Majke Hava, Hatidža i Fata veće su od progona tzv. Republike

Kad je Bertold Brecht 1939. godine, na početku njegova najplodnijeg stvaralačkog razdoblja, pisao svoju „Majku Hrabrost“, muzičko-scensku hroniku o tridesetogodišnjem ratu, želeći njenim putovanjem ratom opustošenom južnom Švedskom sa njeno troje djece, želeći izmišljenim sudbinama dramskih likova progovoriti o besmislu ratova i strašnim posljedicama koje rat sa sobom nosi i za sobom ostavlja, čak ni on – književni i dramski genije neupitne i nedvojbene imaginacije i uvida – čak ni tada – u osvit globalne tragedije Drugog svjetskog rata – nije mogao ni zamisliti da će stvarnost, prvi put već u toku premijere 1941. godine, a potom toliko puta i na tako zastrašujući način, njegovo veliko djelo učiniti tako malim, a njegovu poruku bezvremenom.

Autor: Edin Urjan Kukavica
Avaz

Otuđenje čovjeka

Veličina i razmjere ratne tragedije u Bosni i Hercegovini su takve da ona prevazilazi mogućnosti bilo kakvog razumskog i duhovnog obuhvata i poimanja. Velike i arhetipske žene i majke Hava Tatarević, Hatidža Mehmedović i Fata Orlović, veće od likova Shakespeareovih drama, paradigmatski i sveto-historijski – čak i imenima, za one koji znaju historiju religije i islama, Brechtov su ep, sa svim njegovim teorijskim, historijskim i ideološkim konotacijama, umjetničkom vrijednošću, porukama o uzrocima i posljedicama ratnih zbivanja i otuđenju čovjeka od samog sebe koje rat izaziva, pa i pokazateljima da je rat uvijek povezan s gospodarskim interesima zbog kojih se vodi, gurnule u zapećak.

S druge strane, da je Franz Kafka danas živ i da, kojim slučajem, živi u Bosni i Hercegovini, njegov bi „Proces“, višeslojno djelo kojim se kritizira (samo) birokratiziranost društva koja je jača od svega ljudskog, koje čovjeka svodi na formular i progoni ga zbog pripadnosti “pogrešnoj” naciji – temeljem procesa koji se u takozvanoj Republici pokreću i vode protiv Bošnjaka i Bošnjakinja – kontekstualizacijom stvarnošću, poprimilo nekoliko dimenzija više i dublje nego što to bilo koji pisac, kakvog god književnog dara, ikada može dosegnuti.

Kafka piše iz perspektive egzistencijalne osamljenosti o nemoći čovjeka da pronađe svoje mjesto u društvu i uzaludnosti pokušaja da shvati principe i mehanizme funkcioniranja zemlje i svijeta u kojem živi, o malim ljudima koji se pokoravaju bez pitanja i tako kako bi uvijek bili u milosti vlasti te, osudi, žigosanju i progonu onih koji se bune i koji se, zbog svojih intelektualnih sposobnosti i duhovnih vrijednosti – po definiciji – ne mogu pomiriti sa nametnutim stanjem i situacijom ne samo u svome okruženju nego u društvu općenito; Kafka piše o čovjeku bez sigurnosti, o svijetu bez istine, o svijetu bez ljubavi i svijetu bez pravednosti, svijetu bez duše i bez (vjere u) Boga, bez jasnih ciljeva i bez smislene sadržine u kojem ljudima vladaju obesmišljene institucije u ime nedokučivih ciljeva, po mjerilima koje razuman čovjek ne može shvatiti, a kojima mu se određuje krivica zato što je živ, o idealnim uvjetima da se čovjek osjeti potpuno bespomoćnim, nemoćnim i bijesnim.

Bosanskohercegovački patrioti su, danas i ovdje, u situaciji u kojoj nikada u historiji civiliziranog svijeta nijedan narod nije bio te, logično, daleko nadmašuje sve domete klasične i savremene ekspresionističke pa i hiper-realističke književnosti: prinuđeni i prisiljeni su živjeti i graditi zemlju sa onima koji – nije besmisleno spomenuti – naplaćuju svoj rad protiv zemlje u kojoj su rođeni i žive i koji čine sve, ne samo da te zemlje nestane, nego i da se rat, agresija i odbrana, zločin i kazna, zločinac i žrtva, administriraju, birokratiziraju, institucionaliziraju, relativiziraju i, do kraja, obesmisle.

Od suđenja Iliji Jurišiću i suđenja – potpuno zanemarenim i zaboravljenim – pojedincima i skupinama Srebreničana preko difuznih optužnica i potjernica i još difuznijih povlačenja i jednih i drugih, do vrlo realnog privođenja i saslušavanja zbog polaganja cvijeća ubijenim na stratištu u krugu Zemljoradničke zadruge u Kravici, epizode su strašne priče koja je počela pristankom na sve uvredljive i ponižavajuće eufemizacije od toga da budemo (etnička) nečist do toga da se našoj djeci agresija, rat, masovna ubistva, progoni i silovanja predstavljaju kao nemili događaj(i).

U svemu tome, ne čudi me rukovodstvo takozvane Republike i njihovi predstavnici u institucijama Bosne i Hercegovine koje „više interesuju Donji Podgradci nego Baščaršija”; nastupaju sa pozicije da ne vole zemlju za koju rade (ali vole platu koju im ona osigurava). Oni i nemaju drugog izlaza: ako žele – a žele – dovršiti projekat stvaranja zaokruživanja etnički čiste srpske „države” u Bosni i Hercegovini, oni moraju igrati na kartu ekstremnog nacionalizma sa svim što te dvije riječi (ekstremno i nacionalizam) podrazumijevaju. Ne čude me ni ostali zaposleni u državnim institucijama, bez obzira na etničku pripadnost (njih 180.000): oni nemaju pojma trebaju li voljeti ili ne voljeti ovu zemlju; oni čine samo ono što im se kaže.

Nečista savjest

Ne čude me ni predstavnici takozvane međunarodne zajednice: nečiste savjesti zbog vlastite uloge u nastanku problema i nedoprinošenja rješenju, a istovremeno veoma zainteresirani za bilo kakav kontrolni mehanizam nad bosanskohercegovačkim muslimanima koji su, ne treba to zaboraviti, ne jednom, kolektivno okarakterizirani kao „bijela El-Kaida(!?)”, ni po koju cijenu i ni na koji način, ne žele makar pilatovski oprati ruke; naprotiv, toleriraju postojanje tvorevine utemeljene na znanim i neznanim masovnim grobnicama i na mjestima na kojima su donedavno bila sakrivena tijela stotina ubijenih, na kojima se – umjesto prikladnog obilježja izvijaju inat-crkve, sportski tereni, stambeni objekti.

Malo koga – ako ikoga – zanima da se oko toga diže prevelika prašina, ni visokog predstavnika ni najvažnijeg ambasadora, koji svoju ljudsku i diplomatsku obavezu i dug vlastitoj savjesti ispunjavaju i odužuju jednom godišnje pokazujući da se (makar) jedan dan može biti čovjek, kad se već Srebrenicom i Srebreničanima nisu bavili kad je Srebrenici bilo najpotrebnije…

Ne čude me, ali me brinu, Bosanci i Hercegovci: jesu li, doista, toliko ubijeni u glavu da im je svejedno u kojoj i kakvoj zemlji će njihova djeca živjeti, Brechtovoj i Kafkinoj ili svojoj?