-TopSLIDEKultura

Franjo Mijatović: Smislovi života

Ernst Ludwig Kirchner (1880-1938), ‘Autoportret’

Smisao života može se uspostavljati kada je osoba svjesna vanjskog svijeta i svoje unutarnje sposobnosti da djeluje svrhovito

Pitanja mogu biti svakakva: izravna, glupa, neugodna, konkretna, prosta, teška, laka, ozbiljna, neozbiljna, smiješna, žalosna, pozitivna, svakodnevna, povremena, trajna, genijalna… također i priručna. Jedno od takvih priručnih pitanja je i pitanje o smislu života, odnosno o razlogu našeg postojanja – raison d’être. To je pitanje koje je svatko barem jednom u životu postavio sebi ili drugima. Odgovori na njega su uistinu raznoliki. Pri tom se često koriste privlačne formule i sažeti odgovori, instrumentalizirane filozofije, teologije, psihologije… koje, de facto, dominiraju sveukupnim prostorom i vremenom čovjekova iskustva sa samim sobom. Postoji čak i književni žanr pod nazivom „Samopomoć i samousavršavanje“. Mnoge knjige ovakve tematike usredotočene su na pitanja kako postati sretniji, bogatiji, samouvjereniji, zadovoljniji, uspješniji, kreativniji, zdraviji, kako voditi ispunjen život ili koju još avanturu ostvariti prije nego što se umre. Između ostaloga gurui života danas su sve aktivniji u javnosti.

Moderni sofisti su sve prisiljeniji prilagođavati se zakonima tržišta i kalkulantskom mišljenju koje teži funkcionalnosti, korisnosti i brzini, jednostavnosti davanja odgovora na presložena pitanja. Učitelji novca moraju dokazivati kako su njihovi savjeti bolji od antidepresiva i moraju se prodavati kao šarlatani lako probavljivih rečenica. Dvije stvari postaju jasne nakon letimičnog pregledavanja naslova i opisa knjiga u ovom žanru: ljudi (npr. kupci) su jako zabrinuti za kvalitetu svojih života i žele promjenu.

Pitanje smisla života je vrlo ozbiljno pitanje. Nadasve metafizičko. Ali nije čisto filozofsko pitanje niti pripada samo u unutarnji prostor apstraktnog i akademskog promišljanja. I druge znanosti kao npr. teologija i psihologija zauzete su najozbiljnije ovim pitanjem i obrađuju ga u svojim odgovarajućim predmetno-specifičnim kontekstima, sa svojim odgovarajućim metodama i ciljevima. To je pitanje koje pripada svima i ono nas se bezuvjetno tiče (P. Tillich). V. Frankl tvrdi da postoji univerzalni ljudski instinkt za traženjem smisla. Ljudska bića su prirodno sklona traženju i postizanju smisla u životu kao sredstva za razumijevanje životnih događaja i njihovog integriranja u koherentnu cjelinu. Čovjek nije samo natjeran na djelovanje, kao svaka druga životinja, već je sposoban težiti za smislom i koristiti slobodnu volju za postizanje cilja.

Ljudska bića kontinuirano ponovno procjenjuju svoja životna iskustva kao odgovor na nove informacije pripisujući drugačija značenja određenim događajima i preispitujući svoje sustave vjerovanja. Zato pogled u cjelinu, premda djelomično moguć i uspješan, odškrinjuje vrata perspektivama pronalaženja orijentacije ili smisla u kontekstu zbunjujuće stvarnosti.

Konačno razumijevanje smisla života, iz psihologijske i kognitivne perspektive, ostaje nedostižno. Unatoč tom nedostatku, očito je da je stvaranje smisla u vlastitom životu jedinstveno ljudski proces koji donosi osjećaj čvrstoće života. Kako je rečeno, ljudska bića imaju inherentnu volju za traženjem smisla u svojim životima. U pitanju smisla života traži se smisao našeg života, a ne smisao svijeta, povijesti ili stvarnosti u cjelini. Život je dakle prije svega ono što se propituje. Zato je pitanje smisla života teško i problematično pitanje, jer ne daje izravan i definitivan odgovor. Osim toga, smisao života se temelji na našim iskustvima u svijetu i pod utjecajem je bioloških, društvenih, religioznih i kulturnih čimbenika. Bitno za prožimanje života smislom je uspostavljanje veza između ideja i stvari kao načina stabilnosti života koji se, paradoksalno, neprestano mijenja. Ljudska bića kontinuirano ponovno procjenjuju svoja životna iskustva kao odgovor na nove informacije pripisujući drugačija značenja određenim događajima i preispitujući svoje sustave vjerovanja. Zato pogled u cjelinu, premda djelomično moguć i uspješan, odškrinjuje vrata perspektivama pronalaženja orijentacije ili smisla u kontekstu zbunjujuće stvarnosti. Smisao života može se uspostavljati kada je osoba svjesna vanjskog svijeta i svoje unutarnje sposobnosti da djeluje svrhovito.

Foto: Polis.ba

Međutim, mnoge studije pokazuju kako su ljudi spremniji razgovarati o intimnim seksualnim stvarima, nego o pitanjima smisla života. Razloga je puno. Prvo, nemoguće je pružiti preciznu kartu koja točno pokazuje odakle krenuti i gdje će potraga završiti, ako doista ikada završava. Drugo, pitanje je koliko je zdravo baviti se takvim pitanjem. Jer za Freuda takva pitanja su znak psihičke bolesti. Treće, analitički filozofi najčešće na takva pitanja odgovaraju s podsmijehom, a Monty Pythonovci su u satiri vidjeli jedini mogući odgovor na Smisao života. Različite prosudbe o smislu života nisu ništa neobično. Možda je zajednički korijen drastičnog opadanja interesa za ovo pitanje u gubitku nade da ćemo pronaći zadovoljavajući odgovor. Ironično, čemu se pitati kad je život ionako „apsurdan“ (A. Camus). No, činjenica je da ljudi i dalje izražavaju zabrinutost glede smislenosti svojih života.

Jedno je jasno: svatko želi živjeti savršeno sretan i ispunjen život. Međutim, kako ostvariti sretan život? I tu je puno savjeta i primjera. Prema Platonu sreća se može postići vizijom ideje dobra, savršenog dobra. Iz Aristotelove eudaimonističke (sreća; dobar duh) etike, blagostanje se postiže življenjem u skladu i težnjom za kvalitetama kao što su izvrsnost i vrline. Srodan, ali različit, filozofski konstrukt zagovarao je i Aristip pojmom hedonizma, odnosno maksimiziranjem subjektivnih ugodnih iskustava i minimiziranjem boli. I u drugim filozofskim sustavima, posebno utopijskim, tijekom povijesti nastojalo se prikazati sreću kao nešto moguće i time uvjetom uspostavljanja smislenog života. Ako se pojam smisla života poveže s pojmom sreće izvlači se sljedeći zaključak: ne može se zamisliti sretan, a istovremeno besmislen život, ali je sasvim zamisliv smislen život bez sreće, npr. kada osoba odustane od zanimljivog i unosnog posla kako bi njegovala bolesne ukućane. Smisao života može se smatrati nužnim, ali ne i dovoljnim uvjetom sreće. Čini se da je pojam smislenosti života ipak različit pojam od sreće i morala.

Razlog za postojanje smisla u životu, unatoč suprotstavljenim sustavima vrijednosti, leži u uvjetu značenja koji pridajemo životu. Moguće je imati vlastiti sustav vrijednosti i živjeti u skladu s njim.

Bez obzira kako su hedonizam i eudaimonizam povezani sretan i smislen život uključuje i čovjekov odnos s Bogom. Stoljećima unatrag pronalaženje smisla života bilo je naočigled jednostavno. Većina sretnika prijašnjih vremena nije se morala mučiti i boriti za odgovor. Smisao života je određivao Bog i prije njihova rođenja. Njihovi životi i njihove životne uloge bile su ucrtane u Božji sveti projekt. To je uvjerenje neosporno činilo život „jednostavnijim“, jedinstvenijim i dragocjenijim. Povezivanje smisla s Bogom, nadnaravnim entitetom, bilo je najsigurniji i najpraktičniji način traženja smisla života, jer Bog je svemoguć i sveznajući. Prema tome, Bogom dano značenje života mora biti savršeno i besprijekorno. Mnogima i danas vjera u Boga omogućava da se ne brinu, grčevito, o smislu života, budući da je nerazumljivo, uzimajući u obzir sve Božje kvalitete, zašto bi nas Bog stvorio bez neke svrhe. Izazov je i problem smisla života u svijetu bez Boga i Njegovog božanskog plana. U središtu ovog argumenta leži, naravno, vjera u Boga.

Međutim, što je s nevjernicima koji misle da ne postoji nadnaravno biće – Bog. Jesu li njihovi životi besmisleni? Smijemo li zaključiti kako svi vjernici imaju smisao u svom životu, dok ga nevjernici nemaju? Nije uvjerljivo. Stoga, ako je prihvatljivo da i nevjernici mogu imati smislen život, onda smisao koji proizlazi iz i od Boga ne mora biti nužan uvjet za smisao života. Kako su primijetili ateistički egzistencijalisti osjećaj vrijednosti koji je životu „nametnuo“ Bog, a koji ne posjeduje ili ne uspostavlja sama osoba bio bi Božji osjećaj vrijednosti, a ne čovjekov. Osim tobožnjeg otkrića, u devetnaestom stoljeću, kako Boga nema u dvadesetom stoljeću po prvi puta se javno proklamira besmislenost: „sve postojeće rađa se, produžava se iz slabosti i umire slučajno… Besmisleno je da se rađamo; besmisleno je da umiremo“ (J. P. Sartre). Prema nihilističkoj i ateističko egzistencijalističkoj školi mišljenja život bi imao smisla samo ako bi bio ugrađen u sveobuhvatni plan ili sustav unutar kojeg postoji svrha života svake osobe u cjelini. Budući da takav plan ili sustav ne postoji, ateistički egzistencijalisti zaključuju da život nema svrhu, pa samim time ni smisao. Prema ovom gledištu mi stvaramo svoje sustave vrijednosti bez ikakvih apsolutnih temelja, jer ne postoji božanstvo koje bi garantiralo apsolutnost i vječnost. Stoga se naš vrijednosni sustav može i mora mijenjati. Štoviše, prevrednovati! Priča o propadanju vrijednosti postala je uobičajena i teško se mogla izbjeći ideja o bačenosti u ono svoje tu (M. Heidegger).

Foto: Polis.ba

Kako riješiti sukob izazvan različitim vizijama svijeta i suprotnim sustavima vrijednosti? Iz rečenog proizlazi kako ne mora postojati jedan životni smisao koji bi svima isto značio. I vjernici i ateisti mogu živjeti smislene živote. Vjernici iz uvjerenja da postoje s razlogom i da je cijeli svemir stvoren za njih kako bi uspostavili bogomdanu ili nadnaravnu svrhu, a ateisti živeći svoje vlastite sustave vrijednosti koje ne moraju biti povezane s Bogom. Razlog za postojanje smisla u životu, unatoč suprotstavljenim sustavima vrijednosti, leži u uvjetu značenja koji pridajemo životu. Moguće je imati vlastiti sustav vrijednosti i živjeti u skladu s njim. Uostalom, svijet je pun religija i u religijama je moguće pronaći stotine različitih škola vjerovanja. Svijet je, također, prepun svakojakih razlika među ljudskim bićima, osobito u izvoru njihova mišljenja. Iako je vrlo teško osloboditi se vjerovanja u postojanje nečega što je savršeno, beskonačno i potpuno, drugim riječima apsolutno i nadasve različito, to je postao najprihvatljiviji socijalni odnos s drugima.

Nužni uvjeti smislenog života bili bi vrijednost i značenje. Naš sustav vrijednosti rezultat je naše kulture, vjere, genetskih sklonosti (primjerice optimistički pogled na svijet) i mnogih drugih čimbenika. Imamo uvjerenja i svrhe koje proizvodi naš sustav vrijednosti. Stoga, kada slijedimo svoje svrhe ili živimo u skladu sa svojim uvjerenjima aktualiziramo svoj sustav vrijednosti. Način na koji živimo svoje živote može učiniti naše živote značajnima i smislenima. Možemo živjeti u skladu sa sustavom vrijednosti, ali ako život nema značenja, ako nije osmišljen, ne može izbjeći skliznuću u besmisao. Na pojedincu je kako će odrediti poredak vrijednosti u sadržajnom smislu. Jer da bi život imao smisla trebamo vrijednosti koje će pokretati naša uvjerenja, izbore, misli i svrhe koje prate smisao života. Vrijednosti su potencijalni aspekt svakog konkretnog i sadašnjeg koraka. Mi želimo da smisao života bude etički, religiozno i društveno vrijedan, dobar, lijep, potpun, savršen, beskonačan, izvan svih kulturnih i ekonomskih utjecaja, nepobitno povoljan, mudar i više od onoga što život naprosto jest.

Smisao života mora imati kvalitetu cjelovitosti. Mora odgovoriti na većinu naših pitanja kao što su: za što živjeti, čemu se nadati, čemu težiti, koji je razlog našeg postojanja, koji je naš cilj u životu, po čemu smo ili u čemu smo jedinstveni… Sve su to metafizička pitanja čiji odgovori mogu biti samo prosvjetljujući. Nikako i nikada konačni. Traženje smisla života je stoga neprekidni proces otkrivanja u kojem je putovanje jednako neizvjesno kao i krajnji cilj.

Iako mislimo da se smisao života nalazi u apsolutima, u vremenu pluralizama mijenjaju se gledišta i smisao života sve više prebiva u ovostranosti. Autonomija je, u svakom smislu, danas postala poštapalica. Suočeni s mučnim dojmom da smo postali igračke okolnosti u mnogim područjima, ne želimo se olako odreći toga da još uvijek možemo sami krojiti stvari i svoje živote. Danas ljudi sve više preuzimaju odgovornost za pronalaženje smisla sami, te je njihova potraga obojena izazovima i poteškoćama. Kao što je proces traženja smisla izrazito individualne prirode, izvedena značenja su posljedično vrlo subjektivna. Zato motivi smisla života postaju sve više ovozemne kategorije: sreća, ljubav, zadovoljstvo, ponos, odanost i druga psihička i mentalna stanja. Motivi osobe mogu se mijenjati, mogu biti višestruki i mogu imati razne utjecaja, ali je sigurno da su potrebni kako bi slijedili neku svrhu ili se bavili nekom aktivnošću. U konačnici, tu je i povezanost s Bogom. Ako Bog može životu dati svrhu i smisao nema valjanog razloga zašto bi se ovo uvjerenje trebalo smatrati inferiornom vrstom značenja.

Foto: Polis.ba

Sigurno je da smo u potrazi za promjenom koja je bitna, a ne za pasivnim postojanjem. Teško je prihvatiti i misliti kako je nečiji život značajan samo zato što je postojao. Važnost nečijeg života je više od njegovog postojanja. Čak i djela vrlo uglednih religioznih ljudi ili ateističkih filozofa, pa i svete knjige ili vrlo poznati filozofski eseji svi oni mogu imati smisla za nas samo donekle. Do sada nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljio glad za smislom života. Sigurno znamo da se smisao života ne sastoji samo od brige o djeci, obitelji, zajednici, poštenog građanina ili veličanja Boga. Smisao života mora imati kvalitetu cjelovitosti. Mora odgovoriti na većinu naših pitanja kao što su: za što živjeti, čemu se nadati, čemu težiti, koji je razlog našeg postojanja, koji je naš cilj u životu, po čemu smo ili u čemu smo jedinstveni… Sve su to metafizička pitanja čiji odgovori mogu biti samo prosvjetljujući. Nikako i nikada konačni. Traženje smisla života je stoga neprekidni proces otkrivanja u kojem je putovanje jednako neizvjesno kao i krajnji cilj.

Zato je postavljanje pitanja i traženja odgovora najsnažniji zahtjev koji čovjek može sam pred sebe postaviti. Istina, potraga je beskrajna i mukotrpna, ali, nadamo se, nije uzaludna. Taj nadljudski podvig uvijek podiže duh. U toj mukotrpnosti čovjek postaje bliži samom sebi. Svome izvoru. Smisao života je najvažnije pitanje. Njegov izostanak mora biti svojevrsna mentalna, duhovna i intelektualna pomrčina. Budući da svoje živote više ne vežemo tako čvrsto i snažno uz Boga, čini se da gubimo priliku dati divovski vrijedan odgovor na pitanje koje ima božanske izglede. To je pitanje cijelog života i za cijeli život. Ono stalno i uporno stoji pred nama, bez obzira prolazili pored ili kroz njega. U konačnici, to pitanje se odnosi se na sve ljude, a ne samo na pojedinačna iskustva. To je pri-ručno pitanje na koje treba svakodnevno odgovarati.


Franjo Mijatović, polis.ba


Franjo Mijatović je rođen u Dobretićima. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a doktorski rad je obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2014). Docent je na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.


Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close