Kad zavlada tama i opasnost vreba
koje svetlo Sudbe slediti nam treba?
I ja Nebo pitah šta je izlaz tada.
„Slepo verovanje!” – odgovor je Neba.
(Omar Hajjam, „Rubaije“)
Teško bih svijet u kojem sam do nedavno živio mogao nazvati rajem, ali sada… O paralelnim svjetovima čuo sam i čitao mnogo puta, tim prije što sam neuspješno studirao fiziku, s posebnim interesovanjem za kozmologiju. Mnoštvo svjetova koji sinhrono egzistiraju s onim u kojem živim, a među kojima je kontakt nemoguć, težak ili još nisu nađena vrata za prijelaz iz jednog u drugi – barem za nas, što ne znači da ih njihovi eventualni žitelji nisu našli – oduvijek mi je ličilo maglovitoj zavjesi što zastire ozbiljna pitanja o svemiru. Opstoj viših dimenzija, ponad naše četiri, kojima se često podupirala mogućnost – zaobilaženjem zakona neproničnosti, da dva tijela ne mogu istovremeno zauzimati isto mjesto – postojanja i nekog drugog svijeta u istoj točki prostor-vremena, izgledao mi je više kao uzlet naučnofantastične mašte, sterilne znanstvene intuicije fizičara i kozmologa. Pa, ipak – desilo se!
Ništa pod milim bogom nije upućivalo na Njih, na Njihov svijet koji se neprimjetno uklopio u onaj koji smo smatrali jedino postojećim. Barem meni, koji bijah uvjeren kako znam očitavati znakove pored puta koji ukazuju na moguće promjene, ili izazivaju neugodnu slutnju skeptičnijih istovrsnika. Svi smo izgledali isto, podjednako se – uz trivijalne statističke varijacije – uklapali u za to vrijeme uobičajeni svjetonazor, više ili manje kritizirali postupke vlasti, pazeći pritom više na vlastiti negoli njen integritet (policijska palica, elektrošoker, suzavac ili gumeni metak bijahu dovoljan podsjetnik na opreznost), plodili se i množili, konzumirali ista jela, ispijali ista pića, radovali iste radosti, slavili iste blagdane,… Pa opet, ispao je tek čisti privid.
A onda, mic po mic, počeše čudne pojave koje čak najpametniji među nama ni u snu nisu povezivali s rastvaranjem vrata u drugi, paralelni svijet skriven iza maske nama obitavajućeg. Učestalo je neobično vladanje pojedinaca, koje su mnogi među nama pravdali kao slobodu mišljenja i ponašanja osoba – načela koja smatrasmo za vijeke vjekova izborenima – pa smo čak pred sudom branili njihove nositelje, ukoliko se pravni sistem baš napopastio procesuirati te čudne, no sve učestalije izuzetnosti. Što se pokazalo ogromnom, katastrofalnom pogreškom naše civilizacije. Humanizam je etičko načelo koje dopušta nesmetane mogućnosti osobama, u ime slobode izražavanja njihove prirodne različitosti. Uostalom, samo su elementarne čestice koje nas grade međusobno nerazlikujuće, ali se već mačka od mačke, pas od psa, a kamoli ne čovjek od čovjeka, razlikuju po mnogim modusima vlastite ličnosti. Pokazalo se, međutim, da upravo ti humanisti bijahu nesvijesni sudionici otvaranja prolaza iz našeg u Njihov, bolje rečeno – iz Njihovog u naš uobičajeni svijet, što ga je – za tko zna koliko vremena – do neprepoznatljivosti promijenilo.
Svakako smo znali kako bitišu drugi, bliski i daleki svjetovi, nastanjivi, nastanjeni ili obične pustinjske kugle orbitirajuće oko inih sunaca, no da istovremeno na istom mjestu egzistiraju dva tako različita svijeta – poput dobra i zla u našoj psihi – teško da je itko očekivao. Povijest našeg svijeta, a i prirodne znanosti, ukazuje da promjenu kvaliteta – prijelaz iz jednog u neki drugi, kvalitativno različiti modus postojanja – uvijek slijede previranja, sve dok se novo stanje kako tako, i tko zna za koje vrijeme, ne stabilizira. Otvaranje „prolaza“ iz stare u novu razinu postojanja uvijek je praćeno pojavama koje ljudi uglavnom smatraju katastrofalnima. Vrata paralelnog nam svijeta rastvarala su se sve više, ubrzanije, dok iz njega nije nahrupilo i preplavilo naš svijet, nespreman da se intelektualno ili materijalno suprotstavi invaziji nama sličnih, dugo u naše oblike i svjetonazore zakrinkanih, ali u osnovi tuđinskih bića.
Desetine tisuća leševa, invalida i obeščašćenih žena i muškaraca, naših i Njihovih, jer – pokazalo se – oblikom se zaista nisu razlikovali koliko razumom i svjetonazorom koji je pratio Njihovu krajne egoističnu, rekli bismo darvinističku, animalnu inteligenciju – dok se stanje nije uspjelo smiriti našom bezuvjetnom predajom. Tek tu i tamo, osamljeni kristalići beznadežnog otpora egzistiraju na marginama promijenjenog svijeta, društva koje je prihvatilo načine razmišljanja i djelovanja stranaca prilagodivši se “pravu jačega”, od slobodno mislećih pojedinaca preko noći postavši gomila oruđa koje govori, i sami nesvijesni svoje transformacije. Kroz krvavo odškrinuta vrata između dvaju paralenih, sinkrono postojećih svjetova, ljudsku civilizaciju na ovim prostorima za dugo vremena preplavio je tuđinski svijet. Svijet potencijalne ljudskosti praktički prekonoć pretvoren je u svijet aktualnog izrabljivanja, od čovjekovoj biti strane inteligencije. Utjeha pojedincima jedino ostaje nada, da će – kad tad – zrnca kristalizacije meni sličnih, uspjeti potaknuti društvo u humanistički smjer, zauvijek zatvorivši vrata nečovječnom, paralelnom svijetu koji nas je osvojio. Zasada jednosmjernom cestom, kroz široko otvorena vrata među paralelnim svemirima, ušao je tuđinski svijet. Kapitalizam.
Iz zbirke “Paralelni svetovi”, Reč i glas
Ladislav Babić
sbperiskop.net
