12. oktobra 1492. – Kristofor Kolumbo je “otkrio” Ameriku

Pljačka na prvi pogled

Kolumbo je dakle svojim pisanjem, (ali i usmeno i djelom) potaknuo maštu svojih sponzora, a samim tim i apetit za bogatstvom na Iberijskom poluotoku, nakon čega su ubrzo “nožem u jagode” krenule i druge ekspedicije. On je još tri puta bio na kontinentu te je čak imao funkciju guvernera. Postoje svjedočanstva o ubistvima i silovanjima koji su počinjeni za njegovog mandata ali to nije ni blizu onome što je došlo kasnije.

Piše: Almir Methadžović
Tacno.net


Jednog dana kao ovog, 12. oktobra 1492. godine, Kristofor Kolumbo je “otkrio” Ameriku. Taj Kolumbov podvig se danas praznično obilježava u nekim zemljama, ali to je onaj od onih polemičnih praznika koji više dijele nego ujedinjuju. Mnogi se spore oko mjesta koje Kristofor Kolumbo zauzima u istoriji čovječanstva. Nekima je dolazak Europljana u Ameriku, temelj Modernosti, vrlo važan za ljudski “progres”, dok drugi, postavljaju pitanje legitimiteta i humanosti takvog ili takozvanog ljudskog napretka uopšte. Jedno je sigurno, Kolumbovo nabasavanje na Ameriku 1492. godine je jedno od onih momenata koji su promijenili smjer i brzinu istorijskih procesa.

Iz dokumenta poznatog kao “Capitulaciones de Santa Fe” koji također datira iz 1492., može se zaključiti da Kolumbo nije znao da se upućuje prema novom kontinentu, on je mislio da će ploviti u smjeru Indije. Taj dokument ne ukazuje na velike Kolumbove krstiteljske porive nego praktički govori o ekonomskom profitu koji bi rezultirao nakon otvaranja nove rute. Govori se o širenju granica (posjeda zemlje), ekonomskoj koristi, zlatu, srebru, biserima, itd. Dakle Capitulaciones je dokument koji svjedoči početku “ekspanzivnog kapitalizma”, što je eufemizam za pljačku i krvoproliće koje je uslijedilo kao rezultat kolonizacije Amerike.

Svoju prvu plovidbu prema Americi, Kolumbo je opisao u “Diario del primer viaje a las Indias” “Dnevnik prvog putovanja u Indije”, koji je utoliko važniji jer se radi o prvom tekstu koji svjedoči doživljaju moreplovca zbog čega, u punom smislu, ispunjava funkciju inauguralnog teksta. On postavlja nazive i imena svemu što vidi, te stvara predodžbu koju će španjolska elita imati o novootkrivenoj zemlji.

Dnevnik je pisan u epistolarnom stilu, kao pismo upućeno kraljevskom paru Izabeli i Fernandu. Radi se o nekoj vrsti političkog izvještaja, njegova najveća namjera je da uvjeri svoje sponzore koliko je nova zemlja prekrasna i bogata. On će tijekom pisanja sebe vješto staviti u središte dešavanja, te će više puta naglašavati svoje moreplovačko iskustvo, istinitost i preciznost svog opisivanja. To je bitno jer on od sebe pravi glavnog junaka priče, on najviše od svega želi slavu. Svjedočanstvo je njegova najveća strategija kojom sebi daje na važnosti; on uvijek poznaje i prepoznaje, tumači, svjedoči, potvrđuje, itd.

Floti od tri broda (La Pinta, La Niña i Santa Maria) koja je plovila u “Indiju” se put zbog promašene računice neočekivano odužio. U tim momentima Kolumbo piše da je vidio znakove koji ukazuju da je kopno blizu ali mnogi tvrde drugačije. Tzvetan Todorov, čovjek koji je vjerovatno najbolje razgradio kolonizaciju, u knjizi “Conquest of America” (1984) tvrdi da je ono što Kolumbo piše u dnevniku samo nada i želja da naiđe na kopno, on je vrlo vjerovatno bio svjestan mogućnosti svoje pogrešne procjene. Beatriz Pastor, koja je također analizirala Kolumbov Dnevnik, u svojoj “El Discurso Narrativo de la Conquista” (1983), tvrdi da je njegovo znanje uglavnom dolazilo od putešestvenika po Aziji, i u tom smislu najviše Marka Pola. On u svom Dnevniku potvrđuje znanje nakupljeno izučavanjem drugih tekstova, a da ni sam nije bio siguran koliko su oni bili pouzdani.

kolumbovelađe

Stoga se može zamisliti kako je Kolumbu laknulo kada je konačno ugledao obalu otoka Guanahani na Bahamima. On od prvog momenta opisuje rajsku ljepotu, koja je bez sumnje postojala, ali počinje i da distorzionira stvarnost kreirajući neku vrstu mentalne iluzije svom čitatelju. Nadalje, on piše kako je na otoku izobilje svega, opisuje veliku plodnost vegetacije i površinsku rasprostranjenost – što nije sasvim odgovaralo realnosti. On ustvari preuveličava ono što vidi jer želi da impresionira svoje sponzore.

Njegov prvi kontakt s “Indijancima” je vrlo miroljubiv. (Zbog njega i danas postoji naziv Indijanci, koji se u mnogim zemljama smatra pogrdnim.) Kolumbo ih opisuje kao dobre, otvorene, bez idolatrije ni sekte. On te ljude na koje je naišao predstavlja kao nekoga ko bi mogao prihvatiti kršćanstvo “s ljubavlju”. Ali s druge strane on ističe njihovu naivnost opisujući kako su Indijanci poludjeli od sreće kada su im njegovi mornari dali svoje mornarske kape i staklo, kojim su se odmah počeli ukrašavati. Subliminalnu poruku nije teško protumačiti, Indijance je lako nasamariti, može se kupiti njihovo prijateljstvo, a to je najblaže rečeno, vrlo privlačno budućim osvajačima. Nekoliko dana kasnije, Kolumbo je zabilježio kako neki Indijanci bježe od njega, ističući njihov kukavičluk; još jedan razlog vjerovanju da je ta zemlja lako pokoriva.

kolumnoiindijanci

Naravno zlato zauzima središnje mjesto u njegovom narativu. Prvo što je primjetio u svom kontaktu s Indijancima su male količine zlata na njihovim nosevima, neka vrsta “piercinga”, kojima su se ukrašavali. Kolumbo ustvari obećava “ogromne količine” zlata kojeg u tim trenucima nije bilo. “Plemeniti metali”, kako ih je on često naziva, su postali osnovni razlog zbog kojeg je Kolumbo usmjeravao rute svog putovanja po Karibima, te razdvajao misije, u potrazi za istim.

Još jedna strategija koju Kolumbo koristi u pisanju Dnevnika je stvaranje analognog prikaza između nove zemlje i Španjolske. On često spominje, na primjer, da je voće plodno kao u Španjolskoj, vegetacija je također slična onoj u Kastilji, navodi sličnost s Kordobom u proljeće, itd.

Zbog ovakvog načina Kolumbovog pisanja desila se negdje u ovo vrijeme prošle godine jedna interesantna epizoda, koja uveliko podsjeća na nacionalističku mitomaniju vrlo prisutnu i kod naših ex-Yu istoričara. Naime tijekom svoje prošlogodišnje državničke turneje po Latinskoj Americi, turski predsjednik Erdogan je izjavio da su “muslimanski mornari” doplovili do Kariba, a samim tim i “otkrili” američki kontinent 1178. godine, dakle tri stoljeća prije Kristofora Kolumba. Erdogan bazira svoju izjavu činjenicom da je Kolumbo spomenuo džamiju koja se nalazila na jednom brdu na obali Kube.

Datirano 29. oktobra, Kolumbo je opisao krajolik na koji je naišao otprilike sljedećim riječima: “Čitavo ovo more bi trebalo da je uvijek mirno kao i rijeka u Sevilji, i voda pogodna za pronalazak bisera. Našli smo velike puževe, bez ukusa, ne kao oni iz Španjolske. Zbog položaja rijeke i mjesta gdje smo se usidrili, nazvali smo ga San Salvador; ima lijepe planine i visoke kao “Peña de los Enamorados” “Stijena zaljubljenih” (Radi se o planini u Andaluziji koja izgledom podsjeća na dva lica, jedno pored drugog, koja gledaju u nebo – zaljubljeni) . Jedna od njih ima jedan brežuljak nalik na lijepu džamiju…”

Moreplovac je samo u ovom pasusu četiri puta usporedio novu zemlju sa Španjolskom. Kada se njegov tekst stavi u istorijski kontekst, 1492. je godina kraja Rekonkviste; od 711. do 1492., kršćani i muslimani su se laktali na Iberijskom poluotoku skoro 800. godina. Stoga nije čudno kada Kolumbo koristi džamiju kao referencu u opisivanju krajolika. Ovakvu narativnu strategiju će koristiti i ostali konkvistadori, od kojih neki s vrlo ubilačkim namjerama.

Kolumbo je dakle svojim pisanjem, (ali i usmeno i djelom) potaknuo maštu svojih sponzora, a samim tim i apetit za bogatstvom na Iberijskom poluotoku, nakon čega su ubrzo “nožem u jagode” krenule i druge ekspedicije. On je još tri puta bio na kontinentu te je čak imao funkciju guvernera. Postoje svjedočanstva o ubistvima i silovanjima koji su počinjeni za njegovog mandata ali to nije ni blizu onome što je došlo kasnije. Prvi veliki pokolj se desio 1519. godine kada je vojska Hernana Cortesa za jedan dan ubila između 5 i 6 hiljada ljudi u takozvanom “Matanza de Cholula” “Klanje u Choluli”. Iza toga su se stvari samo pogoršavale, ali ono što se često ispušta iz vida je da su konkvistadori početkom XVI. vijeka nailazili na narode koji su i sami bili vrlo krvoločni i agresivni jedni prema drugima, te su neki jedva dočekali da se stave u službu osvajača.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close