Sokal's Hoax – bilanca jedne nesvakidašnje afere: Od teksta ka argumentu – i nazad
Kako smo mogli pročitati u nekoliko nastavaka teksta “Empirija uzvraća udarac” objavljenih početkom godine u Oslobođenju, iz pera Nenada Veličkovića, ozbiljno je doveden u pitanje dignitet i znanstveno-filozofski autoritet vodećih teoretičara i filozofa postmoderne. Naime, poznati američki fizičar Alan Sokal objavio je u časopisu kulturalnih studija Social Text studiju “Nadilaženje granica: ka transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije” (1996, 46/47, 217-252) i otkriće ove podvale u Lingua Franca, (1996, maj/juni, http:/www,linguafranca.com/9605sokal.html).
(Piše: Nihad Agić – Oslobođenje)
Dokumentacija o cjelokupnoj aferi nalazi se na: http:/www.phisica.nyn.edn/faculty/socal (29.06.2001).
U ovom tekstu, kao i u knjizi napisanoj zajedno sa belgijskim fizičarem Jeanom Bricmontom (njemački prijevod “Elegantni besmisao, kako mislioci postmoderne zloupotrebljavajunauke”, Muenchen,1999), on parodira, ali i ozbiljno kritički osporava upotrebu prirodnoznanstvenih teorema i metafora u filozofskim i kulturnoznanstvenim tekstovima vodećih mislilaca postmoderne – Jacquesa Lacana, Julije Kristeve, Gillesa Deleuza, Felixa Guattarija, J. F. Lyotarda, Jacqesa Derride, Paula Virilla, Jeana Baudriliarda, etc. Izvjestitelj o ovoj knjizi u listu Oslobođenje za našu je javnost književnik i univerzitetski nastavnik Nenad Veličković, sam sklon parodiji, zbog čega i ne iznenađuje odabir upravo ovog pseudonaučnog teksta. Mi se nećemo baviti interpretacijom i adekvatnošću prijevoda N. Veličkovića, nego samo i isključivo Sokalovim i Bricmontovim pristupom postmodernim filozofskim i filozofsko-teorijskim diskursima.
Retorička dimna zavjesa
Treba već na početku reći da mi ne dijelimo bezrezervno oduševljenje za Sokalove ideje i stavove, kako to čini N. Veličković, nego smo mišljenja da profesor fizike, koji nastupa kao profesor parodije, nije uspio u svojoj nakani da poljulja osnove filozofskog i kulturnoznanstvenog mišljenja, koje je dominiralo i još uvijek dominira suvremenom znanstvenom, filozofskom i teorijskom scenom. Ali, prije nego uđemo u suštinu i detalje Sokal/Bricmontovih stavova, najprije ćemo izložiti opću ocjenu ove knjige, a potom osvijetliti filozofsku i znanstvenoteorijsku pozadinu cijelog jednog sustava razmišljanja iz kojeg proističe ova neuspjela i, po mnogima, besmislena šala na račun spomenutih mislilaca.
A. Sokal u članku u Social Textu, a kasnije i u koautorskoj knjizi “Elegantni besmisao”, ukazuje na opću pojavu u duhovnim naukama, naime pojavu nekritičkog preuzimanja pojmova iz fizike i matematike, koji u novom kontekstu predstavljaju teorije apsurdnosti, zbog čega dolazi do očuđenja hard science u djelima postmodernih teoretičara. Uz svako poglavlje svoje knjige oni nude temeljne komentare o nekim aspektima djela postmodernih autora, ukazujući izdašno na, “neovlašteni lov na divljač”, u prirodnim naukama te zaključuju za svako pojedinačno poglavlje, kako lakoumno i nemarno postupaju sa teorijskim aksiomima iz fizike i matematike Lacan, Kristeva, Deleuz/Guattari, Virillo, Baudrillard, Lyotard, Derrida i drugi.
Za ilustraciju ove tvrdnje navodimo primjer Wernera Heisenberga, čija relacija o nejasnoći upućuje na to, da se u prednji plan kod promatranja elementarnih čestica stavlja sam proces promatranja, odnosno prirodnonaučno opserviranje ne proizvodi sliku prirode, nego “sliku našeg odnosa prema prirodi”, što rezultira time, da poststrukturalistička i konstruktivistička teorijska avangarda metaforizira temeljne metafizičke sumnje naspram koncepta identiteta, egzistencije i istine. Oni sav svoj kritički potencijal usmjeravaju protiv zloupotrebe prirodnih nauka kao liferanta (isporučioca) metafora, čime nastupa neograničeni relativizam, što ga postmoderna teorija uzdiže, veliča i slavi – sve je ovisno o promatranju, nauka je tekst, istina je subjektivna, pa se “Elegantni besmisao” kritički razračunava sa filozofskim skepticizmom od Humea i Descartesa, do Poppera, Kuhna i Feyerabenda, i to s ciljem da se argumentativno izravna i izgladi spor između “dviju kultura”, prirodne i duhovne nauke.
Sukob ovih dviju kultura ima dugu historiju, i o toj važnoj epizodi u odnosima između njih izvijestit ćemo nešto kasnije, jer taj sukob baca sasvim novo svjetlo na Sokalovu radikalnu antirelativističku doktrinu. Osim toga, Sokalu je pošlo za rukom (perom), da svom pseudoznanstvenom provokacijom izazove ne samo burne reakcije na filozofskoj i znanstvenoj sceni s obje strane Atlantika, nego i mnogo važnije – uspio je potaknuti cijeli niz fundamentalnih rasprava iz filozofije i teorije nauke, teorije spoznaje i socio-kulturnog diskursa. Na neke od njih mi ćemo ukazati s nakanom da osvijetlimo samu prirodu tih relacija te njihov refleks na suvremeno mišljenje i suvremenu umjetničku praksu.
Dakle, Alan Sokal samo je netipična pojava u razmišljanju o fenomenima teorije nauke, koji je svojom “retoričkom dimnom zavjesom”, ali i argumentima bez argumenata, doveo pod znak pitanja mnoge uvriježene znanstvene istine, od mnogih bespogovorno prihvatane kao konačne naučne istine.
Plivanje protiv struje
Recimo bez imalo uvijanja, da Sokal i istomišljenici iz tzv. antikonstruktivističkog tabora nisu se mirili sa činjenicom da se u znanstvenom području različitim konstrukcijama njihova objekta proučavanja pridaje različit interes realnosti i da, sukladno s tim, jako fluktuira i varira nivo prihvatljivosti tih konstrukcija, zbog čega nerijetko dolazi do osjećaja manje vrijednosti ili inferiornosti kada se u oficijelnoj i javnoj kulturi o konstruktima iz duhovnih nauka (Freudov i Lacanov konstrukt nesvjesnog, Bourdieov konstrukt znanstvenog polja), govori s mnogo više uvažavanja nego o fizikalnim konstruktima kao što su atom, elektron ili magnetno polje. Borbeniji i ratoborniji od drugih, A. Sokal u pomenutoj knjizi “pliva protiv struje” tako što osporava i poriče općeprihvaćen postulat znanstvene metodologije, da fizikalni konstrukt ima posve drukčiji socijalni status nego socio-kulturni konstrukt, i sa ovim se ne može upoređivati. Alan Sokal upravo to čini – upoređuje neuporedivo, naime bazičnu metaforu iz prirodnih nauka sa literarno-filozofskom metaforom!
Osim toga, prirodnoslovna nauka, što bi Sokalu trebalo biti jasno, ne barata sa opcijom “dvostruke hermeneutike” (otuda aluzija u članku u Social Tekstu, ali i u knjizi, da se kvantna gravitacija ne može nasilno hermeneutizirati), kao što je to slučaj sa duhovnim naukama, gdje subjekt teorije istovremeno konstruira svoj objekt i sam sebe, dok subjekt u prirodnim znanostima ima posla s organskom ili anorganskom prirodom, čime je izbrisan iz konstrukcije objekta.
Ovu je relaciju između subjekta i objekata–subjekata najbolje opisao M. M. Bachtin u svojoj knjizi “Estetika riječi” (1979, str. 237): “Cjelokupni metodološki aparat matematike i prirodnih nauka je usmjeren na stvarni, bezglasni objekt, koji je jezički nijem, i koji o sebi ne može ništa reći(…). Za razliku od matematike i prirodnih nauka u duhovnim naukama se postavlja zadatak ponovne uspostave, obnove, reproduciranja i interpretacije tuđe riječi(…)”.
S ovim u vezi, samo kao usputna napomena, treba istaći da je filozofima i teoretičarima, koje Sokal izvrće ruglu i nipodaštavanju, uspjelo oživjeti bezglasne fizikalne objekte, udahnuti im duhovni sadržaj i omogućilo da steknu svoj novi pojmovni identitet s pomoću kojeg uspijevamo sagledati novu i drukčiju dimenziju umjetničkih objekata. Sve postmoderne teorije provjerene su na terenu umjetnosti, i ta ih istina štiti od Sokalove zloupotrebe. G. Deleuz i F. Guattari, da spomenemo u ovom kontekstu konstrukcije znanstvenog objekta, su u svojoj knjizi “Šta je filozofija” (1991) spoznali i obrazložili da je konstrukcija objekta proučavanja ujedno samokonstrukcija subjekta, te s tim u vezi govore o “pojmovima kao ličnostima” (personnages conceptuels), o Nietzscheovu pojmu “moći”, Platonovoj “ideji”, Hegelovu pojmu “dokidanje”, Marxovu pojmu “klasa” ili Heidegerovu pojmu “bitak”, pa im se cijela filozofija ukazuje kao proces samostvaranja filozofa (teorija kao biografija), tokom kojeg oživljavaju zanimljivi pojmovi kao ličnosti. Zašto Sokala začuđuje, i zašto se to manifestira u njegovoj izobličenoj grimasi (Žižekov pojam stvarnosti kao grimase), da se pojmovi iz fizike, matematike, kemije, biologije pojavljuju kao retoričke figure?! To je, uostalom, Nietzscheova filozofska uobrazilja po kojoj se filozofija i nauka u postmodernoj socio-kulturnoj situaciji partikulazriziraju i personaliziraju, zbog čega nema razlike između romana, filozofskog eseja, znanstvene rasprave, etc.
Oproštajna pjesma postmoderni
Kad je tradicionalist i fizičar Alan Sokal objavio svoju raspravu “Prekoračiti granice: na putu ka transformacijskoj hermeneutici kvantne gravitacije” (isto preneseno u knjizi “Elegantni besmisao”, 262-309), uticajni američki filozof antikonstruktivist Paul Boghossian objavio je odmah potom članak “Ono čemu nas je Sokalova prevara htjela naučiti” (Times Literary Suplement, 13, 1996, strana 14 i dalje), ukazujući na atmosferu nakon objavljivanja Sokalova članka u istom časopisu, koja prije liči na tratra, zvuk roga za vrijeme lova na divljač, čime sugerira da je šaljivo naslovljen članak izazvao neprilične reakcije u postmodernom taboru. P. Boghossian je deset godina kasnije napisao značajno filozofsko djelo “Strah pred istinom” (njem. izdanje 2013), u kojem on filozofski argumentirano pobija i razobličava postmodernu relativističku paradigmu, istu onu kojoj se A. Sokal “smijao u brk”, ili joj se “cerio iza leđa”. Vrijedi saslušati njegove argumente, jer predstavljaju filozofski i znanstveni temelj šaljivu Sokalovu skeču u šest činova.
P. Boghossian u drugačijem pristupu od A. Sokala argumentirano pobija relativističke manevre u nekim granama suvremene teorije istine i semantike, razotkrivajući pri tom povezanost aktualnih teorija sa tezom njemačkog filozofa Imanuela Kanta, da su ili sve ili, barem, sve činjenice, koje možemo spoznati, proizvod nas samih, iz čega proizlazi da nema apsolutnih činjenica, koje postoje bez obzira na to, da li ih ma koji epistemološki sistem registrirao, konstruirao ili formalno konstituirao. Slično Sokalu, i on smatra besmislenim relativizirati važnost činjenica dovodeći ih u vezu sa sistemom ljudskog mišljenja, smatra, također, da nije dovoljno samo kritički raspravljati o alatskom, epistemskom ili semantičkom relativizmu, nego treba dokazati da izvjesni duh vremena, poznat pod nazivom postmoderna ili socijalni konstruktivizam, počiva na nekoherentnim premisama. Kod njega, kao i kod Sokala, radi se o klasičnom činu prosvjetiteljske upotrebe uma usmjerene protiv klasičnih iracionalista, koji slijepo prepisuju nekoherentne premise. Sokal, kako smo vidjeli, ne bavi se premisama postmodernih teorija, nego, “letom preko kukavičjeg gnijezda” prirodnoznanstvenih metafora u rezervat duhovnih nauka.
Boghossian postmoderni relativizam ilustrira na primjeru filma Davida Cronenberga “M. Butterfly” u kojem je francuski diplomata Rene Gallimard fasciniran tobože potpunom drugačijošću kineske kulture, nasjeda na vješto insceniranje komunističkog agenta preobraženog u ženu, da bi za vrijeme kulturne revolucije došao u posjed političkih tajni. Umjesto da prizna da je žena u tradicionalnoj kineskoj kulturi potčinjena i obespravljena i da je ovo za moralnu osudu, Gallimard se zaljubljuje u drugačijost i relativira potčinjenost žene, čime on sam postaje žrtvom i uzrokom moralne i političke nepravde.
Lutka od slame
Implicitna kritika postmodernog relativizma je nedvosmislena: svo znanje je uvijek samo znanje sa stajališta određene historijske kontingentne grupe, bilo kojeg subsistema bilo kojeg društva, iz čega se izvlači zaključak, da se ne mogu spoznati stvari ili činjenice po sebi, nego se moramo zadovoljiti uspjehom našeg mišljenja na tržištu ideja, teorija ili znanstvenih hipoteza, dobro ih obrazložiti i braniti ne bi li osigurali njihov uspjeh i našu moć. Za razliku od svog kolege sa njujorškog fakulteta Alana Sokala, Boghossian je izradio minimalan teorijski kostur, koji on, s dobrim razlozima, drži za najmanji zajednički imenitelj postmoderne. On brani svoju poziciju o postojanju epistemološkog apsolutizma u teoriji spoznaje i objektivizam činjenica, tzv. perspektiva iz faktičnosti, stavlja pod krov ontologije, čime izaziva burne reakcije filozofa i teoretičara nauke.
Kao što su prijatelji postmoderne odmah odgovorili A. Sokalu, tako su odmah odgovorili i P. Boghossianu, tvrdeći da postmoderni nije odzvonilo i da je nije “zameo vjetar” antirelativizma Sokalova kova. Ono što prigovaraju njemu u jednakoj mjeri se odnosi i na Sokala, naime njihov je oponent ili protivnik “lutka od slame”, jer niti Derrida i Lyotard, niti Lacan i Deleuz, ne zastupaju tačno one teze, koje njih dvojica atestiraju na “postmoderni”.
Piše: Nihad Agić
