Kako je kobna bošnjačka greška iz 1921. otvorila vrata podjeli BiH između Srbije i Hrvatske!
SPAHINO HISTORIJSKO DA: Kako je kobna bošnjačka greška iz 1921. otvorila vrata podjeli BiH između Srbije i Hrvatske!
Uspostavljanjem centralističkog uređenja, srpske i hrvatske političke elite prestaju tretirati ideju o autonomiji i političkoj posebnosti Bosne i Hercegovine kao realan politički problem, a zalaganje Spahe i JMO za autonomiju ostaje tek lijepa želja bez šire političke podrške. Umjesto toga, ključno pitanje u državi postaje “hrvatsko pitanje” tj. rješavanje hrvatskog nezadovoljstva postojećim centralističkim državnim uređenjem.
Piše: Danijal Hadžović
Dvadeset tri glasa poslanika Jugoslovenske muslimanske organizacije u Skupštini Kraljevine SHS bila su presudna da se 1921. donese prvi, Vidovdanski ustav novouspostavljene jugoslovenske države. Ovim ustavom Kraljevina SHS formalno je konstituisana kao unitarna, strogo centralistička država s dinastijom Karađorđevića na čelu. U zamjenu za glasove za ovaj Ustav Spaho je, pored ulaska u vladu Nikole Pašića na poziciji ministra trgovine i industrije, dobio i „turski paragraf“ ugrađen u Ustav, tj. odluku da od 26 oblasti na koje je država administrativno podijeljena, njih pet koje su obuhvatale BiH ne prelazi njene historijske granice. Pored toga, Spaho je sa Pašićem dogovorio da agrarna reforma koju su kraljevske vlasti već počele provoditi raspodjelom begovskih imanja zemljoradnicima koji su je obrađivali, a koji su velikom većinom bili Srbi, bude dosta blaža te da dotadašnji vlasnici za oduzetu zemlju budu adekvatno obeštećeni
Ovo je svakako bio najvažniji i najznačajniji politički potez koji je Spaho povukao u svojoj političkoj karijeri. No da li je on za interese BiH i Bošnjaka u konačnici bio pozitivan? Mišljenja po ovom pitanju duboko su podijeljena. U bošnjačkoj historiografiji i javnom mnijenju općenito se pozitivno nastoji prikazati ovaj sporazum kao mudar potez i izvlačenje maksimuma mogućnosti iz datih historijskih okolnosti, gdje je Spaho na kraju uspio izdejstvovati očuvanje teritorijalne kompaktnosti BiH. Ipak, treba uzeti u obzir da je usvajanjem Vidovdanskog ustava ukinuta bilo kakva političko-administrativna posebnost Bosne i Hercegovine, a četiri oblasti koje su ostale unutar granica BiH imale su krajnje simbolične nadležnosti u odnosu na centralnu vlast u Beogradu. Kada se uzmu u obzir događaji koji su prethodili, ali i uslijedili nakon prihvatanja Vidovdanskog ustava, može se tvrditi da je u pitanju bila pogrešna politička odluka s dugoročno negativnim posljedicama.
(Administrativna podjela prema Vidovdanskom ustavu)
Kraljevina SHS formirana je u dramatičnim uslovima 1918., u kojima su se, s jedne strane, južnoslavenske zemlje zapadno od Drine nalazile na strani poražene Austro-Ugarske, dok je s druge strane stajala pobjednička Kraljevina Srbija s velikim ambicijama o teritorijalnom širenju i južnoslavenskom ujedinjenu. Suočeni s opasnošću da Italija otkine ogromne dijelove obale ili da uđu ponovo u sastav neke nove austrijske države, političari iz Hrvatske i Slovenije okrenuli su se ka Srbiji i ideji stvaranja jugoslovenske države koju je srpsko rukovodstvo ranije proklamovalo kao ratni cilj. 29. oktobra 1918. godine Hrvatski sabor je donio odluku o raskidanju svih državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s Monarhijom, te proglasio stvaranje nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba (sastavljene od južnoslavenskih teritorija poražene Austro-Ugarske), a nekoliko dana kasnije, Vijeće je formiralo pokrajinske vlade za Sloveniju, Dalmaciju i BiH, čime je jasno naglašena tendencija za federalnim uređenjem države. Formirana je i centralna Vlada Narodnog vijeća SHS, a BiH je kao jedna od pokrajina novoproglašene države sačuvala svoju unutrašnju upravu i institucije.
S obzirom da Država SHS nije imala izgledne šanse da bude međunarodno priznata, delegacija Narodnog vijeća ove novoproglašene države sastavljene od 30 članova 28. novembra 1918. otišla je u Beograd da s Vladom Srbije i regentom Aleksandrom pregovara o ujedinjenu. Delegacija Države SHS zahtijevala je republikanizam i federalizam s očuvanjem postojećih političkih jedinica. Predstavnici Srbije htjeli su unitarizam i monarhizam s dinastijom Karađorđevića na čelu. Argument snage svakako je bio na strani Srbije. Pored činjenice da su se našli na strani pobjednika, Srbija je na raspolaganju imala vojnu silu, u tom trenutku prijeko potrebnu za uvođenje reda i sigurnosti na teritoriji Države SHS na koju su italijanske trupe već uveliko prodirale. Predstavnici Države SHS u konačnici su popustili po pitanju oblika vladavine i prihvatili da se proglasi Kraljevina SHS s dinastijom Karađorđevića na čelu. No nisu popustili po pitanju unutrašnjeg uređenja. Stoga je odlučeno da će se o uređenju nove države odluka donijeti naknadno, u ustavotvornoj skupštini, pri čemu bi za usvajanje prvog ustava bilo potrebno 2/3 glasova. Prvog decembra 1918. godine Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevinu SHS. Do usvajanja novog ustava, nastavile su da funkcionišu postojeće političke jedinice sa svojim institucijama.
Naredne dvije i po godine u novoj državi stoga će obilježit žestoka politička borba glede političkog uređenja zemlje. Na jednoj strani stajali su kraljevski dvor i vodeće dvije srpske stranke, Narodna radikalna i Demokratska stranka, koje su željele centralističko uređenje. Stjepan Radić i HSS koji su uživali plebiscitarnu podršku Hrvata, beskompromisno su zagovarali federaciju. Slovenska ljudska stranka i Muslimanska narodna stranka predlagali su kompromisno rješenje – da se Jugoslavija administrativno podijeli na postojeće jedinice koje će biti organizovane kao autonomne pokrajine. Ovog stava, zanimljivo, bio je i drugi čovjek radikala Stojan Protić, koji je zagovarao podjelu države na 9 historijskih oblasti, od kojih bi Bosna i Hercegovina bila jedna od njih.
Ipak, Nikola Pašić i Aleksandar Karađorđević bili su odlučni da novoj državi nametnu centralističko uređenje. Problem je bio što su Srbi demografski činili manje od 50% stanovništva u novoj državi, tako da je i podrška u Narodnoj skupštini njihovoj ideji uređenja bila daleko ispod dvotrećinske. Stoga su u datom periodu poduzeli čitav niz aktivnosti, smicalica i poteza, ne bi li na kraju proveli svoj željeni koncept uređenja. Tako je Aleksandar poništio prvobitni dogovor o potrebnoj 2/3 većini za novi ustav, te umjesto toga donio odluku da će za izglasavanje ustava biti potrebna prosta natpolovična većina. Ipak, prorežimske stranke imale su manje od polovine zastupnika. Komunistička partija (koja je na izborima 1920. završila kao četvrta) bila je zabranjena nedugo nakon izbora, tako da njihovi zastupnici nisu mogli glasati. Poslanici HSS-a bojkotovali su rad Skupštine, tako da ni oni nisu glasali. Pašić shvata da glasovi JMO-a postaju presudni i da je za to neophodno Spahu odvući od Radića i privući na svoju stranu. Ustav je u konačanici donesen tijesnom većinom, s glasovima 223 poslanika Ustavotvorne skupštine: Demokratske stranke 89, Narodne radikalne stranke 87, Saveza zemljoradnika 3, Jugoslovenske muslimanske organizacije 23, Džemijeta (stranke koja je okupljala Turske i Albance) 11, Kmetijske stranke (tzv. Slovenački radikali dr. Bogumila Vošnjaka) 10 i glasa Spasoja Piletića kao nezavisnog poslanika. Protiv je bilo 35 poslanika (socijalisti, republikanci i Srpska zemljoradnička stranka) a apstinirao je čak 161 poslanik – Hrvatske republikanske seljačke stranke i Komunističke partije Jugoslavije, Narodnoga kluba i Jugoslovenskog kluba.
Na taj način, u krajnje sumnjivoj parlamentarnoj proceduri, Spaho je postao kum centalističkom uređenju Jugoslavije. Koliko je to samom Spahi i BiH u konačnici donijelo koristi, pokazali su događaji koji su uslijedili. Shvativši da je nasamaren od Pašića i da većinu stavki iz dogovora ovaj ne namjerava ispoštovati, Spaho je već 1922. napustio vladu, nakon čega se okrenuo savezu sa Radićem i ponovo gorljivo počeo zagovarati autonomiju BiH i decentralističko uređenje zemlje.
No bilo je već kasno. Kraljevina SHS je potvrđena kao unitarna centralistička država, a politički predstavnici ostalih naroda nisu imali izgledne šanse za preuređenjee države bez volje srpskih političkih elita.
Dvadesete godine dvadesetog stoljeća u Kraljevini SHS obilježit će ogorčena borba između Srba i Hrvata glede uređenja nove države, koja će kulminirati ubistvom Radića u Skupštini 1928., a zatim i kralja Aleksandra u Marseju 1934.
Posljedice prihvatanja Vidovdanskog ustava po Bosnu i Hercegovinu su dugoročno bile štetne. Iako su hrvatske nacionalne političke elite BiH idejno tretirale kao hrvatsku zemlju te težile da se ona pripoji Hrvatskoj, što su tokom austrougarskog perioda u BiH otvoreno zagovarale i dvije bh. hrvatske stranke, Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga, u događajima koji su prethodili stvaranju i uređenju zajedničke jugoslovenske države, svi zvanični prijedlozi federalističkog uređenja koji su dolazili zapadno od Drine podrazumijevali su i BiH kao zasebnu političku jedinicu. Naime, s obzirom da su ispred sebe imali težnju srpskih elita za unitarnim uređenjem, hrvatskim predstavnicima nije trebao dodatni front protiv Bošnjaka po pitanju BiH, niti su u takvim okolnostima imali realnu mogućnost zahtijevati širenje prema Bosni i Hercegovini.
No, uspostavljanjem centralističkog uređenja, srpske i hrvatske političke elite prestaju tretirati ideju o autonomiji i političkoj posebnosti Bosne i Hercegovine kao realan politički problem, a zalaganje Spahe i JMO za autonomiju ostaje tek lijepa želja bez šire političke podrške. Umjesto toga, ključno pitanje u državi postaje “hrvatsko pitanje” tj. rješavanje hrvatskog nezadovoljstva postojećim centralističkim državnim uređenjem.
To, hrvatsko pitanje, uz mnogo veću kooperativnost novog vladara-namjesnika kneza Pavla i pritisak zapadnih saveznika, prvenstveno Velike Britanije, rješava se 1939. upravo preko leđa BiH – Sporazumom Cvetković-Maček, tj. proglašavanjem Banovine Hrvatske kojoj su date velike nadležnosti, ali i veliki dijelovi teritorije Bosne i Hercegovine.
(Granice Banovine Hrvatske – crveno)
Tek je izbijanje Drugog svjetskog rata spriječilo da ova podjela trajno zaživi u praksi, a pobjeda i volja Narodno-oslobodilačkog pokreta da Bosna i Hercegovina ponovo povrati svoju državnost.
Ipak, ostat će veliko pitanje da li bi se stvari u Kraljevini Jugoslaviji odigravale kako jesu da Spaho svojim glasovima nije omogućio stvaranje centralističke države te potonje brisanje BiH s političke mape, te da je u početnim godinama principijelno istrajao na savezu sa Hrvatima i Slovencima, zahtijevajući decentralističko uređenje s BiH kao jednom od administrativnih jedinica kao minimuma ispod kojeg ne ide.
Historijski primjer koji zorno demonstrira da žrtovanje osnovnih principa zarad dnevno-političke prinude i problema može u konačnici imati mnogo fatalnije posljedice.
SB
