Piše: Hamid Deronjić
Indikator
Nedavno je jedan opozicioni političar, gostujući na Federalnoj televiziji, u prozirnom politikantskom maniru, zabunom, umjesto Vlada Fadila Novalića, kazao Vlada premijera Nermina Nikšića. Već pripremljena samokorekcija potvrdila je unaprijed smišljenu namjernu grešku, koja je napravljena samo zato da bi političar ima priliku podsjetiti na “na neka sretnija vremena”, kad je njegova partija bila na vlasti!? U beskonačnosti laži i obmana naših političara, ova se kandidira za sami vrh drskosti, bezobrazluka i potcjenjivanja građana. Naime, sretna vremena, na koja podsjeća opozicionar, bila su toliko sretna da su građani na predhodnim općim izborima i premijera u njegovu stranku bacili u politički nokdaun.
Naravno, ove sitne manipulcije ne bi zasluživale pažnju da ne predstavljaju primjer kako nekad vladajuća stranka nastupa iz opozcije. Ona u napadu na aktulenu vlast koristi čak i iste fraze kojim je i sama bila napadana u “sretnim vremenima”. Kao što se za četverogodišnji mandat SDP-ove vlasti govorilo da je najteži “period od Dejtona do danas”, tako i SDP iz opozicije ponavlja da je ovo “najgori period od Dejtona”. Kad bi ih neko ozbiljno shvatao, onda bi zaključio da se naše političke stranke takmiče ko će biti gori.
Porazno je, ali i komično, kad političari nastoje partijske manipucije predstaviti kao istine. Još kad jedan cijeli partijski pojekat nazovu “trenutkom istine”, smijehu nema kraja. U nastojanju da se vrati u život nakon izbornog kraha, vladajuća stranka iz prošlog mandata organizirala je putujuću tribinu patetičnog naziva “Trenutak istine”. Neko joj je valjda sugerirao da se treba vratiti interesima ugroženih kategorija stanovništva i radništva, pa je u središte rasprave stavila radnopravno zakonodavstvo.
No, prije bilo kakvog osvrta na domete ovih trbina mora se postaviti pitanje vjerodostojnosti kritika vlasti koje se na njima mogu čuti. Dovoljno je, dakle, pitati zašto SDP, koji kritikuje rješenja radnog zakonodavstva, nije u svoje vrijeme usvojio povoljnija rješenja za radnike? Kad se danas politikantski zalažu za radnička prava, trebalo bi prvo radnicima da odgovore zašto nisu, dok su bili na vlasti, usvojili bolje radno zakonodavstvo. Sami nisu pokazali veliku brigu za prava radnika, a nisu bili ni pod pritiskom sindikalne vrhuške koja je za godinu dana nove vlasti glasnija u protestima nego za sve četiri godine SDP-ovog vladanja. Ili se esdepeova vlast plašila radničkog nezadovoljstva koje danas podstiče protiv aktuelne vlasti?
Treba li uopće ozbiljno razmatrati stajališta stranke i “trenutak istine” njenih sindikalnih aktivista kad poručuju da su “najavljene izmjene više primjerene radnom zakonodavstvu nekih diktatura”. Po njima, Evropska unija, koja je pozdravila usvajanje Zakona o radu, promovira zakonodavstvo koje nas neće uvesti u zajednicu demokratskih i pravnih država nego u diktaturu?! Čudno je da EU podržava reformski kurs aktuelne vlade, a ne sponzorira opoziciju koja, očito, zna bolje od Evrope šta su evropski principi.
S tim u vezi je i floskula o krvožednom krupnom kapitalu kojem Vlada svojim reformama ide na ruku. Ova zamišljena opasnost pretpostavlja da osiromašena država, koja vapi za krupnim investicijama, stenje pod pritiskom krupnog kapitala koji radnike pretvara u robove. A opozicija mašta da će krupni kapital doći pod njenim uvjetima. Pitanje je uvijek bilo: imate li bolje rješenje i imate li pare za to rješenje? Ako je odgovor polovičan, odnosno ako se rješenje ima, ali se nema para za njegovo ostvarenje, svaka kritika je besmislena. Može se sanjati i socijalizam, ali samo ako imaš kapital da gradiš fabrike i zapošljavaš radnike.
Ne treba, naravno, pretvoriti bosanske radnike u roblje i prihvatati sve što vlade serviraju, ali instrumentalizirana priča o pravdi i eksploataciji radništva neće otvoriti ni jedno radno mjesto. Mogu se ozakoniti i idealna prava radnika, ali šta će im ta prava ako nemaju posla i ako pod tim uvjetima kapital bježi glavom bez obzira. Pritisak na vlast ne treba prestati, ali je pitanje šta je cilj tog pritiska. Je li to dodvoravanje i instrumentalizacija radničkog nezdovoljstva zbog jeftinih političkih poena? Potcjenjivanje pamćenja i pameti građana od nekad jake stranke može biti stvar njenih budućih birača, ali za interes javnosti važnije je što takve manipulacije bacaju u sjenu ozbiljne prigovore aktuelnoj vlasti i više liče na hajku, nego osmišljenu kritiku.
Ali u državi poremećenih odnosa i vrijednosti ništa ne čudi. Tako je ovdje normalno da Vlada prvo odustane od razgovora sa Sindikatom i poslodavcima, a onda se, nezadvoljna postignutim dogovorom, vraća u pregovore. Vlast u drugom entitetu proglašava da joj je osnovni cilj borba protiv opozicije. Mada se sve dosad vjerovalo da je opozicija zadužena za kritiku vlast, borbeni stav vladajućih u RS-u otvara pitanje ko će se boriti za interese građana dok se vlast bori sa opozicijom? Najstarija stranka u federalnoj opoziciji danas dijeli lekcije kako bi trebalo raditi ono što je sama propustila da uradi.
Borba svih protiv svih, pa i nepovjerenje u vladajućim koalicijama, prikrivaju suštinu problema i pravi “trenutak istine”. Tokom procesa reformi živjet će se, vjerovatno, i teže, ali poraz reformi ne bi bio samo poraz aktuelne vlasti, što može biti prioritet opozicije, već poraz svih građana, pa i države.
