Kultura

Ivan Cvejić: Siromašni novinari ne mogu biti heroji, niti se to od njih može tražiti

“Pritisak na medije nije samo naš specijalitet, balkanski ili tranzicioni. To je globalna pojava…”; “Mi više nemamo objektivne prepreke da sarađujemo…”; “Što manje regulacije izvana, to više promoviranja pravila i standarda unutar same profesije…”

Razgovarao Ibro Čavčić
Novovrijeme.ba

Ivan Cvejić je glavni i odgovorni urednik Novinske agencije Beta iz Beograda. U intervjuu za Novo vrijeme govori o izazovima s kojima se današnje novinarstvo susreće. Ti izazovi su, tvrdi, globalne prirode, a naročito su izraženi na ovdašnjim prostorima, u zemljama koje nemaju dugu demokratsku tradiciju…
NV: Gospodine Cvejiću, svjedoci smo retrogradnih politika koje se gotovo po istoj recepturi vode u svim državama bivše Jugoslavije. Mogu li u takvim uvjetima mediji napraviti iskorak u odnosu na politiku?

Mislim da moraju, iz prostog razloga što su u relativno sličnoj poziciji bili u nedavnoj prošlosti. Naravno, ne želim da se takve stvari ponove, ali ono što mediji mogu iz ranijeg vlastitog iskustva naučiti jeste odnos prema tim procesima, njihovo blagovremeno identificiranje pomoću jednog praktičnog otpora manipulaciji, koja je vrlo jednostavna, laka i vidljiva. I nema razloga da tako ne postupe. Naravno, to nije lako i nije jednostavno.

Uvijek smatram da je finansijska kriza jedan od najvažnijih negativnih faktora koji uopće utječu na kvalitet medijskih sadržaja. Da uprostim, siromašni mediji i siromašni novinari ne mogu biti heroji, niti se to od njih može tražiti. Dakle, limitirani su dometi i novinarstva i današnjih medija. Ali, ja se slažem s tim da je to neophodno i mislim da neko blagovremeno detektiranje svih tih pojava i ukazivanja na njih jeste nešto što mediji moraju obaviti.
NV: Može li se lošom ekonomskom situacijom opravdati težnja za površnim medijskim sadržajem, posezanje za senzacijom?

Ne može, naravno. To bi bio samo izgovor. Onaj ko se danas bavi medijima, a bavio se neko vrijeme i ranije, sasvim sigurno može kazati da su uvjeti u kojima se danas radi u medijima mnogo lošiji nego oni koji su važili ne tako davno. Ne samo zbog plaće već i zbog tehničke opremljenosti, mladi novinari koji se regrutiraju manje su obrazovani i sve manje zainteresirani za ovaj posao. Uglavnom se traže prečice, ne do nekog velikog novca jer ga nema, nego do slave i nekakve vrste utjecaja.

Samim tim, ovi koji se žele ozbiljno, temeljito i profesionalno baviti ovim poslom odustaju iz raznoraznih razloga, kako onih finansijskih, tako i usljed raznih pritisaka koji se na njih vrše, bilo da oni dolaze od urednika ili od vlasnika medija, da svoje izvještavanje, svoje bavljenje novinarstvom prilagode nekakvom interesu vlasnika ili pak medija.
NV: Više putem autocenzure?

Uz ostalo! Autocenzura je prilično raširena, možemo tražiti njene uzroke na raznim stranama.

Mislim da sam neke od njih nabrojao: manjak integriteta koji dolazi od manjka obrazovanja, samopouzdanja, manjka želje da se s tim poslom zaista bavi, i, na kraju krajeva, već spominjana mala plaća. Znate, svako od nas plaća račune, tako da se ljudi danas lakše nego ranije slome pred nekim izazovom.
NV: Postoji li danas uopće nezavisno novinarstvo?

Ja sam tu svakako manje kritičan od nekih koji kažu da je to stvar prošlosti, da je to nekad bilo bolje… Ne, naravno! Nije slika tako crna. U krajnjoj liniji, nas dvojica ne bismo pričali o svemu ovome da je zaista tako. Drugo, i dalje ima mnogo dobrih i odgovornih profesionalaca u medijima. Prije svega, reći ću u Srbiji, ali, onoliko koliko uspijevam da pratim, i u regionu.

Uvijek smatram da je finansijska kriza jedan od najvažnijih negativnih faktora koji uopće utječu na kvalitet medijskih sadržaja. Da uprostim, siromašni mediji i siromašni novinari ne mogu biti heroji, niti se to od njih može tražiti. Dakle, limitirani su dometi i novinarstva i današnjih medija

Mislim da su nam izazovi i problemi veoma slični. Oni su globalni. Pritisak na medije nije samo naš specijalitet, balkanski ili tranzicioni. To je globalna pojava i možemo vidjeti da su neki od najvećih medija, neke od zemalja s najvećom demokratskom tradicijom u velikom preispitivanju, u velikim promjenama.

Upravo mislim na to odakle dolazi pritisak i ko uređuje medije u svijetu. Naravno da je to uvijek veliki kapital koji ima svoje interese i mediji su nekako prepoznati kao neko ko ima ogroman utjecaj. Javnost je širom svijeta sve više zainteresirana. Tehnologija je omogućila ogromnom broju ljudi da im budu dostupne informacije. Internet je besplatan. Satelitski programi su sad dostupniji nego što su to bili nekad. Distribucija informacija je danas lakša nego prije, a time i utjecaj koji mediji šire na građane. Stoga su ti mediji više podložni pritisku nego ikad ranije.

Imate vrlo tipične slučajeve pritiska čak u britanskoj štampi koja važi za jednu od najprofesionalnijih i najozbiljnijih u svijetu. U Americi su nerijetki slučajevi da iskusni novinari ukazuju na pritiske koje kapital, finansije pa i politika vrše nad medijima. U Francuskoj su cijeli timovi istraživačkih novinara otišli iz tradicionalnih medija i pokrenuli neke nezavisne produkcije. Tako da mi tu nismo nikakav izuzetak, ali s obzirom na manjak i kratkoću naše zajedničke demokratske tradicije, ovi su problemi kudikamo izraženiji.
NV: Kako biste ocijenili zajedničku saradnju novinara i medija u regionu?

Mislim da je ima u onoj mjeri u kojoj su mediji zainteresirani za to. Mi više nemamo objektivne prepreke da sarađujemo, kao što su to nekad bile granice ili nepoznavanje jedni drugih. Ili možda čak smjena generacija koja je došla u medijima nakon ratova, pa se ljudi ne poznaju niti imaju zajedničke navike, zajednička iskustva.

Ne postoje objektivne prepreke da mediji imaju dobru komunikaciju. E sad, na svakom od nas je da procijeni koliko mu toga treba od onog drugog. Mislim da postoji saradnja. Mislim da se sve više ide ka tome da ona bude ne nekom profesionalnom, da ne kažem komercijalnom nivou, što je, po mom mišljenju, veoma dobro.

Dakle, ako je meni potreban tekst ili reportaža iz Sarajeva od vas, ja ću to s vama ili s nekim od kolega iz drugog medija relativno lako dogovoriti uz honorar i sl. Dakle, komunikacija je mnogo bliža.

Postoji drugi problem, a to je da su naše publike, sve zajedno, relativno nezainteresirane za ono što se dešava u susjedstvu. Zaokupljeni su svojim problemima koji nisu mali… Po mom osjećaju, manjak informacija iz regiona generalno je vidljiv, ali to nije iz objektivnih razloga, ponavljam, nego zbog nezainteresiranosti medija da daju neku širu ili kompleksniju sliku o svojim susjedima i da je prenesu svojoj publici.
NV: Je li moguća regulacija “novih medija”? Evo, imamo najezdu internetskih portala…

To je također jedna od onih globalnih pojava s kojima se i mi suočavamo. Nema nekog provjerenog recepta za uspjeh. Velika debata o tome i dalje traje, tako da smo mi jednostavno dio te globalne priče.

Generalno, ja sam protiv regulacije u medijima u svakom smislu. Mislim da ona ne donosi kvalitet medijima, a u zemljama i društvima kakva su naša može da donese probleme, odnosno novi vid utjecaja i pritiska koji opet dolazi od, naprimjer, vlasti ili od krupnog kapitala. Što manje regulacije izvana, to više promoviranja pravila i standarda unutar same profesije.

Internet je specifičan zbog svojih tehnoloških mogućnosti jer on jednostavno ne poznaje granice niti ograničenja. Ali, složit ćemo se da je povelik haos koji tu umije nastati posljedica, prije svega, naše neodgovornosti kod korištenja interneta. Vrlo kompleksna stvar koja mora da počne od malih nogu, jer su naša djeca izuzetno digitalno pismena od ranih godina. Dakle, oni koriste i društvene mreže, i sajtove i internet…

Za rješenja problema koji nastaju na internetu, od nepoštovanja autorskog prava do govora mržnje, širenja potpuno lažnih sadržaja, čemu svjedočimo svakodnevno, treba još mnogo vremena proći. Ali, ja sam siguran da neka vrsta državne sile koja će se uplesti u odnose na internetu tu ne može nimalo pomoći.
NV: Predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović su, nakon današnjeg sastanka u Mostaru, poslali pomirljive poruke. Mislite li da su pomirljive poruke dovoljne za sigurnu budućnost na ovim prostorima?

Mislim da nisu dovoljne, ali su neophodne. One, prije svega, imaju simboličku važnost. Da nema njih, situacija bi vjerovatno bila još složenija. Mislim da je dobro što imamo pomirljive poruke. One su veoma važan i neophodan korak. Da nema njih, sve bi se još zakompliciralo. Dakle, da nije takvih poruka, teško bismo mogli očekivati dalje korake…

Ali svakako one nisu dovoljne. Ono što je osim tih poruka zaista neophodno jeste nešto što je mnogo manje vidljivo, a to je nekakva dnevna komunikacija na svakom nivou, pa čak i na nivou političkih vlasti svih zemalja. Mislim da imamo mnogo problema koji su nevidljivi, koji su toliko skrajnuti s vidika i s takozvane visoke politike, te da ima mnogo posla pred svima nama a da toga čak nismo ni svjesni.

Dakle, poruke tolerancije i što češći sastanci – da. Ali, ne samo to!


Ivan Cvejić rođen je 1969. godine u Prokuplju. U Kuršumliji je završio osnovnu i srednju školu, a Fakultet političkih nauka u Beogradu. Od početka devedesetih godina radio je kao novinar u listovima “Student”, “Demokratija” i na Radiju Index te objavljivao tekstove u NIN-u. Od 1997. do 2001. godine sarađivao je s medijima u regionu, kao dopisnik iz Beograda za sedmičnik “Monitor” i Radio-televiziju Crne Gore iz Podgorice i Radio Fern iz Sarajeva.

Od 1996. godine radi kao novinar, a potom kao urednik u Novinskoj agenciji Beta. Bio je savjetnik za medije predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića od 2003. do 2006. godine, a nakon toga direktor Direkcije za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije. Glavni je urednik Bete od jula 2007. godine. S novinarkom Violetom Cvejić ima sina Pavla i kćerku Mašu.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close