Ovako u svojoj novogodišnjoj poslanici, objavljenoj pod kopirajtom “Project Syndicate”, piše Jean-Claude Juncker, paša luksemburški i briselski veliki vezir sirotice naše Europe:
“Europa – ljubav mog života. Taj hrabri kontinent. Ti časni ljudi. Mjesto koje cijeli svijet doživljava kao sigurno i pravedno. Postupat ćemo u skladu s tom reputacijom. Demonstrirat ćemo svoju otvorenost.
Europske integracije su složene i često komplicirane. Otprve ne razumijemo sve u vezi njih. Ali ako bih Europu svodio samo na jednu riječ, ta riječ bi bila ‘ustrajnost’. Zajedno smo jači od izazova s kojim se suočavamo. Zajedno ćemo se suočiti s onim što nas pokušava dijeliti. Ustrajat ćemo i u 2016. I napredovati.”
Tom uzorno nadahnutom finalu, čijoj ponesenosti ni najmanju primjedbu ne bi mogli staviti Abe Linkoln, grof Bismarck, ni stari bezdjetni stolar Geppetto, koji je drvenom lutku udahnuo život, prethodila je kilava elaboracija onog što se u prethodnoj godini zbivalo u Europi i s Europom, koju ne bi potpisao ni vanjskopolitički novinar kakvoga istočnoeuropskog domoljubnog tabloida. Nadahnuće je, dakle, došlo na kraju, tamo gdje mu je i mjesto, da Europljanima ulije vjeru i nadu da izdrže i sljedećih tristo šezdeset i šest dana ove prestupne godine. Pinocchio ne smije stati, ni pretvoriti se u ono što po svojoj prirodi i jest: lutak sklepan od nekoliko hrastovih letvica, mnogo manje autentičan i stvaran od čudovišta doktora Frankensteina, načinjenog od udova naših pokojnih sugrađana.
Na početku Juncker elaborira grčki slučaj, koji je Europljane zabavljao, usput im ledeći krv u žilama, u prvih šest mjeseci 2015. godine. Zajedno smo došli na rub provalije, slikovito će autor, a onda smo mudro učinili korak unatrag. I jedna i druga strana. I taman kad smo pomislili da ćemo dahnuti dušom, stiže nas nova nevolja. Stotine tisuća ljudi s Orijenta, uglavnom suzemnika Gospodina našeg Isusa Krista, nagrnuše prema Europi. “Naša je solidarnost i dalje na iskušenjima”, veli Juncker, i odmah zatim, da ne bude nikakve zabune, tvrdi da “solidarnost smo pokazali i dogovorom o broju onih najugroženijih izbjeglica koji će biti raspoređeni po zemljama članicama Unije”. A kako je svečan trenutak, Nova godina se slavi, šalju se poslanice, tu Juncker prešuti to što je veći dio Europljana, naročito istočnoeuropska braća, odbio poštovati izbjegličke kvote, tako da je i dogovor o solidarnosti bio mrtvo slovo na papiru, s kojim je i Europa bila mrtvi Pinocchio u rukama svog tvorca, tog blesavog i zanesenog Geppetta. Interesantno je, prešućuje Jean-Claude Juncker, da su najodlučniji u odbijanju kvota bili Madžari, Slovaci, Česi, Poljaci, čije su domovine prije sedamdesetak godina temeljito očišćene od Židova, istovjernika Gospodina našeg Isusa Krista, pa čovjek ne može a da se ne zapita zar se nije našlo njihovih praznih kuća i stanova da se barem nakratko udome ljudi s Istoka? Ili su ti Madžari, Slovaci, Česi i Poljaci ponosni na svoju etničku čistoću, stečenu u godinama od 1941. i 1942. do 1945? I što je to sasvim konkretno Europa ako se Europljani ponose etničkom i vjerskom čistoćom i jednoobraznošću?
Teška su to pitanja za vezira briselskoga, pa se on već u sljedećoj rečenici, nakon što spomenu dogovore o izbjegličkim kvotama, kao gradiozan uspjeh Europe u protekloj godini, okreće braći Turcima kao posljednjim spasiteljima europske solidarnosti: “Započeli smo proces preseljenja izbjeglica i usko surađujemo s Turskom, koja ima ključnu ulogu u regiji.” A tamo u Ankari, u regiji, stoluje Recep Tayyip Erdoğan, koji, kako javljaju agencije, trenutno nezadovoljan svojim ovlastima, za primjer predsjedničkog sustava kakav bi želio za sebe uzima Adolfa Hitlera. Eto, koliko je Führer imao ovlasti, samo toliko bi on, i ništa više od toga. U Turskoj koja, kaže Juncker, ima ključnu ulogu u regiji.
A nama koji sve to gledamo, i stojimo pa se kamenimo, u pamet stiže jedno isto pitanje: je li nam se to Europa pred očima raspada? Ili još gore od toga: je li Europa mrtvi drveni lutak, kojemu je samo nakratko, dok je trajao zanos njenih prvih pokretača i dok je bilo živih vizionara, udahnut život? Na prvo pitanje još i postoji utješan odgovor. Proces rađanja zna biti sličan procesu umiranja. Ono što nastaje u jednom trenutku biva slično onome što nestaje. Možda se, dakle, Europa rađa u krvi, muci, jadu i sumnji, a nama se na trenutak samo učini da Europa umire u krvi, muci, jadu i sumnji. Dok slušamo prvog europskog šovena, madžarskog svedršca Orbán Viktora, dojma smo da Europa umire. Ali dok čitamo Jean-Claude Junckera, dojma smo da se Europa rađa. Kome vjerovati od njih dvojice? Naše neeuropsko, balkansko iskustvo, iskustvo ispunjeno entropijom i truljenjem, vodi nas pomisli da su zli uvijek u pravu, da njihova riječ pobjeđuje. Međutim, ono što nam je Europom obećano, i u što smo povjerovali kada smo za nju na referendumu glasali, suprotno je svim našim prethodnim iskustvima. Uostalom, zato smo se i poželjeli ujedinjavati. Ako je Juncker u pravu, ako se Europa u mukama i sumnjama tek rađa, tada smo i mi postali Europljani. Ako je Orbán u pravu, tada se Europa balkanizirala, i počinje sezona dugog umiranja.
Ali vratimo se goroj varijanti: Europi kao mrtvom Pinocchiju u Geppettovom naručju. Iako je u najranija doba nastajala kao zajednica uglja i čelika – dakle kao gospodarsko-ekonomski koncern – Europa se stvarno rađala iz ideja mira i slobode. Šarenilo europskih vjera, nacija i jezika, u kojem su se stoljećima pronalazili razlozi za međusobnu mržnju i neslobodu, i za rat, u novoj će idealističkoj projekciji biti razlog za ujedinjenje u raznolikosti. Sve će nam, vjerovali su njezini tvorci, biti različito, u svemu ćemo se međusobno razlikovati, osim u jednome: u životnom ostvarenju ideala slobode. Nastala iz kolektivne užasnutosti nad živim prizorima Drugoga svjetskog rata, i nad naknadnim otkrivanjima Auschwitza, Treblinke, Sobibora, Majdaneka, ujedinjena Europa više je bila projekt duše i srca, nego razuma. U njezinim temeljima bili su čvrsti moralni principi. A ekonomija i gospodarstvo će, kako se vjerovalo, svakako raditi u korist argumenata morala, u korist duše i srca, već i zato što veće gospodarske i ekonomske cjeline bolje i efikasnije funkcioniraju od manjih. Europski tvorci naivno su vjerovali da će novac raditi za Europu, a ne protiv nje i da će banke postati hramovi europske vjere.
Iluzija je dugo trajala. Nisu je mogli narušiti ni krvavi ratovi za raspad Jugoslavije, ni prizori umirućeg Vukovara, ni bombardiranje Dubrovnika – taj prvi slučaj uništavanja elitne turističke destinacije, upisane u imaginarij svakoga bogatog Europljanina – kao ni genocid u Srebrenici. Život je, kao u Kunderinoj fikciji, i tad bio negdje drugdje. Dok su gorjeli gradovi, Europa je otkrivala svoj istok, pa su jedna za drugom, bivše sovjetske gubernije ulazile u veliki proces ujedinjenja. Tako je potrajalo sve do sredine prvog desetljeća u novom mileniju, kada su Europu strefile one iste dvije pogibelji iz tridesetih godina dvadesetog vijeka. Najprije žestoka ekonomska kriza, koja je dovela do dezideologizacije društva i napuštanja velikih ideala zarad spašavanja banaka. A onda i problem ksenofobije, problem mržnje prema svima za koje smo odlučili ne smatrati ih Europljanima.
Juncker to neće reći, a tko zna je li toga i svjestan, ali muslimani su Židovi današnje Europe. Početkom prošloga vijeka, u malograđanskoj varijanti bečkog antisemitizma, što ga je promovirao probitačni gradonačelnik Karl Lueger, najveću prijetnju našemu načinu života predstavljali su Židovi s istoka. Riječ Ostjuden širila se kao psovka i kao prijetnja, pred sirotinjom koja je u Berlin, Prag, Beč i Pariz pristizala iz Poljske, Rusije i Ukrajine, dodatno ozloglašavajući domaće, mahom asimilirane i odomaćene Židove. Ne događa li se danas nešto što je tomu slično. Samo što nisu u pitanju Židovi, nego je riječ o Arapima, muslimanima.
Sličnosti je previše, i sve redom su vrlo zlokobne. Tako je onih dana kada se članak Jean-Claude Junckera čitao sa stranica svih europskih novina i portala koji drže do sebe, Europa bila suočena s novim oblikom ugroze. Počelo je u Kölnu, tom svetom europskom gradu, gradu granice i ljevice, nastavilo se u Hamburgu, pa u drugim velikim njemačkim gradovima. Muslimani su u novogodišnjoj noći po ulicama i na trgovima spopadali nezaštićene, bjelopute Europljanke. Ubrzo se vijest raširila po svim tabloidima istoka, nastupila je nova faza straha i panike.
Čitatelj koji i dalje stoji pa se kameni ne zna o čemu je tu riječ, i tko su ti divljaci. Ali nešto pamti: jedna od legendi iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća bila je i legenda o Židovima koji spopadaju poštene kršćanske žene, s nakanom da ih obeščaste. Za legendu je nebitno ima li ili nema uporište u stvarnosti, ali od nje, kako god bilo, zajednica strada. Takve su legende otrov za Europu. Za Europu koja je ljubav Jean-Claudeova života.
