Kapitalizam, komunizam ili “nešto treće” – Kakva nam je budućnost?
Svjetska povijest ne poznaje takav primjer čistog antagonizma kao što je onaj između komunizma i kapitalizma. Taj je antagonizam obilježio veći dio dvadesetog stoljeća i kod većine uzrokovao velike zablude.
Koji su najčešći mitovi o ova dva sustava? Tko su novi komunisti i zašto neki čak i hakere nazivaju “tehnološkim ljevičarima”? Koja je budućnost kapitalizma i je li moguća nova komunistička revolucija?
U ovom članku u kojem su se koristili arhivama agencija Reuters, RT, RIA Novosti Mary Lekant i Ivan Serbinov su pokušali pronaći odgovore kojima bi pojasnili ova dva najpoznatija sustava u povijesti. Članak je objavljen na internetskoj stranici RT Actualidad dan poslije kapitulacije Alexisa Tsiprasa pred njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i posebno je važan u razumijevanju samoproglašenih “komunista” koji su dobili povjerenje grčkog naroda, a na referendumu čak i mandat da se otvoreno suprotstave najgorem obliku izrabljivanja u svjetskoj povijesti i nametnutim mjerama štednje koje Grčku neće izvući iz dužničke krize.
Rasprava između komunizma i kapitalizma je borba dvije krajnje socio-ekonomske teorije koje same po sebi predstavljaju dva suprotna načina razmišljanja. Jedna od njih je izrazito individualistička (kapitalizam), dok druga (komunizam) stavlja naglasak na društvo. U istraživanju ove dvije ideologije portal Buzzle jednu po jednu uspoređuje njihove glavne razlike.
Vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju
Glavna razlika između kapitalizma i komunizma ima veze s vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju ili resursima u cjelini.
Komunizam odbacuje privatno ili individualno vlasništvo zemljišta ili vitalnih resursa. Umjesto toga, sva sredstva za proizvodnju, kao što je zemljište, moraju biti u vlasništvu države koja se smatra zajednicom svih ljudi. Sva zemljišta i resursi koji olakšavaju proizvodnju roba i usluga su u vlasništvu svih, sve je zajedničko, a sve proizvodne odluke na demokratski način donosi cijela zajednica. Plaće su jednake za sve i sve odluke se moraju temeljiti na općem dobru.
S druge strane, kapitalizam se temelji na privatnom vlasništvu zemljišta i sredstava za proizvodnju. Svaka osoba ima svoje vlasništvo, a značajan dio profita od poslovanja ide u džep osobe koja posjeduje sredstva za proizvodnju, dok su radnici odgovorni za usmjeravanje poslovanja i primaju mali udio dobiti. Svaka osoba prima svoju plaću u skladu sa svojim sposobnostima i, naravno, ljudi koji posjeduju sredstva za proizvodnju imaju posljednju riječ kada je u pitanju donošenje odluka.
Kao što vidimo, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju je okosnica sukoba između ovih ideologija, od kojih se svaka temelji na ekstremnim idejama i sukladno tome sa nosi sobom rizike i slabosti.
Dok komunizam može izaći na kraj s idejom individualne inicijative, što je rezultiralo velikim tehnološkim inovacijama koje imamo danas, kapitalizam sadrži sjeme eksploatacije, ima previše bogatstva, a samim time i moć koja je koncentrirana u rukama nekolicine ljudi.
Individualna sloboda
Antagonizam između komunizma i kapitalizma se također odražava u njihovim različitih stajališta o slobodi pojedinca. Komunizam stavlja društvo iznad pojedinca, dok su za kapitalizam individualne slobode ispred društva.
Dakle, polaritet između dvije ideologije se može opisati i kao “individualizam nasuprot brige za društvo”. Kapitalizam daje više važnosti pojedinačnim težnjama i poziva se na sebičnu narav ljudskog bića koja je posljedica prirodne želje za samoodržanjem.
U međuvremenu, komunizam daje naglasak na našu najsvetiju stranu, da mislimo o drugima prije nas samih, kaže članak.
Međutim ovdje se govori o dva ekstremna stajališta koja imaju svoje prednosti i nedostatke. Dakle, neki od najvećih napredaka u povijesti čovječanstva su se dogodili zahvaljujući kreativnosti i individualnoj inicijativi i uglavnom su plodovi ljudske sebičnosti, no, njima se konačnici koristi cijelo društvo.
Komunizam može utjecati na ovu individualnu inicijativu, kreativnost i izvorno razmišljanje, što rezultira time da osoba čini ono što joj se kaže.
Kapitalizam se, pak, hrani sebičnom željom i prijeti da kapitalistički autokrati steknu kontrolu nad životima i smrću tisuća ljudi.
Društvo
Komunizam se zalaže za egalitarno, besklasno društvo u kojem rase, religije ili nacije, svi, neovisno o tome bili oni muškarci i žene, žive u istim uvjetima. Dakle, u komunizmu ne postoji ništa što bi ljude sputavalo.
To je dobro kao ideja, ali ju je teško provesti u praksi, piše Buzzle. Osim toga, navodi se dalje u članku, nepravedno je tražiti od ljudi da se odreknu stvari koje ih čine različitima.
Kapitalizam potiče razliku između klasa, stvarajući jaz između bogatih i siromašnih, a što je kapitalizam “čišći”, bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Bogata klasa kontrolira sredstva za proizvodnju i vlada društvom, namećući klasne razlike po vlastitim željama.
Anatomija moći
Komunizam se poziva na altruizam kao najviši ideal, dok kapitalizam potiče sebičnost.
U kapitalizmu su bogatstvo i moć koncentrirani u rukama onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju. To je, elita koja kontrolira novac, resurse i moć koju je dobila.
Komunizam se u teoriji temelji na svetoj i nesebičnoj prirodi cijelog čovječanstva, te stoga traži jednaku raspodjelu moći. Sve odluke se donose demokratskim putem i ne bi trebali postojati nepravedni zakoni koji pogoduju samo nekolicini.
Ipak, ljudi su često prirodno sebični i moć da mogu naškoditi drugom osobama priječi bilo kakvoj ideologiji da stvori pravedno društvo, kaže članak.
“U konačnici, ono što nam je potrebno to je uravnotežen pristup, kombinacija dobrih točaka dviju ideologija. Mješovita ekonomija u kojoj država ima kontrolu nad ključnim resursa nacije što će joj omogućiti da osigura dobrobit potrebitima, dok će se s druge strane zauzimati za promicanje slobodnog poduzetničkog duha”, zaključuje autor.
Rasprava između ova dva sustava je rezultirala brojnim mitovima u koje ljudi vjeruju sve do danas. Koje su sedam najčešćih zabluda o komunizmu i kapitalizmu?
Popis je sastavio bloger Jesse Myerson, koji u svom članku objavljenom na portalu Salon.com tvrdi da su ono Amerikanci misle o kapitalizmu i komunizmu “lutajuće gluposti”.
“To i ne čudi, obzirom na povijest straha od ‘Crvenih’ u našoj zemlji koji je dizajniran tako da stvori dojam da je anti-kapitalizam jednak izdaji”, piše Myerson.
1. Komunistička ekonomija se temelji na nasilju države
Obično se smatra da je državna regulacija gospodarstva u Sovjetskom Savezu ili Kini represivni instrument kojim se država koristi kako bi se infiltrirala i ovladala svom područjima društva. Međutim, državna vlast je i preduvjet za zaštitu imovine, koja je opet kamen temeljac kapitalizma. Jedina razlika između tih dviju suprotstavljenih sustava je da komunisti tvrde da imovina, to jest sredstva za proizvodnju kao što su tvornice, dionice i obveznice, moraju biti ravnomjerno podijeljeni u cijelom društvu.
2. Kapitalistička gospodarstva se temelje na slobodnoj razmjeni
Iskrivljena slika o bogatom tržištu gdje svaka osoba može slobodno zadovoljiti svoje potrebe je također prilično rasprostranjen mit. Realnost je da su priroda tržišta i njegovo podrijetlo obilježeni eksproprijacijom, kao i lišavanjem poljoprivrednika pristupu zemljištu, te nedostatkom sloboda. Situacija se nije mnogo promijenio ni do danas i ogromna većina stanovništva je, unatoč prividnom izobilju, lišena pristupa resursima. Također, treba upamtiti da je za američki kapitalizam bilo potrebno uništiti autohtono stanovništvo i porobiti Afrikance.
3. Kapitalističke vlade ne krše ljudska prava
Bilo bi teško vjerovati da sustav koji pozdravlja brzu obogaćivanje usred žestoke konkurencije nikada nije proizveo nikakvo ozbiljno nasilje i oskudicu, ali njegovi branitelji tvrde kako su ti “ekscesi” bili “manifestacija pravde i slobode”. Oni koji ne vjeruju u gore navedene teze mogu se sjetiti da se jedno od temeljnih prava – pravo na život – krši svaki dan, te da tisuće ljudi umire od pothranjenosti samo zato što slobodno tržište nije u mogućnosti riješiti ovaj globalni problem.
4. Komunistički režimi su odgovorni za milijune smrtnih slučajeva
Oni koji se usude sastavljati popise zločina – navodnih i stvarnih – koje su počinili komunistički režimi nikada se ne žele sjetiti tužno poginulih u korist kapitalizma. U ovom slučaju će branitelji kapitalizma morati naći barem nekakvu jadnu ispriku za trgovinu robljem i istrebljenje autohtonih naroda i masakre koje su Sjedinjene Države sa saveznicima provele u svojim nastojanjima da zbace prokomunističke vlade. Ovoj se računici mora dodati i broj smrtnih slučajeva koji su uzrokovani prijelazom zemalja socijalističkog bloka na kapitalizam. Najjači protivnici ovih tvrdnji imaju “vrlo pametan” način da negiraju slučajeve istrebljenja i jednostavno poriču da se to dogodilo.
5. Komunizam potiče ujednačenost
Govoreći o kolektivnom, nesvjesno prevladava imidž homogenog i vrlo ideološkog društva koje ne ostavlja prostora za stvaranje, a to je mit koji je postao stvarnost u većini kapitalističkih društava u kojima raste trend nekontroliranog konzumerizma potaknutog fiktivnim potrebama. S druge strane, marksistička ideologija pretpostavlja da je jedan od ciljeva komunizma oslobađanje u svrhu osobnog razvoja. Dakle, komunizam se temelji na suprotnoj ujednačenosti.
6. Kapitalizam potiče individualizam
U masovnom društvu, gdje su milijuni i milijuni ljudi uključeni u proizvodnju i konzumiranje istih stvari na velikoj skali, individualizam se čini gotovo kao čudo ili barem jedna od iznimki postojećeg pravila. Pogledajte samo ponekad predgrađa velikih gradova s njihovim uniformiranim domovima ili supermarketima i zaključit ćete da je rezultat potpuno suprotan individualističkom društvu.
Godine 1867. Karl Marx u svojoj knjizi ‘Kapital’ slavno predviđa predstojeću “smrt kapitalizma”. Nakon skoro 150 godina, sustav je živ i rasprava njegovoj budućnosti traje i dalje, iako s različitim intenzitetom. Kriza u posljednjih nekoliko godina koju su pretrpjele neke od razvijenih zemalja dovela je do toga da sve više i više stručnjaka govori o velikim promjenama koje će se uskoro dogoditi u trenutnim društvenim i gospodarskim sustavima diljem svijeta.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza je većina stanovništva vjerovala da je u potpunosti trijumfirao kapitalizam. Međutim, u posljednjih nekoliko godina je to gospodarski sustav koji se suočava s brojnim ekonomskim i društvenim prevratima. Na Zapadu se drastično smanjuje srednja klasa, povećava se nezaposlenost, a ‘socijalna država’, koja se smatra najvećim dostignućem poslijeratnog kapitalizma, stvar je prošlosti. S druge strane, na Istoku je došlo do okrutnog izrabljivanja radnika na razinama devetnaestog stoljeća.
U novoj knjizi “Ima li kapitalizam budućnost?”, zajednički rad više međunarodno priznatih ekonomista i sociologa, stručnjaci se slažu da je svijet pogodila strukturna kriza kapitalističkog sustava, prenosi časopis Expert.
Američki sociolog Immanuel Wallerstein piše da je rast kapitalizma dosegao svoj vrhunac ‘70-ih godina, dok je sljedećih desetljeća sustav uglavnom prolazio mnoge krize i nailazio na nerješive probleme.
“Suvremeni svjetski sustav više ne može nastaviti istim načinom, kao što kapitalizam više ne može akumulirati neograničeni profit “, kaže stručnjak.
Sa svoje strane, dr. Randall Collins tvrdi da će se kraj kapitalizma dogoditi 2040. godine, kada će, prema njegovim riječima, više od 50% radne snage u procesima tehnološke zamjene izgubiti posao.
Najveće pitanje za Collinsa je koji će sustav će zauzeti njegovo mjesto. Hoće li to biti fašistička diktatura ili nedemokratski kapitalistički sustav?
“No, najvjerojatnije je da će u sljedećem stoljeću biti stalnih smjena između dva sustava i to od kapitalizma u socijalizam i možda opet u kapitalizam”, zaključuje dr. Randall Collins.
S druge strane, za sociologa Craiga Calhouna će se kapitalizam spasiti samo ako uspije naći rješenje za tri prijetnje: neravnotežu financijskog sektora u odnosu na druga područja gospodarstva koja je posljedica neodgovornog špekuliranja i uzrokuje ogromne dugove; socijalne i ekološke probleme koje generira neoliberalna politika i, konačno, moguće ratove i klimatske promjene.
“Bauk komunizma se vratio, ali sada ne kruži samo Europom”. Ovaj zaključak je nedavno objavljen u članku u časopisu Russki Reporter, koji navodi da se nakon krize 2008. godine sve više priča o neizbježnom kolapsu kapitalizma.
Članak naglašava kako je u Europi došlo do pobjede “socijalističke i anti-globalističke” Syirize u Grčkoj, sve veću snagu ima Podemos u Španjolskoj, dok pokret “Occupy” u Sjedinjenim Državama i pobjede ljevice u Latinskoj Americi ukazuju na oživljavanje ljevičarskih pokreta u Novom svijetu.
Tko su novi ljevičari?
“Kakvu nam budućnost pripremaju novi ljevičari i što nas čeka? Provođenje nove društvene utopije ili strašne distopije?”, pita se autor.
“Novi ljevičari su vrlo različiti, od akademskih intelektualaca do revolucionara i ljudi koji vode borbu za nacionalno oslobođenje u Trećem svijetu”, objašnjava članak i dodaje da u europskom društvu, pa čak i američkom, “umjerena ljevica postaje norma, iako to nije uvijek istinski marksizam, bez obzira na značenje tog pojma”.
Novi ljevičari čitaju Marxa, ali su puno strastveniju kada je riječ o najnovijim progresivnim idejama. Karakterizira ih njihov interes prema izravnoj elektronskoj demokraciji, mrežnoj ekonomiji i “anticopyright”, protivljenje hijerarhijskoj globalizaciji od koje koristi imaju samo transnacionalne korporacije. Kao sredstvo suzbijanja nezaposlenosti podupiru ideju bezuvjetnih osnovnih prihoda za sve i koncentriraju se na slobodni kreativan rad u doba robotike.
Isto tako, nakon krize 2008. godine je ubrzano počeo rasti broj pristaša većeg nadzora nad bankama i korporacijama, većih poreza za bogate i borbe za očuvanje društvenih postignuća.
“Za jedno i pol stoljeće je marksizam promijenio kartu svijeta i ljudski život na našem planetu više od 2 000 godina kršćanstva. I još uvijek ih mijenja”, kaže ljevičarski pisac i aktivist Aleksej Cvetkov.
“Ljevičari su predani i razvoju novih tehnologija”, nastavlja Cvetkov, navodeći tipičan primjer novih post-kapitalističkih odnosa koji se ne uklapaju u kapitalistički sustav i sve što se odnosi na ‘anticopyright’.
“Nama je teško zamisliti kakva će biti budućnost nakon kapitalizma, ali mi se tome približavamo s razvojem tehnologije, porastom broja obrazovanih ljudi i pojavom novih društvenih skupina. Ideologija širenja prostora kojem slobodan pristup ima cjelokupna javnost je ono što ujedinjuje sve ljevičare”, kaže pisac.
“U tom smislu, hakeri su ljevičari na novoj tehnološkoj razini i oni djeluju u skladu s komunističkom logikom: ‘Ako imate nešto za podijeliti, a da niste na gubitku, to morate podijeliti!’ Buržujsko pravo koje brani autorska prava, na primjer u slučaju filma, proizilazi iz činjenice da je riječ o robi. Ljevičari polaze od činjenice da je film film i gledati ga kao robu iskrivljuje značenje stvari”, nastavlja Aleksej Cvetkov.
Međutim, Cvetkov priznaje “kako u kapitalističkom sustavu ideja općeg slobodnog pristupa stvarima često dovodi do suprotnog učinka, a to nije isto što i “open source” što proizvode mnogi, a koriste svi, jer ako se ne plati došlo bi do manjka sredstava za novi film”.
“Slobodan pristup glazbi, filmovima, člancima obogaćuje velike internetske korporacije, dok su kreativni pojedinci i manji timovi u stalnoj krizi resursa”, žali se aktivist.
Svjedočimo li novoj revoluciji?
U društvenim znanostima i političkoj filozofiji većina novih ideja pripada ljevici, jednostavno iz razloga što ona govori o promijeni svijeta. Konzervativci nastoje očuvati postojeći način života i vrijednosti, dok neoliberalizam vjeruje u prirodne zakonitosti tržišta, ali ne i na društvene projekte.
“Napredak društva zahtijevaju ljevičari”, piše Russki Reporter.
“Već više od jednog stoljeća se čovječanstvo približava i već se čini da je doseglo gotovo nepoznati i neviđeni vrhunac svoje evolucije”, kaže Georgi Derluguián, profesor političkih znanosti sa “Sveučilišta New York” u Abu Dabiju.
“U kasnom dvadesetom stoljeću se kapitalizam uspio osloboditi od starih strahova koje je budila ljevica i tako došao do ogromnog broja kineskih radnika i protoka resursa iz bivših sovjetskih republika. No, znači li to da je kapitalizam kao povijesni sustav vječan? Ne! Nijedan složeni sustav nije vječan. On će samo gomilati troškove i proturječnosti”, zaključuje Derluguián.
Kapitalizam traje oko pet stoljeća. Do sredine dvadesetog stoljeća su kapitalističke skupine na Zapadu dominirale svijetom, kolonijama i poljoprivrednim i ruralnim područjima s visokim stopama nataliteta i niskim socijalnim potraživanjima.
“Danas je jasno da to više nije tako”, kaže analitičar.
“Ne radi se o osobnim simpatijama, nego o povijesnoj logici. Zapravo, logika napretka jednostavno ne postoji. Postoji samo logika tradicionalnih normi i odstupanja od njih. Za liberale logika napretka postoji samo u nekoj mjeri, a onda priča završava trijumfom slobodnog tržišta. Za marksiste moderno društvo u povijesti još uvijek ne postoji i neće postojati sve dok se ne uklone sve prepreke”, kaže Aleksej Cvetkov.
Cvetkov je uvjeren “da će istinska povijest ljudskog društva početi s komunističkom revolucijom, nakon koje će se na kraju sve vratiti u normalu i svijet će naglavačke biti zamijenjen onim odgovarajućim”.
“Većina ljevičara, čak i oni koji ne vjeruju u revoluciju, imaju taj ideal na horizontu kao način da procijene što se uopće događa”, kaže Cvetkov.
S druge strane, neki stručnjaci vjeruju da se radikalne promjene neće dogoditi, ali da će kapitalizam morati proći kroz niz reformi i da mora odgovoriti na nove izazove.
“U svijetu će biti uspostavljen reformirani kapitalizam s većom jednakosti i socijalnima pravima za sve. To neće biti kraj kapitalizma, nego pojava boljeg kapitalizma”, kaže Michael Mann, profesor sa Sveučilišta u Kaliforniji.
No, kako je povijest odnosa između komunizma i kapitalizma sama po sebi tako komplicirana i dovela je do mnogih mitova i zabluda, budućnost ova dva sustava je još uvijek neizvjesna i teško ju je predvidjeti.
Vrativši se u knjizi “Ima li kapitalizam budućnost?”, zajednički zaključak stručnjaka je da je u tijeku velika kriza ovog sustava.
Kakav god bio scenarij, to neće biti kraj svijeta, jer kraj kapitalizma nadahnjuje i daje novu nadu, od njegove transformacije u novi “humaniji” oblik, do prijelaza u obnovljeni demokratski socijalizam. Što vi mislite o tome?
