Pišu: Mohammad Hashim Kamali i Jasser Auda
Islamsko pravno mišljenje je, široko govoreći, preokupirano brigom o saglasnosti sa slovom svetog teksta i pravna teorija uṣūl al-fiqha je tu intenciju uveliko unaprijedila. Ova literalistička orijentacija pravničkog mišljenja generalno je istaknutija u pristupu tradicionalista (ahl al-ḥadīs) nego kod racionalista (ahl ar-raʼj). Literalisti teže posmatranju Šerijata kao skupa pravila, naredbi i zabrana koje su adresirane pravno sposobnom pojedincu (mukallaf) i sve što se od njega očekuje jeste da se pridržava uputa Šerijata. Presedan vodećih ashaba ukazivao je, s druge strane, da su oni Šerijat posmatrali kao skup pravila ali i kao sistem vrijednosti u kom su specifična pojedinačna pravila posmatrana kao opipljiva manifestacija najvažnijih vrijednosti. Tekstualistička tradicija u prva tri stoljeća nije pokazala puno interesa za maqāṣid aš-šarīʻa i tako je bilo sve do vremena Al Gazālīja (u.505/1111) i aš-Šāṭibīja (u.790/1388), kada su postignuti značajni napreci u uobličavanju teorije maqāṣida.
Tekstualni izvori
Maqāṣidi Šerijata, ili ciljevi i namjere islamskog prava, očito su jedna važna, ali, u neku ruku, zapostavljena tema Šerijata. Za Šerijat se općenito kaže da je okrenut koristima pojedinca i koristima zajednice i njegovi propisi uređeni su tako da štite te koristi i omogućavaju poboljšanje uvjeta za čovjekov život na Zemlji. Kurʼan to izražava kada izabire najvažniju svrhu poslanstva Muhammeda, s.a.v.s.: “Mi smo te poslali kao milost svjetovimaˮ (21:107). To se, također, može vidjeti u ajetu u kojem Kurʼan sebe opisuje kao “…lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicimaˮ (10:57).
Dva najistaknutija cilja u navedenim ajetima, milost (raḥma) i uputa (hudā), potvrđena su zatim i potkrijepljena drugim propisima u Kurʼanu i Sunnetu koji imaju za cilj uspostaviti pravdu, odagnati predrasude i otkloniti poteškoće. Norme Kurʼana i Sunneta, također, žele da promoviraju saradnju i zajedničko potpomaganje unutar porodice i društva u cjelini. Pravda je manifestacija Allahove, dž.š., milosti i, u isto vrijeme, sama po sebi jedan od ciljeva Šerijata. Samilost (raḥma) se manifestira u realizaciji dobrobiti (maṣlaḥa). Učenjaci (ʻulemāʼ) to smatraju sveobuhvatnom vrijednošću i ciljem Šerijata, i pokazuju da su sve intencije i ciljevi istoznačni sa samilosti (raḥmah).
Odgajanje pojedinca (tahzīb al-fard) još je jedan važan cilj Šerijata, toliko važan da po redu prioriteta dolazi čak prije pravde i dobrobiti (maṣlaḥa). Obje ove vrijednosti društveno su orijentirane i velikim dijelom zadobijaju vlastiti smisao u kontekstu društvenih odnosa, dok tahzīb al-fard želi da učini svakog pojedinca iskrenim i povjerljivim predstavnikom i nosiocem vrijednosti Šerijata. Kroz odgajanje pojedinca Šerijat želi da realizira većinu svojih društvenih ciljeva. Prevladavajuća svrha velikog dijela propisa i vrijednosti Šerijata, posebno u sferi ʻibādāta (obredoslovlja) i učenja o moralu, jeste da se izgradi individua koja vodi računa o vrijednostima bogobojaznosti i koja čini dobro drugima.
Kurʼan na mnogim mjestima i u različitim kontekstima jasno govori o razlogu, cilju i koristi propisa koje donosi, tako da njegov tekst postaje karakteristično ciljno orijentiran. To svojstvo kurʼanskog jezika ističe se u propisima o građanskom poslovanju (muʻāmalāt) kao i u stvarima obredoslovlja − ʻibādāt. U smislu navedenoga, kada tekst objašnjava propise o vuḍūʼu (abdestu), on se nastavlja riječima: “Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalniˮ (5:6). Nakon toga, kada je riječ o samom namazu, jasno je kazano: “…namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružnoˮ (29:45). Kada spominje džihad, Kurʼan jednostavno proklamira njegovu svrhu i namjeru riječima: “Dopuštena je odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje činiˮ (22:39). Drugim riječima, svrha legalizacije džihada jeste borba protiv nepravde (ẓulma), a svrha namaza je da se postigne duševna čistota i izvrsnost zajedno s fizičkim čišćenjem tokom uzimanja abdesta prije namaza. Što se tiče propisa koji se odnosi na pravednu odmazdu (qiṣāṣ), kur’anski tekst kaže: “U pravednoj odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!ˮ (2:179), a što se tiče materijalne obaveze prema siromašnima (zekāta), Kurʼan govori: “… da ne bi (bogatstvo) prelazilo samo iz ruku u ruke bogataša vašihˮ (59:7). Prema jednom drugom tekstu, vjernici su pod obavezom da obore poglede svoje kad se susretnu s osobom suprotnog spola i “… to će im pomoći da postignu veću čistoćuˮ (24:30).
Moglo bi se navesti mnogo više primjera propisa i normi koji pokazuju kako Kurʼan i Sunnet jasno iznose svrsishodnost onoga što propisuju, govore o razlogu i koristi nekog propisa u afirmativnom smislu, a istovremeno se često može pronaći kako u negativnom smislu govore o lošem ponašanju i prijestupima, koji su zabranjeni i kažnjivi, ovog puta s ciljem da se spriječi nepravda, pokvarenost i postupanje prema nekome na osnovu predrasuda. U području trgovine i muʻāmelāta Kurʼan zabranjuje iskorištavanje, zelenaštvo, pravljenje zaliha (u vrijeme nestašice) i kockanje, što je štetno i narušava cilj korektnog poslovanja na tržištu. Tema koja se u cjelokupnom širokom spektru aḥkāma (propisa) naglašava na praktičnom planu jeste realizacija koristi (maṣlaḥah), koja se opet razumijeva kao krajnji ishod maqāṣida. Kako god je, uzmimo, pravda nešto što spada u maṣlaḥa, isti je slučaj i s odgajanjem jedinke u zajednici (tahzīb al-fard). Maṣāliḥ (množina od maṣlaḥa) tako postaje drugo ime za maqāṣid i može se reći da su učenjaci koristili ta dva termina kao međusobno zamjenljive, tj. jedan umjesto drugog.
Historija maqasida
Kao tema u okviru Šerijata, maqāṣidi nisu bili predmet posebnog interesovanja u ranom periodu razvoja islamskog pravnog mišljenja i kao takvi oni prije predstavljaju kasniji dodatak pravnom naslijeđu mezheba (škola pravnog mišljenja). Cak do dana današnjeg mnoge glasovite stručne knjige iz uṣūl al-fiqha (metodologije islamskog prava) ne spominju maqāṣid aš-šarīʻa u svom uobičajnom razmatranju poznatih tema. To je, možda, djelimično zbog prirode teme, koja je široko naslonjena na filozofiju prava, njenu perspektivu i cilj više nego na specifične formulacije pravnih tekstova. Mada se maqāṣidi, kao istaknuta tema Šerijata, tiču idžtihada, oni nisu bili tretirani kao takvi u konvencionalnom tumačenju teorije idžtihada.
Islamsko pravno mišljenje je, široko govoreći, preokupirano brigom o saglasnosti sa slovom svetog teksta i pravna teorija uṣūl al-fiqha je tu intenciju uveliko unaprijedila. Ova literalistička orijentacija pravničkog mišljenja generalno je istaknutija u pristupu tradicionalista (ahl al-ḥadīs) nego kod racionalista (ahl ar-raʼj). Literalisti teže posmatranju Šerijata kao skupa pravila, naredbi i zabrana koje su adresirane pravno sposobnom pojedincu (mukallaf) i sve što se od njega očekuje jeste da se pridržava uputa Šerijata. Presedan vodećih ashaba ukazivao je, s druge strane, da su oni Šerijat posmatrali kao skup pravila ali i kao sistem vrijednosti u kom su specifična pojedinačna pravila posmatrana kao opipljiva manifestacija najvažnijih vrijednosti. Tekstualistička tradicija u prva tri stoljeća nije pokazala puno interesa za maqāṣid aš-šarīʻa i tako je bilo sve do vremena Al Gazālīja (u.505/1111) i aš-Šāṭibīja (u.790/1388), kada su postignuti značajni napreci u uobličavanju teorije maqāṣida.
Vodeći učenjaci nisu negirali osnovni pogled koji je bio zastupan u okviru teorije maqāṣida, ali, ipak, maqāṣidi su ostali na ivici glavnog toka pravnog mišljenja koje je bilo manifestirano u različitim temama i doktrinama uṣūl al-fiqha. Izuzev ẓāhirīja, koji su držali da su maqāṣidi jedino poznati kada su identificirani i deklarisani jasnim tekstom, većina učenjaka maqāṣide nije vezala samo za jasan tekst. Razlog tome je što su ovi posljednji zapažali i razumijevali da je Šerijat racionalan, ciljno orijentiran i da su njegovi propisi generalno zasnovani na prepoznatljivim razlozima. Puko usklađivanje s pravilima, a koje ide protiv intencije i pogleda Šerijata, prema tome, generalno je smatrano neprihvatljivim. Potpuno različit pristup maqāṣidima zauzeli su bāṭinije, koji su, suprotno ẓāhirījama, držali da se suština i cilj tekstova (nuṣūṣ) uvijek moraju naći, ne u eksplicitnim značenjima riječi u tekstu, nego u njegovom skrivenom značenju (bāṭin) i otuda njihovo ime bāṭinije. Postojale su, također, razlike među vodećim mezhebima u vezi s pristupom pitanju maqāṣida. Neki su u tome pogledu bili otvoreniji od drugih, ali generalno, pomna obrada ciljeva i intencija Šerijata nije podsticana. To, više neiskazano, stanovište u suprotnosti je sa činjenicom da sam Kurʼan izlaže značajnu spoznaju o istaknutim intencijama i ciljevima svojih zakona i često otkriva uzroke, razloge, povode i logične temelje na kojima su zasnovani. Uzrok opće uzdržanosti učenjaka (ulama) u pogledu maqāṣida može djelimično biti bojazan od projekcije i prognoza u pristupu, što bi navedena praksa, vjerovatno, mogla uključivati. Ko može zasigurno kazati, naprimjer, da je to ili to svrha i glavni cilj Zakonodavca bez uključivanja određenog stepena špekulacije i nagađanja, osim ukoliko to sam tekst nije deklarativno kazao. Ali, nakon svega, vezivati obim maqāṣida samo za ono što je jasno naznačeno u tekstu, također, nije bilo dovoljno, a to ćemo sada pojasniti.
Termin maqāṣid nije bio korišten u pravnoj literaturi sve do ranog četvrtog stoljeća, kada ga počinje upotrebljavati Abū Abdullāh at-Tirmizī al-Ḥākīm (u. 320/932), a ovaj termin ponovo se poslije toga koristi u djelima imama Al-Ḥaramajna al-Džuvajnija (u. 478/1085) koji je, vjerovatno, prvi podijelio maqāṣid aš-šarī ̔a u tri kategorije: nužne, komplementarne i poželjne (ḍarūrijjāt, ḥādžijjāt, taḥsīnijjāt), koje su od tada stekle opće odobravanje i prihvaćanje. Džuvajnijeve ideje su poslije dalje razvijali njegovi učenici Abū Ḥāmid al-Gazālī, koji je u svojim djelima Šifāʼ al-galīl i al-Mustaṣfā nadugo pisao o općem interesu (maṣlaḥa) i logičkom zaključivanju (ta ̔līl). Gazālī je općenito bio kritičan u vezi s maṣlaḥom kao dokazom, ali ju je smatrao validnom ukoliko je promovirala maqāṣid aš-šarī ̔a. Što se tiče samih maqāṣida, Gazālī je kategorički napisao da Šerijat teži ka realizaciji pet ciljeva, a to su: vjera, život, razum, potomstvo i imetak, koji se moraju zaštititi kao stvari od apsolutnog prioriteta.
Jedan broj istaknutih autora nastavili su davati doprinos maqāṣidima, možda ne svi konzistentno, ali ipak značajno za razvoj samoga poimanja ovoga pitanja. Sajfuddīn al-Amidī (u. 631/1233) identificirao je maqāṣid kao kriterij za preferenciju at-tardžīḥa među suprotstavljenim analogijama i elaborirao redoslijed prioriteta među različitim vrstama maqāṣida. Amidī je, također, ograničio osnovne maqāṣide na pet. Malikijski pravnik Šihābuddīn al-Qarāfī (u. 684/1285) dodao je postojećoj listi šesti maqṣid a to je zaštita časti (al-ʻirḍ) i to je podržao Tādžuddīn ʻAbdulvahhāb as-Subkī (u. 771/1370), a kasnije i Muḥmmad ibn ʻAlī aš-Šavkānī (u. 1250/1834). Lista od pet osnovnih vrijednosti očito je bila utemeljena na odgovarajućim dijelovima Kurʼana i Sunneta koji govore o propisanim kaznama (ḥudūd). Vrijednost koju svaka od ovih kazni treba da zaštiti i brani identificirana je kao osnovna vrijednost. U osnovi je smatrano da posljednji dodatak (tj. al-ʻirḍ) pokriva potomstvo (an-nasl i an-nasab), međutim, zagovornici tog dodavanja oslanjali su se na činjenicu da je Šerijat odredio poseban ḥadd, tj. kaznu za lažnu optužbu za blud (al-qazf), koji je opravdao taj dodatak. Glasovito djelo Qavā‘id al-aḥkām autora ʻIzz ibn ʻAbdussalāma as-Sulamīja (u. 660/1262), kako je on to lično zapisao, djelo je o maqāṣid al-aḥkām, u kojem je on detaljnije obradio različite aspekte o maqāṣidima, posebno u odnosu na ʻilla (efektivni razlog) i maṣlaḥu (opći interes). Tako je on na početku ovoga djela napisao da “najveći među svim ciljevima Kurʼana jeste obezbijediti koristi (maṣāliḥ) i sredstva koja ih štite te obezbijediti da ostvarenje tih koristi, također, uključuje zaštitu od zlaˮ. Sulamī je dodao da su sve obligacije u Šerijatu (at-taklīf) predodređene da zaštite koristi za ljude na ovom i budućem svijetu, jer Uzvišenom Allahu ništa ne treba. Njemu ne treba pokornost Njegovih robova. On je iznad svega toga i ne može mu nauditi nepokornost onih koji prave prijestupe, niti ima koristi od pokornosti pravovjernih. Cilj Šerijata je, drugim riječima, od samog početka do kraja, korist Allahovih, dž.š., stvorenja. Taqijjuddīn ibn Tajmijja (u. 728/1328) bio je, vjerovatno, prvi učenjak koji je napustio ideju o ograničavanju maqāṣida na određeni broj i dodao je postojećoj listi maqāṣida takve vrijednosti kao što su izvršavanje ugovora, održavanje rodbinskih veza i poštivanje prava komšije, što se tiče ovodunjalučkih poslova, te ljubav prema Allahu, dž.š., iskrenost i moralnu čistotu, što se tiče onog što se odnosi na budući svijet. Tako je Ibn Tajmijja od određene i specificirane liste revidirao opseg maqāṣida u jednu otvorenu listu vrijednosti i njegov pristup danas je općenito prihvaćen od strane savremenih komentatora uključujući Aḥmada ar-Rajsunīja, Jūsufa al-Qaraḍāvīja i druge. Qaradavije dalje proširio listu maqāṣida uključujući u najviše ciljeve i maqāṣide Šerijata socijalnu brigu i pomoć (at-takāful), slobodu, ljudsko dostojanstvo i ljudsko bratstvo. Za te maqāṣide, bez sumnje, našao je podlogu u detaljnim i općim dokazima iz Kurʼana i Sunneta.
Predlažemo da se strukturi maqāṣida doda i ekonomski razvoj i jačanje (istraživanje i razvoj) u tehnologiji i nauci jer su oni krucijalno značajni u određivanju položaja ummeta unutar svjetske zajednice. Vidljivo je iz ove analize da maqāṣid aš-šarī ̔a ostaju otvoreni za daljnja unapređivanja, koja će ovisiti, u određenoj mjeri, o prioritetima svakog vremena.
Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Mohammade Hashima Kamalija i Jassera Aude “Uvod u teoriju ciljeva šerijata” koju je publikovao Centar za napredne studije 2015. godine. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.
