“Zelena ekonomija” je samo novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode
Kada je 21. prosinca 2012. godine bolivijski predsjednik Evo Morales održao svoj povijesni govor Otoku sunca, na jezeru Titicaca, oštro se obrušio na svjetsku monetarnu politiku, održivi razvoj i ekološki pristup, koji su po njegovom mišljenju „jednako zelen kao što je zelen dolar“. Optužio je vladajuću svjetsku oligarhiju da je narode svijeta primorala da se suoče s novim valom suštinske krize kapitalizma u kojoj njegovi ideolozi zagovaraju privatizaciju prirode kroz, kako oni to zovu, „zelenu ekonomiju“ , što je u stvari „zeleni ili ekološki kapitalizam“. Za bolivijskog predsjednika nema dvojbe da su „tržišna ekonomija, liberalizam i privatizacija oduvijek uzrokovali neimaštinu, glad, isključenost i marginalizaciju“.
Za njega je „zelena ekonomija samo novi oblik kolonijalizma koji uništava prirodu i narode“, što je otvoreno rekao i na summitu skupine G20 u Rio de Janeiru u srpnju 2012. godine, kao i prošle godine, kada je Bolivija predsjedala skupinom G77 + Kina, koju čine 133 zemlje južne hemisfere.
Morales je prošle godine iskoristio svoj položaj kako bi postavio pitanje klimatskih promjena, održivog razvoja i “kako živjeti dobro u skladu s Majkom Zemljom”. U uvodnom govoru na summitu G77 u Santa Cruzu u sredinom lipnja 2014. je za klimatsku krizu izravno optužio “anarhiju kapitalističke proizvodnje.”
Konferencija je usvojila “Anti-imperijalistički politički rad” (Anti-Imperialist Political Thesis) s ciljem „otvaranja puta „ka socijalističkom svijetu. U dokumentu se navodi kako smo suočeni s globalnom strukturnom krizom koja utječe na sve aspekte prirode i ljudskog života i u fazi smo kapitalizma u kojoj se sve pretvara u robu, uključujući i sam život i zajednička dobra.
Zajedničkom izjavom se odbacuje koncept “zelene ekonomije” koja je ništa drugo nego “kapitalistička privatizacije prirode”. To se očituje kroz rastuću konkurenciju za kontrolu nad oskudnim prirodnim resursima, posebno nad onima koji su ključni za pokretanje kapitalističke ratne mašinerije.
Izjavom se navodi “kako treba podržati lokalne pokrete otpora u borbi protiv kapitalističkog sustava, ali je potrebno stvoriti i globalnu, ujedinjenu frontu koja bi mogla predstavljati alternativu kapitalizmu”.
“Temeljno proturječje kapitalizma je proturječje između društvenog karaktera proizvodnje i kapitalističkog oblika vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prisvajanje njezinih rezultata. Alternativni projekt koji će se moći suočiti s krizom kapitalizma može doći samo od narodnih sektora i organiziranog rada“, rekao je tada bolivijski predsjednik Evo Morales, čime su se složili svi sudionici summita u Santa Cruzu, prenosi portal Green Left.
Ovdje treba napraviti jednu kratku digresiju i reći kako je “zelena ekonomija” jedna od tabu tema oko koje među takozvanim “progresivnim krugovima” nema dvojbe, a svaka kritika će biti “dočekana na nož”. Jednako tako se i pokušaj konstruktivne kritike rodne ideologije proglašava “fašizmom” i “homofobijom”, bez obzira s koje strane dolazila, a zatvaraju se oči pred činjenicom, kao što je to predivno opisao talijanski novinar Diego Fusaro, da je riječ o svjesnoj provedbi antropoloških promjena od strane liberalnih i libertarijanskih krugova koje će čovječanstvo preobraziti u krdo anonimnih novih robova u globaliziranom svijetu i svi ćemo biti prozračna stvorenja, potrošači, aseksualni, individualisti, natjecateljski nastrojeni, apolitični, ateisti, nomadi i dramatično usamljeni.
Isto se može reći i kada je riječ o ukazivanju na licemjerje medija koji o Islamskoj Republici Iran pišu kritike ili hvalospjeve, ovisno o aktualnoj geopolitičkoj situaciji, a govoriti o Iranu kao o suverenoj zemlji u kojoj politički islam nije nikakav totalitarizam znači „zatucanost i nepoznavanje razine represije u toj zemlji“, jer se islam, barem kako to udruga ireligioznih osoba u Hrvatskoj „Protagora“ na svojoj Facebook navodi, „utjelovio u terorističkoj skupini ISIL i ISIL jest islam“. Tu tvrdnju potkrepljuje prilično upitnim blogom autora Michaela Sherlocka na kojem se uspoređuju dijelovi Kura'na sa zločinima islamističkih militanata, tako da za „progresivne drugove“ iz Protagore nema nikakve sumnje da „ISIL jest islam i islam je sam po sebi zlo“. Iako ta tvrdnja itekako ima prizvuk govora mržnje, na nju se nitko nije osvrnuo, jer takva tvrdnja, molit ću lijepo, za autora objave „nikako nije napad na muslimane nego na islam kao religiju koja je u dubokom sukobu s modernošću”, te stoga poistovjećivanje militanata Islamske države s preko milijardu i pol muslimana “ne može predstavljati nikakav rasizam“.
Kako su već obrađene dvije „tabu teme“, ona o ulozi rodne ideologije u razgradnji društva, čime se mnogi nisu složili, kao ni s činjencom da, ma koliko god to zapadni mediji ponavljali, Iran nikada niti jest, nit je o modernoj povijesti bio, a teško će i biti zemlja u kojoj su “žene robinje patrijarhata”, na kraju je došao red kritike “zelene ekonomije”, što konačno tvrdi i predsjednik Bolivije Evo Morales. No, paradoks je da to danas ne tvrdi samo on, nego i oni protiv kojih se godinama bori, a to je svijet visokih financija i krupnog kapitala.
Naime specijalizirani portal Oil Price donosi članak “Neugodne istine o zelenoj revoluciji” i kritizira ovu među ekolozima vrlo popularnu, često praćenu najboljim namjerama, teoriju o mogućem “budućem prosperitetu i čistom okolišu”.
“Zelena energija – to je budućnost ” ili “Zelena energija će stvoriti desetke tisuća novih radnih mjesta!” Takve izjave zagovornici “zelene energije” ponavljaju kao mantru u posljednje vrijeme, unatoč činjenici da se emisija štetnih tvari u atmosferu u posljednjih nekoliko godina znatno smanjila dijelom i zbog povećane uporabe prirodnog plina, piše stručnjak Michael McDonald.
Razina emisije štetnih tvari kao posljedica izgaranja fosilnih goriva do sada 10% manja nego prije deset godina, navodi jedna od američkih Agencija za zaštitu okoliša.
Ako uzmemo u obzir i oštar pad cijena nafte u proteklih osam mjeseci, “zelena energija” izgleda sada izgleda manje atraktivno i nužna u smislu ekologije.
Sada zagovornici “zelene energije” mijenjaju retoriku, koja je prije bila fokusirana na pitanja zapošljavanja i stvaranje novih radnih mjesta.
Nedavno su znanstvenici i ekolozi došli do zaključka da će se do 2020. godine stvoriti oko milijun novih radnih mjesta u području “zelene energije”, samo ako Sjedinjene Države, EU i Kina ustraju u nastojanju da ostvare svoje ciljeve u području zaštite okoliša.
Ova prognoza vrijedi samo za one zemlje koje da bi mogle iz energetskog sektora izbaciti tradicionalna fosilna goriva i prijeći na obnovljive izvore energije.
Do 2050. godine bi “zelena energija”, ako se sve vrste tradicionalnih fosilnih goriva zamijene obnovljivim izvorima. stvorila oko 3 milijuna novih radnih mjesta.
Te prognoze zvuče impresivno, ali je li baš tako? Da bi sve to ostvarili, morate prestati koristiti tradicionalna fosilna goriva, a time i ugasiti sva radna mjesta koja ovise o tom sektoru.
Pa koliko će onda radnih mjesta nestati u trenutku kada prevlada ta “zelena energija”?
Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti, pogotovo s obzirom na činjenicu da znanstvenici koji se bave ekologijom govore o aktivnostima koje bi se trebale provesti u tri različita područja svijeta, a Kina i zemlje Europske unije nemaju takve detaljne statistike o zapošljavanju, kako što imaju u Sjedinjenim Američkim Državama.
No, ako se uzmu podaci za SAD, tamo postoje stotine tisuća ljudi koji rade u naftnom i plinskom sektoru, koji su postali glavni pokretač gospodarskog rasta nakon Velike recesije.
Samo na temelju tih podataka, uzmu li se u obzir gospodarstva Sjedinjenih Država, EU i Kine, ako se uzme u obzir da u na američkim bušotinama radi 200 000 ljudi, onda bi u cijelom svijetu oko 500 tisuća ljudi radilo u proizvodnji samo u naftnom i plinskom sektoru, dok nedostaju podaci za ugljen i sve druge aspekte koji se odnose na korištenje tradicionalnih izvora energije, prenosi portal Oil Price.
Iako se vode debate o točnom broju radnih mjesta, često se spominje brojka da je u Americi ukupno 10 milijuna radnih mjesta povezanih s energetskim sektorom. Brojka koju čine i zaposleni povezani s korištenjem ostalih tradicionalnih izvora energije, svom popratnom industrijom i drugim aktivnostima.
Ekolozi osporavaju tu brojku, ali se čak i oni slažu da je broj radnih mjesta najmanje 2 milijuna.
Dakle, što sve ovo znači za američki energetski sektor i zapošljavanje u budućnosti? Jasno je da će u ovim okolnostima “zelena energija” vjerojatno dovesti do gubitka radnih mjesta, a nikako neće povećati zaposlenost.
Čak i ako kao osnovu uzmemo podatke koje navode ekolozi, a to je ukupno 2 milijuna radnih mjesta u naftnoj industriji, zamjenom svih fosilnih goriva obnovljivim izvorima u budućnosti znači da će se izgubiti najmanje 5 milijuna radnih mjesta. Ta će mjesta nestati kao rezultat takozvane “zelene revolucije”.
Čak i ako se stvori milijun ili tri milijuna radnih mjesta, izgubit će se najmanje 5 milijuna, a malo je vjerojatno da će takva suluda odluka dobiti masovnu podršku među stanovništvom.
Ipak, treba imati na umu da je stvaranje 1-3 milijuna radnih mjesta prilično optimistična procjena i slične se prognoze nikada nisu obistinile u prošlosti.
Teško da će gubitak stotina tisuća radnih mjesta dobiti javnu potporu. Prije bi se moglo reći da će takve promjene dovesti do nemira i revolucionarnog raspoloženja u većini nestabilnih dijelova svijeta. Postoji puno zemalja u svijetu čija gospodarstva uvelike ovise o izvozu nafte i plina.
Ironija je u tome da bi, ako se bude vjerovalo jednom dijelu znanstvenih krugova, rezultat “zelene revolucije” mogao biti niz pravih revolucija u raznim dijelovima svijeta, a zna da nijedna prava revolucija u povijesti nije bila “gala večera“, nego su sve bile krvave i nasilne.
Ovu kritiku, iako su navodi vjerojatno točni, treba uzeti s rezervom samo zato što nije dobronamjerna, jer dolazi od strane onih koji na globalnoj razini već jesu ili namjeravaju privatizirati i energetski sektor koji se oslanja i na tradicionalne izvore, ali jednako tako i “zelenu ekonomiju” koja je uz enormno visoke cijene nafte i plina mogla osiguravati veći profit. Sada više ne.
Upravo stoga vrijedi podsjetiti na govor bolivijskog predsjednika iz 2012., koji isto tako, ali iz drugog ugla, osuđuje zeleni kolonijalizam , dok će se bankari i poduzetnici već nekako dogovoriti oko načina proizvodnje potrebne energije koji će im osigurati profit.
Povijesni govor bolivijskog predsjednika Eva Moralesa s Otoka sunca 21. 12. 2012.
S Otoka sunca, na našem svetom jezeru Titicaca, poručujemo kako smo se okupili, ne da čekamo kraj svijeta, već kako bi dočekali novu zoru koja će dati nadu ljudima. (…) Na ovom otoku je započelo vrijeme i povijest sinova sunca, ali je onda s dolaskom stranih osvajača pao mrak. (…) Danas, s ovog otoka, rodnog mjesta Tahuantinsuye (carstva Inka), možemo proglasiti kraj mračnog doba i početak ne-vremena – „pachakuti“, razdoblja svjetlosti u kojem se, prema legendi s Anda, ulazi u doba preporoda i obnavljanja svemirske harmonije.
Vrijeme je da se narodi u svijetu, društveni pokreti i svi marginalizirani, diskriminirani i poniženi ujedine, organiziraju, pokrenu i postanu svjesni kako je došlo „pachakuti“ doba. Svijet potresa duboka kriza globalnih razmjera. (…) Ovo je doba kapitalizma i neobuzdanog konzumerizma. Dobu u kojem čovjek misli kako je on sam bolji od Majke Zemlje i kako ona može biti predmet njegove dominacije i pohlepe došao je kraj. Na jednoj strani imamo kapitalizam, sveopću privatizaciju, robu, neracionalno iskorištavanje i uništavanje prirodnih resursa, te pojačanu zaštitu privatnih kompanija i profita. S druge strane se sve više i više dokidaju socijalna prava, uništava javno zdravstvo i obrazovanje, te krše ljudska prava. Danas kompanije i ljudi u razvijenim zemljama prolaze kroz dramatičnu krizu kapitalizma, a koja je posljedica tržišnog nasilja. Kapitalističke vlade misle kako je spašavati banke važnije od spašavanja naroda. (…) U kapitalističkom sustavu banke imaju povlašten status i tretiraju se kao „građani prvog reda”. Postale su važnije i od života samog. U toj divljoj džungli, narodi, žene i muškarci, nisu braća i sestre. Nisu ni građani. Oni su samo loši dužnici i potrošači. (…)
Svjedoci smo „zelene vladavine“. Monetarna politika, održivi razvoj i ekološki pristup su zeleni kao dolar. Suočeni smo s novim valom suštinske krize kapitalizma u kojoj njegovi ideolozi zagovaraju privatizaciju prirode kroz, kako oni to nazivaju, „zelenu ekonomiju“ ili „zeleni (ekološki) kapitalizam“. Međutim, istina je da su tržišna ekonomija, liberalizam i privatizacija uvijek uzrokovali neimaštinu, glad, isključenost i marginalizaciju.
Danas je 21. prosinac (2012. godine op.a.), prvi dan „pachakuti“ doba. (…) Budimo svjedoci kraja ere nasilja nad ljudima i prirodom i neka nas ovaj dan odvede u novo doba, u kojem će ljudi i Majka Priroda biti jedno. U kojem će svi ljudi svijeta živjeti u harmoniji sa svemirom…Mi smo „dugini ratnici“, ratnici dobrog življenja, pobunjenici u svijetu. Na deset načina se možemo suprotstaviti kapitalizmu i započeti graditi kulturu života:
– Iznova izgraditi demokraciju i dati vlast siromašnima, a politiku prisiliti da služi narodu.
– Povećati socijalna i ljudska prava i prestati komercijalizirati ljudske potrebe.
– Dekolonizirati naše narode i kulture i izgraditi „socijalizam zajedništva i dobrog življenja (buen vivir)“.
– Voditi iskrenu politiku zaštite okoliša i ustati protiv kolonijalnog „zelenog gospodarstva“.
– Uspostaviti suverenitet nad prirodnim resursima, što je osnovni preduvjet za otpor neokolonijalnoj dominaciji i za razvoj svih naroda.
– Uspostaviti neovisnost u prehrani i poštivati neotuđivo ljudsko pravo na hranu.
– Stvoriti savez naroda juga koji će se suprotstaviti intervencionizmu, neoliberalizmu i kolonijalizmu.
– Znanje i tehnologija moraju biti dostupni svima.
– Izgraditi svjetsku institucionalnu zajednicu naroda.
– Gospodarski razvoj ne bi smio imati za cilj akomulaciju kapitala i profita, nego mora biti cjelovit i učiniti da ljudi žive u sreći i skladu s Majkom Zemljom.
Ovo je deset najvažnijih stavki iz Moralesovog „Manifesta Otoka sunca“.
„Ovo novo doba je doba kojeg će obilježiti moć rada, solidarnosti svih naroda, zajedništva svih živih bića s Majkom Zemljom i u kojem ćemo svi raditi na izgradnji “socijalizma dobrog življenja”. Naša vizija socijalizma temelji se na pravima čovjeka, a ne na zakonitostima tržišta. Naš “socijalizam dobrog življenja“ bi trebao ispuniti ljude i zadovoljiti njihovu potrebu za srećom“, stoji u Moralesovom “Manifestu” kojeg mnogi nazivaju povijesnim.
Poziv bolivijskog predsjednika na suživot s prirodom i njegove ustrajne kritike “zelene ekonomije”, kojoj je krajnji cilj privatizirati i naprosto preoteti energetski sektor suverenim narodima i državama i kao takva samo jedan od oblika kolonijalizma, ne treba poistovjetiti s kritikom iste koja dolazi od strane globalne kapitalisitičke oligarhije, koja to čini samo zbog aktualnih cijena nafte i plina, zbog čega im je trenutno unosnija energija iz tradicionalnih izvora, dok ona “zelena” u ovom trenutku nije nimalo popularna.
Evo Morales’ historic speech at the Isla del Sol
