmijeniti?
O, kad bi mi neko mogao reći
zašto li sam ovdje!
Ja, koji iz prašine dođoh
i koji se u prašinu vraćam.
Nebo će još mnogo puta izmijeniti ljude.
A kad umremo, iz naše će prašine načiniti ciglu
i neko će od nje sagraditi svoj sretni dom”
Prevela Mubina Muftić
