Friedrich Johann Christian Hölderlin
Fenomenološka fleksibilnost njegove erudicije dopušta mu analogije koje su drugima nedostupne. Kreativnost i imaginaciju on združuje sa igrom poetskog senzorija u dodiru s realnošću od koje se odvaja tek toliko da bi s nje razodjenuo stari oreol privida i postavio novu, tek moguću istinu.
(Iz studije “Horizonti humanizma i transformacija vremena” – 1988.)
Marjan Hajnal, zokster something
Njemački romantizam se sintetizovao na duhovnom tlu kasnih odbljesaka Renesanse i Reformacije, u međuprostoru francuskog i pruskog modela monarhističkog apsolutizma, na pozornici kojom je dominirao bojni poklič masa sklonih teroru, nosilaca pseudo-demokratije izrođene iz prezrele i nesvjesno izopačene idealističke vizije slobode ostvarene putem revolucije.
Racionalistički modernizam je bio neophodan kontrapol suprotstavljen Inkviziciji, ali su monadološki solipsizam i metodski skepticizam survali novog čovjeka u ambis beznađa i melanholije. Upravo tada, sa Kantom i Schillerom, preko tog ponora, u kontinuitetu kakav je postojao još samo u Antici i u periodu italijanskog Humanizma, počinje se graditi posljednji veliki most sačinjen od djela velikana kakvi su bili Hölderlin, Goethe, Schelling, Shopenhauer, Nietzsche… bez kojih neće moći izrasti drugi također veliki autoriteti: W. Benjamin, Sartre, Adorno, Camus, P. Valery i svi ostali zatočenici 20. stoljeća, kojima je preostao samo taj spasonosni most što vodi unatrag.
Friedrich Johann Christian Hölderlin (1770-1843) svakako predstavlja jednu od najznačajnijih i najsudbonosnijih figura na tom putu. Bez obzira na pripadnost idealističkom okruženju, u njegovim pogledima već se kriju korijeni postmodernizma što će se kao kritika postedipovske tradicije, nakon kafkijanskog egzodusa mišljenja, ponovo okrenuti onim transcendentnim sferama u kojima egzistirajući subjekat više i nema mogućnosti da svoju suštinu istražuje u horizontu apsurdnosti, – jer je svoje biće sveo na apsurdnost samu, mireći se s entropijskom tamom antiestetičkog univerzuma.
Antilogika potrebna za razumijevanje antimaterijalnog univerzuma haosa kao novog, još neshvatljivog Logosa, mora se priznati, nije bila nikada nedostupna velikim umovima, ali je zanimljivo saznanje o egzistencijalnim traumama i svojevrsnim prokletstvima kojima su ti umovi bili izloženi. Svjetski duh, u sebi reflektiran preko tragičkih sudbina humanista, obezbjeđivao je sebi piedestal po uzoru odnosa Kronosa prema vlastitoj djeci. Stoga ne čudi bijeda slave odbjegle u nedokučive ponore visina koje mogu savladati samo tragički geniji, a Hölderlin je nesumljivo bio jedan od njih. Inspirisan Leibnitzom, Spinozom, Rousseauom, Kantom, Schillerom, Klopstockom, stasavajući uporedo sa Fichteom, Schellingom i Hegelom, postaje jednim od nezamjenljivih sudionika duhovne prekretnice na početku nove epohe u sferi mišljenja i znanstvene kreacije. Odbacujući protestantsko-evangelističku karijeru, Hölderlin se priklanja Schilleru, Herderu i Goetheu, ali zbog teških godina osame (skoro polovinu života provodi u ćutanju) nepravedno je bio zanemarivan njegov gotovo transmetafizički pogled na svijet. Danas bi se s potpunim pravom moglo govoriti o Hölderlinovom utjecaju ne samo na klasike idealizma nego i brojne savremene sljedbenike filosofije egzistencije, pa i teoretičare postmoderne.
Kao dvadesetogodišnjak pratio je tokove Francuske revolucije poredeći njene zahtjeve sa zahtjevima antičkih grčkih borbenih zagovornika slobode. Nakon toga slijedi bijeg u nerepresivnu unutrašnjost svoga bića, što je bio samo možda “posljednji genijalni korak nesuđenog začetnika revolucije, njenog himničara, koji se radije povukao u nijemu tamu koja je još više podstakla sjaj pjesničkog jezika, logiku istine koja izmiče metafizičkim zakonomjernostima, nego da se odrekne svojih revolucionarnih i u isti mah životno-umjetničkih uvjerenja. Bio je sin svoga vremena, ali se nije podvrgao nijednoj autoritetnoj vrijednosti tog vremena, svoje djelo nije pisao ni u kakvoj sjenci nekog moćnog Oca. Za razliku od Hegela, prijatelja iz mladosti (rođeni iste godine 1770.), koji će se privoljeti Državi – Ocu, Hölderlin će ostati zauvijek odan tübingenskim groznicama u kojima je pisao Hiperiona, biće poput Empedokla iz njegove drame Empedoklova smrt o kojem kaže: Tako je Empedoklo sin svoga neba i svoga doba, svoje domovine, sin silnoga razgovora prirode i umjetnosti u kojem se svijet pojavljuje pred njegovim očima. Čovjek u kome su se protivrječnosti tako duboko objedinile da su u njemu postale jedno. Tako je Empedoklo, kako je rečeno, rezultat jednog doba kao što iz njega i proizlazi… I tako je trebalo da postane žrtva svoga vremena… Tako se u njemu individualizira njegovo vrijeme.”*21)
Hölderlin je bio neumorni istraživač, dinamičan, mnogo je putovao, bio je filosof, pjesnik, i sam je, kako kažu, kao čovjek bio pjesma. U sjećanju i predosjećanju, u Empedoklu je naslućivao čudesni dio svog sopstvenog bića. U jedinstvu protivrječnosti pronalazio je sklad o kom se može još samo ćutati, opasno po hridima svjesnosti svijesti krećući se prema onom obzorju smisla što običnom smrtniku odaje se tek prividom, hamletovskim doživljajem tragičkog apsurda. Patvorena disonanca neizrecivog, i kada dospije do riječi, opet je govor šutnje o neizrecivom. Hölderlin se može shvatiti samo ako se proosjeća, pored onog što je rekao, i ono što nije rekao.
Sva njegova poezija je tragička, uzvišeno tragička, kakav je bio i njegov život, spleten s Antikom, koliko i s nekim vanvremenskim univerzumom. Što je najdragocjenije, Hölderlin jasno uočava međusobni utjecaj kultura, izvornost i originalnost pojedinih među njima, ali nijednoj ne odriče ljepotu i duhovnu veličinu. Nas Hölderlin zanima kao estetičar i tragički humanist. “U tragičkoj umjetnosti Hölderlin je vidio vrhunac pjesništva. Iz osobene nostalgije za starom Grčkom, svjestan svih razlika koje nas od nje dijele, uspio je da iznjedri elemente novog osvita. Naslućujemo ga, kao osvit novog razdoblja u jezičkom artikulisanju historijskih smislova, u njegovim spisima o Sofoklovim tragedijama, u teorijskoj osnovi koju će dati za svoju nazavršenu tragičku igru Smrt Empedokla, u njegovim komentarima uz odlomke Pindarovih pesama. Fridrich Nietzsche, također jedan od velikih mislilaca osvita, dolazi tek poslije jednog od najvećih pjesnika svijeta do danas. Hölderlinov mislilački put koji je nesumnjivo zahtijevao svojevrsnu odvažnost, vodio je u daljine u koje se nisu usudili zaći ni najdalekosežniji filosofi njegovog vremena, među kojima istaknuto mesto zauzima Hegel. Taj put, do sada još nedovoljno tumačen, gotovo nepoznat, svakako s neiskušanim svojim mogućnostima, put je na kome veličina poezije samo raste, i njen se značaj otkriva kao nezaobilazan za ljudski opstanak. Posle Hölderlina, naš pogled na tragičko ne može više biti isti”…*22)
Naš pogled na svijet ne može biti više isti poslije Hölderlina.
Fenomenološka fleksibilnost njegove erudicije dopušta mu analogije koje su drugima nedostupne. Kreativnost i imaginaciju on združuje sa igrom poetskog senzorija u dodiru s realnošću od koje se odvaja tek toliko da bi s nje razodjenuo stari oreol privida i postavio novu, tek moguću istinu. To potvrđuju tekstovi o “Paraleli Solomona i Hesioda”, u kojima se u sasvim novom svjetlu izdižu obrisi gigantskih vremena Starog Zavjeta, ali i poruke “umjetnosti kod Grka do kraja Periklovog doba”. Ono što prezentira na dvadesetak stranica o historiji i filosofskoj osnovi grčke kulture, nadmašuje po značaju i smislu mnoga druga djela također sjajnih autora.
U “Osnovi za Empedokla” Hölderlin prezentira harmoničku suprotnost umjetnosti spram prirode. “Organski, umjetnički čovjek je cvat prirode… U čistom životu priroda i umjetnost se samo harmonično protivstavljaju. Umjetnost je cvat, usavršavanje prirode, a priroda biva božanska tek objedinjavanjem s drugovrsnom ali harmoničnom umjetnošću”.*23)
Iz Hölderlinovog doživljaja i spoznaje dubine Empedoklove filosofije ocrtava se spoj dva umna sistema, dva vremenski udaljena načina posmatranja univerzuma, ali jednog istog univerzuma. Snagu i dubinu Hölderlinovog promišljanja jedinstva života sa smrću, borbe prirode protiv umjetničkog individualiteta, teško je interpretirati, imajući u vidu stav koji proklamuje Friedrich Schlegel u studiji o Goetheovom “Wilhelmu Meisteru” (studija objavljena u reviji “Athenaeum” 1798. god.) da se “velika umjetnička djela mogu kritikovati samo sama sobom”. Dovođenje kritike u centar umjetnosti bilo je neizbježno za prvu romantičku generaciju u Njemačkoj. Herder i Goethe su nastojali da se vrijednost novih umjetničkih formi ne prosuđuje tipizacijom antičkih pravila, – svaka kultura ima svoj sopstveni stil i model. Cilj je bio u tome, kada je kritika u pitanju, da se kritika odvoji od suđenja i postane kritika razumijevanja, čime se više ne bi mogla dovoditi u pitanje individualnost umjetnika i integralnost djela. Kritika umjetničkog djela mora biti dostojna predmeta kritike, štaviše mora pretendovati na to da i sama postane umjetničko djelo.
Ovim problemom posebno se bavio Walter Benjamin, kada je i sam analizirao poetsko-filosofska djela poput Hölderlinovih. U studiji “Dvije pjesme Friedricha Hölderlina”…*24)Benjamin, i sam veliki pjesnik, filosof, estetičar, (čije je djelo sam iscrpno analizirao u svom diplomskom radu 1981. god.), iskazuje svoje divljenje prema Hölderlinu, slično onom koje je Hölderlin osjećao prema Empedoklu.
Veoma je značajno ovom prilikom istaći sličnost Hölderlinovog i Benjaminovog stila u pristupu kritici. Bez Benjaminove pomoći ne bismo mogli tako jednostavno shvatiti puteve Hölderlinove samoidentifikacije s Empedoklom. Iako Benjamin ne pominje Empedokla, aluzija o smrti pjesnika jasno upućuje na poznavanje Hölderlinove tragičke igre “Smrt Empedoklova”.
Osvrt na Shlegelov stav prema kritici obavezuje nas da ukažemo na formalnu i suštinsku srodnost stilova velikih estetičara (Hölderlin-Nietzsche-Benjamin) koji uvažavaju činjenicu (prema Novalisu) da svako umjetničko djelo ima ideal a priori, nužnost u sebi da postoji. U toj ambivalentnosti i dvostrukosti unutrašnje strukture poetskog svijeta, filosofija je umjetnost prokletih. Sloboda postaje tragička sloboda napuštenih, na samoosamu osuđenih.
Prema Hölderlinu “postoji prirodno stanje mašte koje bi se moralo, dijeleći odsutnost zakona s racionalnom anarhijom predstava, ipak jasno razlikovati od ove (anarhije, – M.H.) po pitanju zakona koji treba da ga uredi. Pod tim prirodnim stanjem mašte, tom povlasticom, razumijem moralnu anarhiju, pod tim zakonom, zakon slobode. U tom prirodnom stanju mašte, gde je ona posmatrana u vezi s moćima žudnje, moralni poredak je, nesumnjivo, moguć, ali slučajan. Postoji izvjestan empirijski vid moći žudnje analogan onome što se naziva priroda, naročito iznenađujući kada se nužnost, izgleda, zbližava sa slobodom, uslovljeno sa neuslovljenim, čulno sa svetim, stanje prirodne čednosti, reklo bi se moralnost instinkta, a odgovarajuća mašta je nebeska. Takvo stanje može biti samo dar sudbine”… *25)
U takvom stanju neodolijevanja prirodi tragedija je kob prirode ali i slobode izvedene iz moralne anarhije. I za Hölderlina i za Nietzschea važi isto pitanje: da li je priroda zamka za moral ili je život prirode rastrgnut moralom? S obzirom na analogne životne puteve i tragičnu sudbinu kakva je zadesila ova dva genija, moglo bi se reći da je njihova tragedija u unaprijed anticipiranoj samospoznaji u toj tragičnosti, a da uprkos toj samospoznaji svoga bića zahvaćenog vrtlogom anarhije slobode, ipak nisu htjeli, dok su još imali vremena, da napuste taj izazovni vrtlog što iza ambisa ćutanja krije ono Neizrecivo, sebično sklonjeno od pogleda nasilničkih “spasitelja”, “moralista” i “civilizatora”. Nije bolest slobode posljedica bijega u slobodu, kao što ni moral prirode nije uzrok tamnovanja uma u lavirintnim katakombama destruiranog prava. I kada piše o Empedoklu, ili o Edipu, Antigoni, Pindaru, Spinozi… osjeća se da Hölderlin u svemu nazire sekvencu sopstvenog udesa, kroz udes estetiziranog haosa. Zato za njega tragičko izrasta iz paradoksa, iz loma smrti i poezije. Smrt je središte svjesnog odnosa prema mitsko-arhetipskoj simbolici života. Hölderlin veliča smjelost življenja, – mitološku bit umirućeg boga Sunca, pretka i zaštitnika pjesnika i njihove vedrine kao mitskog zakona kosmičkog plesa smrti. Hölderlinov svijet lijepog nosi bitno obilježje povratka vremenu grčkog pjesništva, iako nije oblikovan intenzivno, a ni čisto grčki, jer obrazuje ga drugačiji poredak likova ljudi i “nebesnika” kojima je sudbina pjesnika zajednička, ono što ih povezuje. Pjesnik se pojavljuje kao poslan narodu, a narod, – kao simbol, vinovnik i svjedok pjesnikove smrti. Hölderlin poručuje Izabranome: “Budi radostan, izabrao si dobru sudbinu”, i time postavlja dubinu i snagu supstancijalnom odnosu čulnog poretka (za pjesništvo značajne dimenzije zvuka) između pjesnika i sudbine, kao kod Nietzschea u “Die Geburt der Tragodie” kada se povorka smrtnika pjevanjem približavaju tronu nebesnika, kada hor postaje dramski prafenomen: “U pjesničkom stvaranju narodne pjesme vidimo jezik u najjačoj napregnutosti težnje da podražava muziku.”
Princip individualnosti se gasi, ali ostaje strahopoštovanje prema svijetu mrtvog tragičkog junaka. Taj svijet, – mitski svijet, zasićen je opasnošću.
“Hrabrost je predanost opasnosti koja ugrožava svijet. Hrabrome prijeti opasnost, a on se ipak ne osvrće na nju. Hrabrost je životno osjećanje čovjeka koji se izlaže opasnosti, i time je u svojoj smrti proširuje u opasnost svijeta i ujedno savladava. Time što pogađa hrabrog opasnost tek tada pogađa svijet, ali u smrti hrabrog opasnost je savladana, dostigla je svijet kome više ne prijeti. Pjesnik i pjevanje ne razlikuju se u kosmosu pjesme, pjesnik je samo granica u odnosu na život “…*26)
Teško je oteti se dojmu da se ono što nosi kosmička plima pjesme ne odnosi na tajanstvenu krivicu pjesnika. Smrt je za njega više od tragičkog spleta sudbine. Svemoćna idila životnog žara ustupa mjesto beskonačnom podzemnom carstvu. Ritualna svjetlost prkosa prosija katkad turobnom tišinom šutnje, čežnjivo zavirujući u usnulo, burama historije oslijepljeno oko prirode.
Ne razumijevajući smisao daleke melodije i tihe bezazlene nade, Kronos najavljuje svirep kraj. Ipak, iako znajući to, znajući izazov visine, pjesnik-umjetnik-humanist opredjeljuje se za ono strašno koje je u isto vrijeme i veličanstveno, – dosezanje horizonta poslije čega slijedi pad s onu stranu. U sumraku dana pjesnika, zlokobna Moira obavija posljednjim nitima smrti već presahli monolitni plodored ljudskih lica, dok demonskim kikotom praćeni kristalići razorenog svetačkog oreola umorno lelujaju ka bespovratnom dnu kafkijanske dubine, u modrom ponoru vremena i blistavom krugu igre sna. Ostaje samo šum padajućeg bivstva kroz prostranstvo nesagorljive emanirajuće skrivene biti. U čovjeku.
——————————————-
*21) Iz “Ekskursa” Jovice Aćina (Istorija i pesništvo – Hölderlinov slučaj); F. Hölderlin; “Nacrti iz poetike”; Svetovi, N. Sad, 1990. str. 141.
*22) J. Aćin; Napomene uz Hölderlinove tekstove; F. Hölderlin; “Uvod u tr.”, Svetovi, NS, 1991 s. 59, 60.
*23) F. Hölderlin; “Uvod u tragedije”, str. 13.
*24) Walter Benjamin; “Eseji”, Nolit, Beograd, 1974. str. 153.
*25) F. Hölderlin; “Nacrti iz poetike”, str. 7.
*26) W. Benjamin; “Eseji”, str. 173, 174.
