Očigledno je kako između etnonacionalizma i pada kriterija postoji izvanredno snažan i izravan suodnos
U knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, čiji su autori Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, objavljenoj 2010. godine u nakladi Novog libera, jedno poglavlje autora Ivana Lovrenovića donosi 21 tezu o Bosni i Hercegovini. Nijedna rečenica tih tekstova, nažalost, nije izgubila na aktualnosti. Devet godina poslije, objavljivat ćemo te teze jednu po jednu na Prometeju, kao poticaj na ozbiljan dijalog o našoj zemlji, kao potvrdu da se ništa nije promijenilo ni u ovom desetljeću i kao dokument za 2029. Ovo je četvrti tekst.
Od početka višestranačja 1990. godine Bosnom i Hercegovinom ori se poklik za etničkim/nacionalnim identitetom. Sve su druge vrijednosti niže rangirane, narod/nacija je sve. U toj ognjici kolektivnoga pripadanja potpuno sinonimno jedan drugim zamjenjuju se pojmovi etničkoga, nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, a u apsolutizaciji kolektivnoga identiteta prednjače ljudi iz tzv. društvene elite: političari, vjerski uglednici, intelektualci, ljudi iz medija, dok glasovi opreke toj pomami, onoliko koliko ih uopće ima, dolaze s društvene margine. Zasnivač etnopsihologije, francuski znanstvenik Georges Devereux (rođen kao madžarski Jevrej György Dobo u rumunjskom Banatu za Austro-Ugarske!) ovako je pisao o psihološkoj dimenziji te pojave: „Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojemu etničkom identitetu niti bilo kojem drugom svojemu klasnom identitetu (pojam klasno Devereux koristi ne u marksističkom, već u matematičkom smislu – op. I. L.). Svrha pretjeranog isticanja jednog od mnogih klasnih identiteta svojstvenih čovjeku – primjerice etničkog identiteta – jednostavno je nastojanje da se spriječi rušenje napuklog Ja i nesigurne i povodljive svijesti o vlastitom osobnom identitetu. Česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički ili klasni identitet – upotrebljavajući ga kao poštapalicu – neosporan je pokazatelj skorog raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit – nadomještene najarhaičnijim pseudoidentitetom što ga možemo zamisliti. Čin stvaranja i usvajanja snažnog i dominantnog klasnog identiteta, kakav god ovaj bio, predstavlja prvi korak prema obrambenom odricanju od zbiljskog identiteta. Ako čovjek nije ništa drugo do Spartanac, kapitalist, proleter, budist (mi bismo, dosljedno aktualizirajući Devereuxa, dodali: Srbin, Hrvat, Bošnjak; pravoslavac, katolik, musliman – op. I. L.) – vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude.” [1] Taj paradoks, osim Devereuxove psihološko-individualne, ima u Bosni povijesnu i socio-kulturnu dimenziju. Plurimorfni kulturni identitet Bosne i Hercegovine historijski je oblikovan u znaku dinamičke ambivalencije, koja počiva na istovremenosti i organskoj povezanosti jedne zajedničke i triju posebnih sociokulturnih tradicija. Taj se kompleksni i komplicirani odnos generirao u dugim stoljećima osmanske vlasti i njezinoga specifičnog sustava konfesionalizma. Na toj su osnovi u razdoblju modernizacije i europeizacije nastajale političke zajednice/nacije srpska, hrvatska, muslimanska-bošnjačka (i zato u Bosni i Hercegovini religija nikad nije „samo” religija, ona po potrebi preuzima na se sve ostale distinktne identitetne sadržaje, naročito rado i lako kulturne i političke), ali je laicizacija kulture omogućavala da kulturni proces krene i u integrativnom smjeru, što je vidljivo tokom cijeloga Dvadesetog stoljeća, a osobito izraženo u njegovoj drugoj polovici. Nakon 1990. godine taj proces kao da se zaledio u drugoj krajnosti – u gruboj i čistoj vladavini triju etnokulturnih paradigmi: bošnjačkoj, hrvatskoj, srpskoj.
Petnaestgodišnji period (ako se ne računaju godine rata) vladavine na taj način fragmentirane i idejno obilježene kulturne prakse dovoljan je da pokaže u čemu je njezina ozbiljna slabost: u snižavanju kriterija, u izoliranju, provincijalizaciji, nekompetitivnosti. Promatrana i valorizirana unutar tri etnokulturna koncepta, kulturna proizvodnja u Bosni i Hercegovini za ovaj decenij i po ni na jednoj od „strana” nema se čime vanserijskim predstaviti. Jedino bi se moglo pomisliti da stvari stoje nešto drukčije i bolje u bošnjačkoj nacionalnoj kulturi, zahvaljujući najvećoj kulturnoj snazi koncentriranoj u Sarajevu (glavnom, najvećem i najbogatijem gradu), od kojega su rat i nastavak etničkoga inženjeringa poslijeratnim „tihim” sredstvima načinili statistički većinski bošnjačko-muslimanski grad, pa se, površno gledano, i kulturna produkcija uglavnom doživljava kao bošnjački atribuirana. Pažljivijim analitičkim uvidom, međutim, može se ustanoviti da baš ono što u pravilu predstavlja najbolji, najkompetitivniji dio sarajevske kulturne produkcije (film, književnost, teatar, likovna umjetnost, subkultura…), bez obzira na imena i etničko porijeklo autora, nastaje u izrazitoj unutarnjoj napetosti i otklonu spram koncepta i ideologije nacionalne (bošnjačke) kulture, u kodovima kulture koja bi se u konvencionalnim terminima mogla definirati kao građanska. Jedino taj dio kulturne produkcije koja nastaje u Bosni i Hercegovini posjeduje zrno subverzivnosti prema dominantnoj etnokulturi, i pokazuje stvaralačku snagu i sposobnost komuniciranja u širim regionalnim i međunarodnim okvirima.
Etnoreligijski nacionalizam je, dakle, sveprožimajući element javnoga mnijenja i kulturnoga modela u današnjoj Bosni i Hercegovini, s jednakim intenzitetom u sve tri etničke zajednice. Njime su dubinski impregnirane sve strukture društvenoga života: službeni politički diskurs, kulturna sfera, sustav obrazovanja po cijeloj vertikali od vrtića do univerziteta, mediji, diskurs vjerskih zajednica i njihovih lidera… Uz to, kao logična prateća pojava, ide opći pad kulturnih i vrijednosnih kriterija, te intelektualnih i profesionalnih standarda. Očigledno je kako između etnonacionalizma i pada kriterija postoji izvanredno snažan i izravan suodnos. Jedno drugomu odgovara, jedno drugo doziva i pronalazi, uzajamno se potpomažu i podržavaju. Intelektualno razorna politička metafizika „narodnoga bića” i „nacionalne kulture” instalirana je kao vladajući moment i kriterij kulturnih i obrazovnih programa. Opasnost te pojave sastoji se u njezinoj običnosti; u naučenosti na nju kao na nešto što je ne samo normalno, nego i društveno poželjno. Građanski individualizam, kritički ratio, civilna kultura i raznovrsni oblici subkulture, subverzivna energija alternative, sve ono što jedino može biti uspješna obrana od diktature mi-diskursa i uvjet njegove makar i polagane neutralizacije i detronizacije – postoji danas u Bosni i Hercegovini, ali samo u izoliranim, alternativnim pokušajima. U takvom svijetu, u kojemu je etničko-konfesionalno-politički kolektivizam temeljna društvena vrijednost, „čistoća” i samodovoljnost vlastite etničke kulture predmet obožavanja, zazor prema drugoj etničkoj grupaciji glavno ideološko „gorivo”, te u kojemu je vrednosno-kriteriološki sustav narušen do granice raspadanja, a socijalni status više od polovice stanovništva gotovo parijski, i u kojemu je na djelu organska simbioza političkih struktura i korupcijsko-kriminalnoga sustava – jedva da je i zamisliv pojedinac kao politički subjekt u građanskom smislu riječi, kao nosilac demokratski iskazane i oblikovane političke volje. Nasuprot tomu, takav svijet idealan je laboratorij za proizvodnju kolektivnih strahova, za jačanje tribalnih refleksa, za sve oblike masovne manipulacije, u kojima demokracija, vazda pod prividom potpune legalnosti i legitimnosti, biva izobličena i ismijana do vlastite karikature ili pervertirana do vlastite negacije.
Izvor: www.ivanlovrenovic.com
Boldiranja: Prometej.ba
Nastavit će se
[1] Georges Devereux, Komplementaristička etnopsihoanaliza, Zagreb 1990.
