Unatoč odluci o neizručenju, Assangeova pravosudna tortura se nastavlja
Početkom tjedna na sudu u Londonu dogodile su se dvije važne odluke u slučaju protiv utemeljitelja WikiLeaksa Juliana Assangea, koje zajedno nedvosmisleno svjedoče da britansko pravosuđe, ovdje u ulozi izvršitelja politike američke vlade, i dalje neće imati milosti prema najpoznatijem svjetskom zviždaču.
Sud je u ponedjeljak odbio zahtjev američke vlade za njegovim izručenjem u SAD, gdje će mu se suditi za špijunažu, no zatim je i dva dana kasnije odbio zahtjev njegovih odvjetnika da ga se pusti na slobodu uz jamčevinu.
Drugi zahtjev odbijen je uz obrazloženje da se radi o optuženiku koji je dokazano sklon bježanju od pravosudnog progona, a njegovi odvjetnici puštanje su tražili zbog stanja u zatvoru visoke sigurnosti Belmarsh, u kojemu je Assange smješten u samici. Zbog širenja Kovida-19 u zatvorskom bloku u kojemu se nalazi, Assangeu još od ožujka nisu dozvoljene nikakve posjete, pa ni one odvjetnika, kao ni izlazak iz ćelije čak ni radi obavljanja higijene.
Assange se u britanskom zatvoru nalazi od travnja 2019. godine, kada ga je londonska policija na silu izvukla iz diplomatskog predstavništva Ekvadora, u kojem se sedam godina skrivao od sudskog progona švedske, britanske i američke vlade.
Nakon što je njegov WikiLeaks 2010. i 2011. godine objavio stotine tisuća klasificiranih dokumenata američke vlade o mogućim ratnim zločinima u Iraku i Afganistanu, dvije švedske državljanke optužile su ga za silovanje. U to se vrijeme nalazio u Velikoj Britaniji, čijim se vlastima dobrovoljno predao kao bi odradio saslušanje o izručenju u Švedsku. No kada je postalo jasno da iza svega stoji politički progon američke vlade, u lipnju 2012. sklonio se u ambasadu Ekvadora, čija mu je tadašnja vlada ponudila azil.
Sedam godina kasnije londonska ga je policija uhapsila u ambasadi, neposredno nakon što je u SAD-u dovršena optužnica koja ga tereti za kršenje Zakona o špijunaži, hakiranje vladinih kompjutora i objavljivanje tajnih dokumenata. Za 17 točaka optužnica mogao bi dobiti maksimalno 170 godina zatvora. Suđenje o izručenju započelo je u veljači prošle godine, dok su u međuvremenu švedske pravosudne institucije zatvorile istragu o silovanju zbog nedostatka dokaza.
No u međuvremenu se i Assangeovo psihičko i fizičko stanje pogoršalo pa su mu psihijatrijskim vještačenjem utvrđene teška depresija i suicidalnost, a UN-ov posebni izaslanik za torturu i nehumano postupanje Nils Melzer u studenom 2019. napisao je izvještaj u kojemu je ustvrdio da pravosudno iživljavanje nad Assangeom predstavlja ‘psihološku torturu’.
Iako su neki mediji odluku o neizručenju interpretirali kao pobjedu svih onih koji se bore za slobodu medija i izražavanja, ona se teško takvom može nazvati s obzirom na to da je donesena isključivo na temelju humanitarnih razloga.
Sutkinja Vanessa Baraitser nije, naime, prihvatila argumentaciju Assangeovih odvjetnika da se radi o političkom progonu zbog kojeg on u SAD-u neće imati pošteno suđenje, već zbog toga što je smatrala da bi tamošnje zatvorske procedure doprinijele njegovoj suicidalnosti, odnosno da je stanje u američkim zatvorima ‘supermaksimalne sigurnosti’ toliko brutalno da bi izručenje za njega ‘bilo opresivno’. Pritom je upotrijebila neobičnu birokratsku formulaciju, ustvrdivši da ona ‘vjeruje da procedure koje je opisao SAD Assangea ne bi spriječile da pronađe način da počini samoubojstvo’.
Drugim riječima, da Assangeovo zdravstveno stanje nije toliko loše, on bi bio izručen u SAD. Da je tome tako potvrđuje činjenica da je sutkinja naglasila da ‘njegovo slanje preko Atlantika ne bi predstavljalo zabranu izručivanja zbog političkih prijestupa’ i da ona ‘nema razloga sumnjati da bi se na suđenju u Americi primjenjivale uobičajene ustavne i proceduralne zaštite’.
Ovo obrazložene naročito je problematično u svjetlu činjenice da je zatvor visoke sigurnosti H. M. P. Belmarsh najnotorniji zatvor u Velikoj Britaniji, zapravo ni po čemu različit od istovjetnih američkih zatvora, za koje je sutkinja konstatirala da bi doprinijeli Assangeovoj suicidalnosti. Zbog uvjeta u američkim zatvorima sutkinja je, dakle, odbila Assangeovo izručenje, ali ga je istovremeno i odbila pustiti na slobodu uz jamčevinu unatoč tome što uvjeti u londonskom zatvoru nisu ništa bolji.
Prema izvještaju neovisne komisije Ministarstva unutarnjih poslova iz 2019. godine, Belmarsh je zatvor u kojega se standardno šalju zatvorenici ‘s kojima drugi zatvori u zemlji ne mogu izaći na kraj’, a u ustanovi djeluje 120 nasilnih bandi, pri čemu je tamo smješteno 900 ljudi. Pripadnici tih bandi te su godine izvršili 161 napad na osoblje, a u izvještaju se navodi i da su nakon širenja Kovida-19 zatvorenici zatočeni u svojim ćelijama 23 sata dnevno.
Unatoč tome, obrazlažući presudu sutkinja Baraitser odbacila je sve argumente obrane i prihvatila stav američke vlade prema kojemu ono čime se WikiLeaks i Assange bave uopće ne spada u djelokrug novinarstva pa stoga ni njegova djela ‘nisu zaštićena pravom na slobodu govora’.
U izjavi nakon odbijanja izručenja američko Ministarstvo pravosuđa reklo je da su oni, iako razočarani konačnom odlukom, zahvalni što je SAD uspio dokazati sve sporne pravne točke, a naročito to što je sud ‘odbacio sve argumente koji se tiču političke motivacije, poštenog suđenja i slobode govora’. Naglasili su također da će i dalje inzistirati na Assangeovom izručenju, što znači da će se žaliti na odluku o neizručenju, a time i samo suđenje i Assangeov boravak u samici razvlačiti još mjesecima.
S obzirom na ovakvu argumentaciju, evidentno je da britansko pravosuđe podržava stav američke vlade da Assange i WikiLeaks nisu novinar i izdavač, odnosno medijska organizacija, pa stoga ne mogu ni biti zaštićeni ustavnim i zakonskim garancijama koje štite slobodu govora. Štoviše, američko Ministarstvo pravosuđa inzistira da njihovo djelovanje ‘nije usporedivo s tradicionalnim medijima’, čime nastoje ubiti dvije muhe jednim udarcem; omogućiti izručenje i suđenje Assangeu zbog kršenja Zakona o špijunaži, i istovremeno izbjeći da se taj postupak tumači kao opasan presedan kriminalizacije novinarstva koje se bavi nacionalnom sigurnošću.
No iz svih postupaka američkog i britanskog pravosuđa evidentno je da je ultimativni cilj procesa protiv Assangea upravo kriminalizacija novinarstva i postavljanje sudskog presedana na temelju kojeg će se u budućnosti moći progoniti i drugi novinari.
Što će se dalje događati sa slučajem ovisit će i o tome kako će se prema njemu postaviti novi američki predsjednik Joe Biden, koji se zasad oko toga nije eksplicitno izjašnjavao. No poznato je da je 2010, godine, nakon objave dokumenata koji se odnose na američka ubojstva civila u Iraku, Assangea nazvao ‘hi-tech teroristom’. S druge strane, Zachary Terwilliger, državni odvjetnik Virginije pod čijom je jurisdikcijom ovaj slučaj, nedavno je izjavio da ‘nije siguran kako će se nova administracija postaviti’ prema ovom slučaju. ‘Neke odluke sigurno će se donositi, a one će ovisiti i o tome koliko se energije i resursa pravosudnih institucija troši na pojedine slučajeve’, rekao je Terwilliger javnom servisu NPR.
Autorica: Tena Erceg, Prometej.ba
