Zagovaratelji meritokracije obično pretpostavljaju da bi se od njezine elite moglo očekivati djelovanje u interesu cijelog društva. Ovdje se međutim javlja problem: zašto bi takva elita djelovala na taj način?
S osloncem na knjigu britanskog sociologa Michaela Younga Uspon meritokracije, koja je objavljena prije više od 60 godina, Jeremy Shearmur analizira tu ideju od Platona do najnovijeg doba, u kojem je naišla na mnoštvo kritika. Jedna od njih je i problem raslojavanja i sve dubljeg propadanja onih koji se ne mogu osloniti na talente i vještine u postizanju uspjeha u društvu. Spominje i recentnu ideju ‘socijalnog dohotka’, piše Ideje.hr
- Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.
- Michael Young Uspon meritokracije
Godine 1958. britanski sociolog Michael Young objavio je opsegom malu ali značajnu knjigu Uspon meritokracije.[i] U njoj je prikazao razvojni put meritokracije u Britaniji koja je na kraju izazvala populističku pobunu. Opisuje povijesni i društveni razvoj do trenutka u kojem piše knjigu te dodaje fiktivni prikaz o tome kako bi se stvari trebale odvijati potom, do 2030. godine.
Young priču gradi na meritokratskim elementima iz britanske povijesti – posebno iz sredine devetnaestog stoljeća,[ii] kad se javna služba otvorila za službenike višeg ranga koji su posao dobivali preko natječaja. Do položaja visokih državnih službenika prije se dolazilo kroz sustav pokroviteljstva. Također razmatra kako su se razvijala mjerila za unapređenje po zasluzi u oružanim snagama. Young potom stapa činjenični razvoj s fikcijom, sugerirajući da je sustav u kojem su institucije nekoć bile u rukama tradicionalne elite postao sve otvoreniji za nadarene i sklon odbijanju netalentiranih bogatih pojedinaca s dobrim vezama – npr. kod primanja studenata na ugledna prestižna sveučilišta. Tada, u njegovoj fiktivnoj priči, država počinje masovno investirati u škole za nadarene učenike. U kompanijama također dolazi do promjene te se zaposlenici više ne unapređuju prema duljini staža i iskustvu već isključivo prema zaslugama. Young dalje izlaže da bi starije osobe trebale biti spremne na nazadovanja jer im vještine s vremenom slabe. Nadmašuju ih sposobniji mladi ljudi te stariji moraju prihvatiti obavljanje manje važnih poslova.
Youngova knjiga priča je o razvoju meritokratskog društva i revolta koje ono izaziva kod populista na čijem su čelu odmetnuti članovi meritokracije. Knjiga je napisana sa stajališta zakletog meritokrata, što ne treba brkati s Youngovim osobnim stavom budući da je to zapravo kritika meritokracije. Suvremeno čitanje Youngove knjige pruža zanimljivo iskustvo već stoga što revolt koji je opisan u knjizi podsjeća na neke pojave u britanskoj politici posljednjih godina. Knjiga je interesantna i stoga što je Young zapravo napisao kritiku ideala meritokracije, dok je termin čijoj je popularizaciji sam ključno pridonio kasnije hvalio primjerice Tony Blair, kad je nanovo ‘otkrio’ Laburističku stranku kao ‘Nove laburiste’ i koristio ga kao da je riječ o istinskom idealu.
Young je napisao kritiku ideala meritokracije, čijoj je popularizaciji sam ključno pridonio.
Kao što opisuje Adrian Wooldridge u svojem novijem djelu Aristokracija talenta, dobar dio Youngovih kolega intelektualaca povezanih s Laburističkom strankom, nije s odobravanjem dočekao njegovu knjigu jer su u pravilu smatrali da je glavni zadatak prevladati obilježja starog društvenog poretka koji se oslanjao na pokroviteljstvo i naslijeđeno bogatstvo i podržati otvaranje društva prema onima koji imaju talenta. Youngovo osobno stajalište bilo je egalitarističko, što je u nekim bitnim crtama bilo u raskoraku s njihovim meritokratskim idealima, zbog čega je Young u početku imao problema s objavljivanjem knjige.
Danas postoji sve više literature koja kritizira ideju meritokracije.[iii] Međutim, iako postavljaju neka zanimljiva pitanja, takve knjige ne bave se meritokracijom kao idealom, nego se čini da pretpostavljaju da su države poput Britanije i Sjedinjenih Država već sada meritokracije. Nije mi jasno tko bi pri zdravoj pameti mogao misliti da igdje postoji meritokracija pa prema tome, takva rasprava na neki način postaje besmislena. Očito je da neki od onih koji u takvim društvima zauzimaju vodeće položaje smatraju sebe meritokratima pa također misle da zaslužuju svoje ‘prikladne’ nagrade zbog vlastitog talenta i marljivog rada. No, također je jasno – kao što kritičari ističu (među njima i Woolridge koji, općenito rečeno, brani meritokraciju) – da za pohađanje vodećih škola i elitnih sveučilišta obiteljski pedigre i bogatstvo još u velikoj mjeri igraju važnu ulogu.
Ako netko još sumnja da su takvi sustavi u suprotnosti s idealom meritokracije, ne treba zaboraviti do kojeg su stupnja Young i Platon prije njega, čija Država ima ključnu ulogu u ovoj raspravi,[iv] razvili ideje koje su se oštro usprotivile tadašnjim društvenim uređenjima i idejama, opisavši što je sve potrebno za instituciju meritokracije.
- Pitanja kojima se bavi Young
Mislim da je Yougova knjiga izvrsna, upravo zato što otkriva neke bitne kompleksne probleme sadržane u ideji meritokracije. Da malo pojednostavnimo, on uvodi tri različite, međusobno suprotstavljene vizije društva: nepotizam, meritokraciju i egalitarizam.
Nepotizam po Youngu funkcionira unutar postojećih (naslijeđenih) društvenih struktura. Ljudima u takvim strukturama stalo je da sačuvaju i unaprijede vlastitu situaciju, ali i društveni položaj svoje obitelji, prijatelja i rođaka. To je važan cilj. Ne samo da postoji mnogo anegdotskih, povijesnih i socioloških dokaza koji idu u prilog tom zaključku nego je zanimljive potvrde donijela i sociobiologija. Mislim da Young ispravno uočava kako je nepotizam u suprotnosti s druga dva ideala o kojima raspravlja. On također razmatra način na koji su starije društvene strukture – npr. zemljoposjednička aristokracija, koja se održavala na nepotizmu – bile nespojive i s meritokratskim i s egalitarističkim idealima.
Drugi Youngov ideal je meritokracija. To nas vraća na neke aspekte Platonove Države. (Young spremno dokumentira meritokratske ideale koje opisuje kao pitanja o kojima se ponešto može naći u radovima nekih od britanskih fabijanskih socijalista, primjerice, kod Beatrice Webb, a i kod H.G.Wellsa, koji je bio pod izričitim Platonovim utjecajem.) Meritokracija se bavi idejom da bi dobro društvo bilo ono u kojemu bi politička moć bila u rukama meritokratske elite. Djelomice, to bi značilo da različite poslove obavljaju najbolji, a ta bi se ideja mogla izraziti utilitarnim pojmovima. Donekle, to znači kako uviđamo da postoje različite vrste stručnog znanja (koja se, bez uvrede Platonu, mogu uzeti kao pogrešiva) koja neki od nas, ali ne svi, mogu do određenog stupnja razumjeti.
Zagovaratelji meritokracije obično pretpostavljaju da bi se od njezine elite moglo očekivati djelovanje u interesu cijelog društva. Ovdje se međutim javlja problem: zašto bi takva elita djelovala na taj način? Ovo pitanje postavlja pred zagovornike meritokracije probleme kreiranja samog društva i institucija (osim toga, zašto bi se od kreatora institucija očekivalo djelovanje u javnom interesu i kako bi se oni mogli naći u poziciji da nametnu svoje idealne institucije svima ostalima).
Zašto bi meritokratska elita djelovala u interesu cijelog društva, a ako bi i kreirala takve institucije, kako bi ih nametnula ostalima
Sam je Platon smatrao da ono što je samo po sebi dobro nadahnjuje one koji to razumiju, a po njegovu mišljenju, filozofe koji bi radije provodili vrijeme kontemplirajući Oblik Dobra, vodit će neka vrsta moralne dužnosti, koju stječu kao rezultat znanja o tome što je dobro te se okreću brizi za dobrobit svojih sugrađana. Usprkos tome, Platon je smatrao da postoje dva posebna problema koja bi ih mogla od toga odvratiti, a to su bogatstvo i opasnost od nepotizma. Prvi problem Platon rješava tako što njegovi ‘čuvari’ žive i hrane se zajedno i ne posjeduju privatno vlasništvo. Odgoj njihove djece nije prepušten roditeljskoj brizi nego ga čuvari nadziru, a umjesto roditelja podiže ih zajednica. U Youngovoj priči, nepotizam bi kontrolirala vlada ulažući u prvoklasno javno obrazovanje otvoreno za svakoga tko bi pokazao – u bilo kojoj dobi života – odgovarajuće sposobnosti.
Važno je napomenuti da se meritokratsko inzistiranje na ‘zasluzi’ ne odnosi na osobnu korist. Dakle, ne postoji razlog zbog kojega bi čuvari trebali imati ikakve posebne materijalne koristi (iako bi bilo u redu i praktično da im životni uvjeti budu relativno privlačni[v]). Meritokratski pristup trebao bi biti savršeno kompatibilan sa stavom što ga zagovara John Rawls da bismo trebali biti svjesni kako ne zaslužujemo svoje talente. U tom smislu, meritokracija se može shvatiti u okvirima utilitarnosti.[vi]
Meritokracija ne uključuje osobnu korist. Ne zaslužujemo svoje talente (John Rawls)
Treći ideal je egalitarizam čija je ideja da bi obrazovanje, moć i društvene blagodati trebale biti jednake za sve. Začuđujuće je da ne postoji samo očiti sukob između takvog shvaćanja i vrijednosti koje zastupa nepotizam nego i između vrijednosti sadržanih u meritokratskom pristupu. Ono što naglašava meritokracija je utilitarna opća korist koja će očekivano proizaći iz toga što će najsposobniji ljudi preuzeti dužnosti za koje su najkompetentniji. No, ideja da se najsposobniji trebaju obrazovati upravo s takvim ciljem, očito je u potpunom raskoraku s idejom pružanja mogućnosti obrazovanja svima ili usmjeravanja resursa prema onima kojima su najpotrebniji.
Očigledno, to nisu pitanja o kojima bi se trebalo razgovarati samo kad je riječ o meritokraciji, nego su to općenito važna pitanja i mislim da treba čestitati Youngu što je tako jasno iznio kakve tenzije postoje među njima. Pitanja egalitarizma vrlo su važna i zaslužuju ozbiljnu raspravu u nekom budućem tekstu.
- Hayekova razmišljanja o ovim pitanjima
Pitanja koje Young u svojoj knjizi postavlja uglavnom se odnose na birokraciju i administraciju. Naravno, one očito igraju važnu ulogu kad je riječ o našim organiziranim institucijama: dobrotvornim, vladinim i komercijalnim. No, čini mi se da bismo kod razmatranja tih problema trebali obratiti pozornost na dvije ključne stvari koje proizlaze iz Hayekova rada (trebao bih možda naglasiti da se u raspravi o ovim pitanjima ne bavim širim kontekstom i argumentima za i protiv postojećeg neoliberalizma).[vii]
Prvi problem je Hayekova tvrdnja da su glavno obilježje naših ekonomskih i političkih poredaka institucije čije funkcioniranje ovisi o tržišnim mehanizmima. Oni, kao što on tvrdi, omogućuju svima u velikim društvima da iskoriste društveno raspršene informacije, uključujući i razne vrste prešutnog znanja, koje nam ne bi bile dostupne ni na koji drugi način.[viii] Ako takve institucije funkcioniraju učinkovito, Hayek tvrdi da će tada cijene roba i usluga odgovarati ponudi i potražnji.
Drugo – što jasno proizlazi iz prvoga – jest da nema nikakvog razloga vjerovati kako će cijene pratiti nečije zasluge, ili voditi računa o uspješnosti nekoga tko marljivo radi ili najbolje iskorištava svoje talente. Ukus javnosti je promjenjiv. Druge ljude, naprosto, ne mora zanimati u čemu bilo koji konkretan pojedinac može biti uspješan. Svatko tko prati društvenu modu (ili gleda stare filmove) može lako posvjedočiti da razne vrste ljudi mogu ostvariti golemu dobit zahvaljujući svojem izgledu, fizičkim atributima ili vještinama u određenom vremenu, dok im u drugim vremenima te iste osobine ne bi donijele gotovo ništa. Ono što se nagrađuje nisu nečije zasluge nego su to sreća i izvedba, koja općenito ima utilitarnu društvenu funkciju.
Treba spomenuti još tri stvari sa svime ovime u vezi. Prvo, Hayek razmatra idealizirani slučaj, koji je ponekad vrlo daleko od institucionalne organizacije kakvu u stvarnosti poznajemo. Građaninu su očito potrebne odgovarajuće institucije, uključujući zakonodavni sustav, kako bi sve to dobro funkcioniralo (institucije u koje je iz nekih drugih razloga teško ući i tamo se održati). Ali Hayek idealizirano tretira tržište kao da se sastoji od pojedinačnih trgovaca, a ne od kompanija i kompleksne birokratske organizacije. On smatra da će ljudi u takvim organizacijama funkcionirati – i biti obeštećeni – na sasvim dugačijim osnovama nego što su zasluge, koje je kao kriterij smatrao pogrešnim i neprovodivim (ali, čini mi se da za probleme koji iz toga proizlaze, nije ponudio rješenje). No komercijalne organizacije o kojima Hayek govori, u mjeri u kojoj su učinkovite ostavit će traga, u vidu nekih karakteristika, na organizacije općenito i u širem okviru.
Drugo, upravo stoga što su nagrade slabo povezane sa zaslugama, nema razloga da se ljudi osjećaju superiorno kad prime značajnu novčanu nagradu za svoje vještine, talente i marljivost. Za to postoje dobri društveni razlozi, tvrdi Hayek, prije svega zato što nagrade potiču druge da se s njima natječu. Osim toga, postoji poveznost između nečije osobnosti i vlasništva tako da bi bilo pogrešno kada bi se ljudima koji su nešto stekli, kao plod napora i ugovora s drugim ljudima, to naprosto oduzelo. No, nema nikakvog razloga za njihovu zaštitu, u smislu onoga što oni mogu postići u bilo kojem vremenu; a svakako oni sami ne bi smjeli imati mogućnost spriječiti bilo koga da se s njima natječe.
Hayek je naglašavao važnost različitih oblika izvantržišne socijalne potpore kao pomoći onima koji ne mogu prodajom roba i usluga na tržištu osigurati adekvatna sredstva za život sebi i onima za koje su odgovorni
Treće, valja istaknuti da je Hayek naglašavao važnost različitih oblika izvantržišne socijalne potpore kao pomoći onima koji ne mogu osigurati adekvatna sredstva za život sebi i onima za koje su odgovorni, prodajom roba i usluga na tržištu. Jedna od najzanimljivijih rasprava na tu temu odnosi se na uništavanje starijih oblika društvenih odnosa (primjerice klanova ili širih obitelji) koji su se u prošlosti brinuli za socijalnu sigurnost, kao jednu od posljedica tržišne ekonomije.[ix] Jasno, trošak takve pomoći nadoknađivao bi se kroz poreze. Mislim da je Hayekova rekacija vrlo značajna i da se poklapa s nedavno razmatranim idejama o ‘socijalnom dohotku’. (Autor očito misli na neki oblik univerzalnog temeljnog dohotka, op. ur.) Istodobno, uz očita pitanja o tome kako bi se sve to moglo tehnički organizirati,[x] također je upitno tko bi imao pravo na olakšice i prema kakvim kriterijima.[xi] Važno je reći da više nije riječ o gospodarstvima nacionalnog karaktera i da su stope imigracije također visoke.
- Još neka pitanja koja postavlja Young
Young također istražuje način na koji je dostupnost obrazovnih mogućnosti pridonijela uništenju radničkih organizacija starog tipa. Kada su mogućnosti školovanja za sposobne ljude iz siromašnih sredina još bile relativno slabe, podrazumijevalo se da su oni koji su bili uključeni u rad socijalističkih stranaka ili sindikata stjecali društveni utjecaj kroz ulogu koju su igrali u takvim sredinama.[xii] Mogli su radničkim organizacijama ponuditi učinkovito i vrlo obrazovano vodstvo. I u takvoj sredini, sve je više jačala briga za materijalno blagostanje običnih ljudi, osobito kad bi se jasno pokazalo da su privilegirani rukovodioci često manje sposobni od radnika kojima su upravljali.
U zamišljenoj idealiziranoj Youngovoj slici meritokracije trebale bi se redovito testirati sposobnosti ljudi i mogućnosti za obrazovanje kao i mobilnost prema gore. Takvo periodično testiranje sviju također bi povećalo mobilnost prema dolje, kako bi se ljudi mogli pravilno rasporediti.
Čini mi se da nas to vodi do tri problema od kojih je Young uočio dva,dok treći nije. Prvi se odnosi na to da će se situacija u kojoj će se naći radnička klasa pogoršati do te mjere da među njima vjerojatno neće više biti sposobnih pojedinaca. Nejasno je tko bi se tada mogao baviti organizacijom ili tko bi mogao uspješno predstavljati radnike.
Iako nisam baš spreman tvrditi da su Sjedinjene Američke Države meritokracija, naišao sam tamo na takav problem u stvarnom životu. Socijalni aktivist Saul Alinsky[xiii] često je tvrdio da bi oni koji žele pomagati radnicima u organizaciji – na primjer, oko rješavanja lokalnih problema – trebali, kad dođu u novu sredinu, pronaći postojeće organizacije i s njima raditi. No, u nekim djelovima SAD-a, kombinacija fizičke mobilnosti onih sposobnijih, uz veće mogućnosti napredovanja u obrazovanju koje su otvorene onima koji to mogu iskoristiti, imala je teške posljedice. Sjećam se jednog aktivista poput Alinskyja, koji je na konferenciji podnio izvještaj o svojim pokušajima da se bavi organizacijom u nekim djelovima Baltimorea. Rekao je da nažalost u područjima koja je izabrao nije bilo ničega što bio se moglo organizirati jer se sve svodilo na male prodavaonice alkohola i dućane Pentekostne crkve.
Drugi je problem, kad se ljudi u nemeritokratskom društvu nađu na nezanimljivim, niskokvalificiranim poslovima, oni bi mogli pomisliti da je društvo nepravedno: da ne zaslužuju biti u takvoj situaciji. Ali ako je društvo postalo toliko meritokratsko da svatko tko vlada društveno korisnim vještinama ima priliku dalje ih razvijati, a nađe se na najnižoj stepenici ljestvice, vjerojatno će se morati suočiti sa žalosnom istinom: da na neki način, doista zaslužuje biti tamo gdje je.[xiv]
Ovdje se opet možemo pozvati na važno pitanje kojim se bavi Hayek kako bismo pobliže odredili o čemu je riječ. Postoji rizik da se obrazovanje shvati kao pokazatelj zasluge, nekim neobičnim slijedom Platona i pouke koju je Young izvukao iz uvođenja meritokratskog natjecanja u britansku javnu službu. Zapravo se u posljednje vrijeme nešto od toga osjeća u odnosu prema matematici i računalstvu, što se čini da je postalo veoma važno. No, u društvu koje se temelji na tržišnoj ekonomiji, i čisto poduzetništvo, koje ne ovisi o tehničkom znanju, može odigrati ključnu ulogu. (Britanski poduzetnik Alan Sugar divan je primjer.[xv]) Pod uvjetom da nešto što je u tehničkom smislu potrebno i zamišljeno kao vrlo jednostavno dođe na tržište te ne podliježe bespotrebnim ograničenjima sklerotičnih zakonskih uredbi, svatko tko je poduzetan i ima dobre ideje, može se obogatiti i tako donijeti korist društvu.
Meritokracija kao princip ne rješava problem onih koji zbog slabosti ili slabljenja vještina padaju na društvenoj ljestvici (Igor Soban/Pixsell)
Treći problem povezan je s mobilnošću prema dolje i općenito vrijedi za sve nas kad shvatimo da se ono što možemo ponuditi u našem društvu ne nagrađuje. To može biti stalni izvor brige za roditelje koji su bogati i sposobni ako su njihova djeca sasvim osrednjih sposobnosti. Young shvaća da su takvi roditelji, u prošlosti, mogli iskoristiti svoje bogatstvo i veze kako bi pronašli društvenu nišu u kojoj je njihov podmladak mogao biti relativno uspješan. Ali, kao što primijećuje Young, što je društvo više meritokratsko, takvih mogućnosti je sve manje. Problem kojim se Young ne bavi – s pozicije njegova pripovjedača koji zagovara meritokraciju – jest: kako da se čovjek nosi s problemom mobilnosti prema dolje?
Valja napomenuti da u našem društvu, matematičke i srodne vještine postaju sve važnije i sve bolje plaćene. Postoji također tendencija – o kojoj piše Woolridge, a svjedoče i Robert Putnam i Charles Murray u svojim sociološkim radovima, o visoko obrazovanim i dobrostojećim mladim parovima koji žive u četvrtima fizički odvojenima od onih u kojima žive siromašniji. No matematičke i računalne vještine su područja u kojima, kako se čini po mnogim potvrdama, kreativnost opada s dobi.[xvi] Pa kako će se život i – svijest – takvih ljudi oblikovati da bi im pomogla izaći na kraj s takvim problemima?
- Dva zaključna problema
Problemi o kojima sam raspravlajo u ovom tekstu širokog su raspona. Općenito govoreći, meritokracija zauzima važno mjesto samo zato što se čini da bi svi imali od nje koristi ako bi ljudske vještine pridonosile cijelom društvu. Također je poželjno da pojedinci s posebnim talentom čije plodove drugi cijene, mogu iskoristiti svoje sposobnosti. Platon je ukazao na dva ključna problema u vezi s meritokracijom – da čvrsta povezanost između brige za bogatstvo i nepotizma često može djelovati protiv svih meritokratskih struktura koje se uspostave.
Istina je da, s jedne strane, tržišni odnosi kao takvi mogu uvelike ublažiti razlike. S druge strane, testiranje inteligencije različitih vrsta, moglo bi – kao u Youngovoj slici meritokratskog društva – pružiti drugačiju osnovu na kojoj zasluga može odnijeti pobjedu nad pokroviteljstvom i nepotizmom. Ali inteligencija i sposobnost nisu jedino što nam je potrebno da bismo uspješno funkcionirali. Dramatična mobilnost prema gore i prema dolje do koje može doći u društvu koje se temelji na tržišnoj ekonomiji, može donijeti probleme povezane s time kako ljudi mogu biti uspješni. O svemu tome kao i o izazovu koji za sve navedene ideje predstavlja egalitarizam, nameću se pitanja kojima ću se pozabaviti u budućim tekstovima.
Original dostupan ovdje: Meritocracy
- Bilješke
Izvor: Ideje.hr
