Ši’ije i vjerovanje u izmijenjenost Kur’ana
Umjesto da se usredotočimo na prosvjećenje i demitologiziranje uma Bošnjaka od kojekakvih devijacija, zahvaljujući ši’ijskim izdanjima, iznova bivamo zatrpani devijantnim vjerovanjima među kojima je i tobože, vjerovanje u bezgriješne Imame koji poznaju gajb, bez kojih bi svijet propao, koji znaju šta je bilo i šta će biti, pa čak, poznato im je i kada će umrijeti. Ovakve, kao i mnoštvo drugih krivovjernih, i nadasve mitskih navoda, možete pronaći u djelu: Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija Mulla Sadr, 2012.
Jedna od najopasnijih tvrdnji, svakako je Mulla Sadrovo propagiranje „izmijenjenosti ili nekompletnosti Kur’ana“. Sporne dijelove iz Mulla Sadrova izdanja – Uvođenje u kur’anske znanosti, navest ćemo, a zatim obrazložiti uz VJERODOSTOJNE HADISE ši’ijskog muhaddisa el-Kulejnija, kojeg obilato citiraju u spomenutom djelu. Pitam se, zašto Fondacija Mulla Sadr nije nikada široj javnosti prenijela „vjerodostojne hadise“ koje bilježi ovaj „muhaddis“, a kojeg tako često možemo vidjeti u fusnotama njihovih izdanja?!
SPORNI DIO IZ DJELA: Uvođenje u kur’anske znanosti, Mohammad Hadi Ma’refat, Fondacija Mulla Sadr, 2013.
Opis Alijeva, a.s., mushafa
„Mushaf koji je sakupio Zapovjednik Ali, a.s., imao je posebne odlike koje drugi mushafi nisu imali:
1. Tačan redoslijed ajeta i sura koji se temeljio na redoslijedu objavljivanja. Znači, u ovom mushafu mekkanski ajeti i sure stoje prije medinskih te su tako historijsko razdolje i tok spuštanja ajeta bili jasni. Na ovaj način se iznošenje propisa, a naročito pitanje dokidajućeg i dokinutog u Kur’anu moglo jasno vidjeti.
2. Ajeti su u ovom mushafu pisani onako kako ih je učio, odnosno izgovarao (kiraet) Allahov Poslanik, s.a.v.a., tako da u njemu nije postojala mogućnost različitosti u načinima učenja. U skladu s ovim, razumijevanje sadržaja i dolazak do ispravnog tumačenja ajeta su bili lakši, jer ponekad različitost u načinu učenja uzrokuju da se značenja ajeta u potpunosti promijene.
3. U ovom mushafu su na marginama navedeni povodi objave ajeta i sura. Ova pojašnjenja, zabilježena na marginama, bila su najbolje sredstvo za shvatanje značenja Kur’ana i otklanjanje nejasnoća. Pored povoda objave ajeta, na ovim marginama stajalo je i razjašnjenje ajeta. Sam Zapovjednik pravovjernih Imam Ali, a.s., kaže: „Donio sam im knjigu koja je sadržavala i spuštanje (tenzil) i tumačenje (te’vil).
Prema tome, da se nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a., koristio ovaj mushaf, koji je sadržavao navedeno, kao i tumačenje i pojašnjenje ajeta, danas bi se otklonila većina poteškoća vezanih za shvatanje Kur’ana.“
Sudbina Alijevog, a.s., mushafa
Sulejm b. Kajs Hilali, umro 90. g. po H., koji je bio jedan od posebnih drugova Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a.s., prenosi od Selmana Farisija: „Kada je Ali osjetio da je pao u nemilost ljudi, povukao se u kuću i nije izlazio iz nje sve dok nije u potpunosti sakupio Kur’an. Kur’an je prije njegova sakupljanja bio pisan na dijelovima papira, na tankim pločicama i listovima, tako da nije bio objedinjen u obliku knjige. Nakon što je Kur’an objedinio u obliku knjige, Ali ga je (kkao bilježi Ja’kubi) natovario na devu i odnio u džamiju. Zatekao je ljude kako su se okupili oko Ebu Bekra te im se obratio: ‘Od smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a., do sada bio sam zauzet sakupljanjem Kur’ana i sakupio sam ga u ovom platnu. Sve što je Poslaniku, s.a.v.a., objavljeno ja sam sakupio. Nije bilo ajeta, a da mi ga Poslanik, s.a.v.a., nije proučio i podučio me njegovom tumačenju i razjašnjenju. Nemojte sutra da kažete: „Nismo za njega znali.’ Tada je jedan od predvodnika ustao i, nakon što je pogledao ono što je Ali zapisao, reče mu: ‘Ono što si donio nije nam potrebno, dovoljno nam je ono što imamo!’ Ali, a.s., je rekao: ‘Nećete ga više nikad vidjeti!’ Zatim je ušao u kuću i niko ga (Kur’an) nakon toga nije vidio.“[1]
Pojašnjenje spornog predanja – kako bismo Bošnjacima podrobnije pojasnili na što autor aludira
Sporni navodi iz knjige nedvojbeno ukazuju na mitologizaciju cijele ove priče, koja je sa stanovišta sunnija obična fabrikacija. Navodi da je dotični mushaf na marginama imao dodatna objašnjenja i mnoštvo drugih informacija, još jedan je od mitova, nedostajalo je samo da autor doda tvrdnje da su postojale i fusnote.
Od Alije, r.a., koji važi za jednog od najuglednijih i najhrabrijih ashaba, napravljen je „ubogi jadnik“ kojeg masa odbacuje, pa se stiče dojam da bi ashabi prije prihvatili riječi Ebu Džehla ili Musejleme Kezzaba, nego li riječi i djela ashaba kojemu je još na dunjaluku obećan Džennet. Slikovit prikaz nepravde koja mu je načinjena i uzurpatorsko-osori odnos ashaba, kod čitatelja treba da proizvede suosjećanje sa Alijom, r.a., a ujedno averziju i prezir prema ashabima, koje Mulla Sadr redovito satanizira u svojim izdanjima. Svakako, Alija, r.a., i njegova sabraća u vjeri su čisti od onoga što nam Ma’refat u svome djelu pripovijeda. Uostalom, ako je ovo predanje istinito, zašto Alija, r..a, nije pokazao ovaj mushaf onda kada je postao halifa? Očito da se radi o običnim mitovima, kojih u ši’ijskoj tradiciji ne nedostaje.
Ovakvim i sličnim predanjima, muslimanima u BiH se podsvjesno želi provuči ideja da – „tamo negdje“ postoji neki skriveni mushaf, i to, ne običan, nego mushaf koji sadrži mnoštvo stvari koji današnji mushafi nemaju, ajeti su poredani drugačije, tj. kako bi trebalo da bude, pa tako ispade, da mi pogrešno učimo ajete… Ko zna kakvih li sve sura ima u tom imaginarnom mushafu!?
Da čitateljima bude jasnije, sljedećih nekoliko ši’ijskih „vjerodostojnih predanja“ objasnit će na kakav „mushaf“ autor aludira:
1. Ahmed at-Tabarsi (kojeg kao i al-Kulejnija Ma’refat obilato citira), u djelu al-Ihtidžadžbilježi sljedeće predanje u kojem je Omer rekao Zejdu b. Sabitu: ‘Doista, Alija posjeduje Kur’an u kojem su razotkrivene sramne radnje muhadžira i ensarija.’ Zejd je to potvrdio, a zatim rekao: ‘Kada završim prikupljanje Kur’ana, kako si mi zapovjedio, zar Kur’an koji je kod Alije neće učiniti moj rad ništavnim (uzaludnim)?’ Omer reče: ‘Šta nam je činit?’ Zejd mu odgovori: ‘Ti to bolje znaš.’ Omer mu zatim reče: ‘Nema drugog rješenja, osim da ga ubijemo, kako bismo bili mirni.’ Nakon toga, Omer je počeo da kuje zavjeru sa Halidom b. Velidom kako bi ubio Aliju, ali, ostao je nemoćan u svom naumu. Kada je Omer postao halifa zatražio je Kur’an od Alije, kako bi ga mogao izmijeniti. Omer reče: ‘O Ebu Hasane, zašto ne doneseš Kur’an koji si pokazao Ebu Bekru, kako bismo ga objedinili?’ On odgovori: ‘Ni ne pokušavaj! Pokazao sam Ebu Bekru, kako bi bio dokaz protiv njega, kako na Sudnjem danu ne bi rekao: ‘mi o ovome ništa nismo znali’ ili kako ne bi rekli ‘nisi nam dostavio’. Ovaj Kur’an mogu dodirnuti samo čisti i nasljednici Poslanika. Omer reče: ‘Da li će doći vrijeme kada će biti objelodanjen?’ Alija odgovori: ‘Da, kada se pojavi Mehdi, on će ga objelodaniti i po njemu raditi.’[2]
Iako Ma’refat citira istoimenog autora, pa čak i istoimeno djelo, čudno je kako nas uvijek zaobiđu ovakva predanja, koja bi za nas doista bila, pravo otkrovenje…
Sljedeći ši’ijski autoritet, Muhammed Jakub al-Kulejni, autor „ši’ijske Buharije“, u zbirci hadisa Usuli kafi, tezi izmijenjenosti i nepotpunosti Kur’ana, posvetio je čitavo jedno poglavlje, koje je naslovio: „Niko osim Imama nije sakupio Kur’an”. U dotičnojnajvjerodostojnijoj zbirci hadisa, izmijenjenost Kur’ana se spominje na sljedećim stranicama: I tom, str. 421, 422, 430, zatim u II tomu, str. 86, 366, 379, 380, 381, 383, 388, 389, 390, 394,395,396,419,420,421, 424, 432. Zatim u djelu Revdatul kafi, str. 43, 159, 160, 174, 175, 241, 242, 309. Zbog preobimnosti, spomenut ćemo samo nekoliko „vjerodostojnih predanja“:
2. Džabir prenosi da je Ebu Džafer rekao: “Ko god tvrdi da je sakupio Kur’an je lažac. Niko nije bio u stanju da sakupi i zapamti to osim Ali b. Ebi Talib i Imami nakon njega.”[3] 3. Također se od Džabira prenosi sličan hadis u kojem kaže da Kur’an nije sakupio niko osim Imama.[4] 4. Hišam b. Salim prenosi da je Ebu Abdullah rekao: “Doista, Kur’an koji je Džibril objavio Muhammedu imao je 17.000 ajeta.”[5]
Ši’ijski šejhul-islam al-Medžlisi, prethodni hadis je ocijenio SAHIHOM (vjerodostojnim), gdje kaže: „Ovo predanje je vjerodostojno i nema sumnje da ovo predanje, kao i druga vjerodostojna predanja jasno ukazuju o manjkavosti Kur’ana i njegovoj izmjeni…“[6] 5. Također, spominje al-Kulejni u Usuli kafiju: „Od Ahmed b. Muhammeda b. Ebi Nasra prenosi se da je rekao: ‘Ebul-Hasan, alejhis-selam, dodao mi je mushaf govoreći: ‘Ne otvaraj ga!’ Međutim, ja sam ga otvorio i čitao suru ‘Lem jekunillezine keferu’. U njoj sam našao spomen sedamdeset ljudi iz plemena Kurejš. Spomenuti su po svojim imenima i imenima svojih očeva.’“
6. U drugom hadisu stoji: „Od Ebu Abdullaha, alejhis-selam, prenosi se da je rekao: „Džibril je došao Muhammedu s ovim ajetom: ‘O vi kojima je data knjiga, vjerujte u ono što objavljujemo Aliji od jasnog svjetla.’“
Ši’ijski autoritet, Mulla Hasan, autor poznatog djela Tefsiru safi kaže: „Što se tiče ubjeđenja naših šejhova po ovome pitanju, jasno se vidi da je Muhammed Jakub al-Kulejni bio ubijeđen u izmijenjenost Kur’ana i njegovu manjkavost …“[7]
Shodno ši’ijskoj tradiciji u Kur’anu nedostaju sljedeće sure:
At-Tabrisi kaže: “Nedostaju sure, a to je sasvim tačno, kao sura El-Hikd, sura El-Ha’l i sura El-Vilaje.”[8] Također, neki smatraju da nedostaje i sura En-Nurejn, koju su navodno ashabi izostavili pri bilježenju u vrijeme halife Osmana. Ovaj stav zastupaju eminentni ši’ijski učenjaci poput već spomenutog at-Tabrisija u djelu Faslul-hitab fi isbat tahrif kitab rabbul-ibad, str. 180., zatim ši’ijski šejhul-islam al-Medžlisi u djelu Tezkiret-ul-eimme, str. 18-19. (perzijsko izdanje), kao i Mirza Habibullah al-Khoi u djelu Minhadžul-bera’a fi šerh nehdžul-belaga, 2/217.
Važna napomena:
Sve citirane autoritete i njihova djela možete pronaći i u fusnotama djela Uvođenje u kur’anske znanosti, što ukazuje da nije riječ o nekim ekstremnim ili devijantnim autoritetima, zapravo, radi se o najvećim učenjacima ši’ijske tradicije. Ono što je čudno je, činjenica da je Mohammad Hadi Ma’refat koristio i Usuli Kafi i Ihtidžadž (djela u kojima se jasno negira današnji mushaf), spominjao je i mnoštvo drugih „spornih“ autoriteta, ali nam nije spomenuo niti jedno sporno predanje, od kojih su samo neka spomenuta u ovom tekstu. No, neka nas to ne čudi, jer takve poteze treba očekivati u narednim izdanjima Fondacije Mulla Sadr – očito da nisu „evoluirali“ u taj, mnogo zahtjevniji stadij. Prošlogodišnja izdanja, poput djela el-Bejan i Uvođenje u kur’anske znanosti su začetnici u promoviranju ovakvih zabluda, ali, za nadati se da ćemo biti postojani i stati u kraj mitologizaciji i falsifikaciji islama.
Nama su dovoljne riječi Gospoda: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“[9]
Piše: Resul S. Mehmedović
Bilješke:
[1] Mohammad Hadi Ma’refat, Uvođenje u kur’anske znanosti, Fondacija Mulla Sadr, Sarajevo, 2013., str. 68-70.
[2] Pogledati: at-Tabarsi, al-Ihtidžadž, str. 225.
[3] Al-Kulejni, Usuli Kafi, 1/228
[4] Ibid, 1/285
[5] Al-Kulejni, Usuli kafi, poglavlje Fadlal-Qur’an, Tehran 1381, II tom, str. 634.
[6] Mula Muhammed el-Bakir el-Medžlisi, Mir’atulukuli šerhul-usuli vel-furu’i, str. 539.
[7] Mula Hasan, Tefsir safi, 14.
[8] At-Tabrisi, Faslul-hitab fi isbat tahrif kitab rabbul-ibad, str. 24.
[9] Al-Higr, 9.
