Pitanje u kojem će se pravcu odvijati procesi u EU nakon izlaska Vel. Britanije, danas je u fokusu svih javnih medija, biznismena, političara i znanstvenika koji se bave evropskim integracionim procesima.
Prof. Dr. Nedzad Bašić
Tacno.net
Opravdan ili neopravdan strah za očuvanjem nacionalnog i kulturnog identiteta vodio je Britance u novu avanturu koja, po euro-optimistima, dramatično ugrožava i razara njihov interes i mogućnost da se i dalje održe kao velika kulturna imperija čije će kulturne vrijednosti biti rado viđene i prihvaćene u svijetu. Po drugima, euroskepticima, izlazak Vel. Britanije iz EU predstavlja novu fazu ekspanzivnog razvoja Vel. Britanije, njenog velikog kulturnog i ekonomskog utjecaja koji vodi Vel. Britaniju u novi gravitacioni centar globalne privrede i vojne moći. Ma koliko apsurdno bilo i jedni i drugi imaju pravo. U kojem će pravcu krenuti Vel. Britanija i EU ovisit će prije svega od toga koliko će političke elite Velike Britanije i država članica EU i moćna birokracija EU moći razumjeti zakonitosti globalnih strukturalnih promjena koje izlaze iz faze kreativne destrukcije i ulaze u fazu institucionalne rekompozicije.
Otvorena pitanja
Britanski građani odlučili su sa 51.89% da Vel. Britanija napusti zajednicu evropskih država. Šta takva odluka može da znači u budućnosti za Vel. Britaniju a šta za EU? Da li će doći do porasta nezaposlenosti u Vel. Britaniji, do zastoja u ekonomskom razvoju, do pada vrijednosti britanske funte i do izolacije britanskog biznisa u ostatku EU, ili čak do političkog rascjepa nekadašnje velike imperije? Šta je bilo odlučujuće da se britanski građani opredjele za ovakvu odluku koja ih izlaže potencijalno oštrom riziku od pada njihovog životnog standarda?
Kakav će se novi odnos uspostavljati između Vel. Britanije i EU? Hoće li EU prestati funkcionirati i da li će se evropski kontinent naći u vrtlogu starih-novih konfrontacija i sukoba? Ko će najviše profitirati od ove odluke Britanaca: USA, Rusija, Kina,…? U kojem pravcu će krenuti reforme evropske zajednice država?
Na ova i druga brojna pitanja teško je sada odgovoriti, ali ono što je sigurno i već sad vidljivo je stvaranje političkih tenzija između NATO pakta i Rusije u cilju pojačanog pritiska na Vel. Britaniju i EU da bi se negativne posljedice Brexit-a što je moguće više amortizirale pod utjecajem vanjske prijetnje, da bi se uravnotežili odnosi između Vel. Britanije i EU, da bi se time osnažilo unutarnje ideološko i političko jedinstvo Euroatlantske zajednice, sa tendencijom zadržavanja Vel. Britanije u okviru zajedničkog evropskog tržišta. S druge strane, vidljiva je velika mobilizacija za održavanje novog referenduma u Vel. Britaniji da bi se poništila odluka o napuštanju Vel. Britanije EU. Sve vidljiviji su znaci općeg evropskog pokreta za jačanje i konsolidaciju evropskih integracionih procesa sa novom institucionalnom arhitekturom.
Gledajući iz te perspektive Brexit ne znači ništa drugo do otvaranje nove faze globalnih strukturalnih promjena koje trže nove poslovne modele konkurencije između država i moćnih globalnih institucija i velikih MNCs, novi oblik upravljanja društvom, nove modele balansa između pravne moći i političke odgovornosti u EU, nove modele globalne integracije, kompeticije, kreativnosti i nove ideje. Da li će Vel. Britanija van pravno-političkog sistema EU moći igrati značajnu ulogu balansera između zajedničkog ekonomskog i financijskog tržišta EU i SAD, čemu je uvjek inklinirala, ostaje tek da se vidi. Otuda se Brexit najracionalnije može posmatati kao prelomni događaj koji vodi Euro-atlantsku zajednicu iz faze kreativne destrukcije u fazu institucionalne rekompozicije, kao nove faze globalnih strukturalnih promjena.
Zašto Brexit?
Bez obzira šta će se dešavati u Vel. Britaniji, EU i na globalnom tržištu, ovaj referendum otkrio je niz manje više poznatih nedostatnosti sa kojima se već duže vremena suočavaju evropske integracije. Odsustvo svijesti o zajedničkim ciljevima, interesima i odgovornosti država članica EU ukazalo je na dramatičan nedostatak zajedničkog političkog identiteta EU, što se je uvijek prelamalo kroz prizmu odbijanja država članica EU da dio svog suvereniteta u vanjskim političkim odnosima prenesu na institucije EU. Sve izraženija socijalna nejednakost između nižih i viših slojeva stanovništa u EU kreirala je veliki socijalni i generacijski gap što je umnogome odredilo rezultate ovog referenduma. Socijalne nejednakosti sve su više bile podgrijavane imigrantskom politikom, posebno nakon velikog imigrantskog talasa iz Azije i Afrike krajem prošle i početkom ove godine, što je sve više otvaralo krizu kulturnog identiteta i stvaralo nepovjerenje građana u sposobnost političkih elita u EU da ovu krizu riješe na odgovarajući način.
Pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta aktualizirano je posebno zbog politika EU prema ulasku Turske u EU u procesu riješavanja imigrantske krize čemu se Vel. Britanija snažno protivila. Ulaskom Turske u EU bila bi drastično narušena ravnoteža normativne moći između tzv. starih i novih država članica EU, sa čime bi ove prve bile prinuđene slijediti interese novih siromašnijih a mnogoljudnih država članica EU. Uz to veliki priliv imigranata prijetio je da izazove veliki kulturni šok u Vel. Britaniji. Skoro 650.000 imigranata ušlo je u Vel. Britaniju u 2015., dvostruko više od regularnog godišnjeg priliva stranaca. Skoro 50% novo pridošlih u Vel. Britaniju građani su država članica EU (Poljska, Irska, Italija, Litvanija…). Po broju pridošlica u Vel. Britaniju van EU prednjače Kinezi, Pakistanci i Indijci. Više od 8 miliona ljudi koji žive u Vel. Britaniji rođeno je van ove zemlje. Posebno visok stepen kulturne diversifikacije bilježi London gdje je više od 63% stanovnika glavnog grada rođeno van teritorija Vel. Britanije. Više od 1.2 milon Britanaca živi i radi u drugim zemljama EU, dok 3 miliona ljudi iz EU radi i živi u Vel. Britaniji. Svi ovi pokazatelji utjecali su na visok stupanj senzibiliteta nacionalnog i kulturnog identiteta u Vel. Britaniji.
Drugo pitanje koje je imalo isto tako velikog utjecaja na ovakav ishod referenduma, a koje je na indirektan način povezano sa fenomenom nacionalnog i kulturnog identiteta u Vel. Britaniji, bilo je pitanje zdravstvene i socijalne zaštite koje je tradicionalno senzitivno uvijek bilo vezano za pitanje imigracije. Oni koji su inklinirali izlasku Vel. Britanije iz EU uvjeravali su javnost da će islaskom iz EU Vel. Britanija moći osloboditi godišnje oko 8 milijari funti samo za zdravstvenu i socijalnu zaštitu, te da će budžetske potrošnja za zdravstvenu zaštitu pasti za više od 134 funte po glavi stanovnika. Značajan doprinos odluci koja je donijeta na referendumu je i činjenica da je najveći procenat onih koji su glasali za izlazak pripada starijoj genaraciji koja tradicionalno više brine o višem stepenu zdravstvenog i socijalnog osiguranja, odakle i viši stupanj nacionalnog senzibiliteta, što se je poklapalo sa strategijom izlaska Vel. Britanije iz EU. Trojica od svakih 5 građana Vel. Britanije u dobi je preko 65 godina. Ono što je odredilo rezultete ovog referenduma je činjenica da je svega 36% Britanaca izmedju 18-24 godine starosti izašlo na ovaj referendum dok je oni iznad 65 god. izašlo čak oko 83% koji su većinom glasali za izlazak. Ovo je stvorilo veliki generacijski sraz koji će imati ne male posljedice za Vel. Britaniju u narednom periodu.
Brexit impakt faktor
Posljedice britanskog „CRNOG PETKA“, kako neki komentatori nazivaju ovaj razlaz Vel. Britanije sa EU, ne mogu se ovog momenta sagledati u svim dimenzijama. Najveći britanski trgovački partner je EU. U prvoj fazi ekonomsko i financijsko tržište Vel. Britanije suočit će se sa brojnim restrikcijama, slabostima i novim izazovima u poslovanju sa EU. Posljedice će se osjetiti i na globalnom financijskom i ekonomskom tržištu. Cijene nafte na svjetskim berzama već su pale za 5%. Vrijednost britanske funte bilježi pad od 1.32% naspram američkog dolara što je najveći pad u posledjih 31 godinu. Pad vrijednosti funte na globalnom svjetskom financijskom tržištu mogla bi prouzrokovati devalvaciju kineske valute, što mi moglo izazavati novi potres na svjetskoj financijskoj berzi. EURO također bilježi pad vrijednosti.
Institucije EU nalaze se pod snažnim pritiskom odgovora na nastalu krizu. Posebno je u kritičnoj situaciji Evropska centralna banka. Monetarna i financijska stabilnost Vel. Britanije i EU umnogome će biti stavljene u nove tračnice što će trebati dosta vremena da se situacija sanira. Odmah nakon održanog referenduma počele su javne kalkulacije da će vlada Vel. Britanije morati da skreše budžet zdravstvene zaštite za čak 10.5 milijardi funti, uz to rizikujući veliku izolaciju britanske farmaceutske industrije, koja više neće moći da slobodno koristi farmaceutsko tržište EU.
Tržište rada tek će naknadno reagirati, ali već sada hiljade zaposlenih u britanskim kompanijama koje posluju sa EU morat će tražiti novu destinaciju. Isti slučaj je i sa druge strane u EU gdje su se brojni zaposlenici u britanskim kompanijama našli u nezavidnoj situaciji. Nove strane investicije koje izbjegavaju mala tržišta mogle bi sada zaobilaziti tržište Vel. Britanije što bi dodatno otežavalo politiku zapošljavanja na britanskom ostrvu.
Sa novim izazovima susrest će se i EU koja još nije izašla iz velike ekonomske recesije koju je usput pratila i velika imigrantska kriza. Izlazak Vel. Britanije iz EU, mada je trenutno ojačao pozicije pro-evropskih političkih stranaka, mogao bi dalje ohrabriti brojne desničarske političke stranke u EU te podstaći nove zahtjeve izlaska iz EU i jačanje anti-imigrantskih pokreta koji pokazuju tendenciju snažnog rasta u EU. Referendumska odluka o izlasku Vel. Britanije iz EU nije otvorila samo unutarnji generacijski gap već je otvorila i novo, ne tako prosperitetno, poglavlje nove istorije Vel. Britanije. Stanovnici Škotske i Sjeverne Irske i Londona glasali su sa dominantnom većinom za ostanak Vel. Britanije u EU, sa čime je ponovo otvorena pandorina kutija izlaska Škotske i S. Irske iz Vel. Britanije što će stvarati dalji dramatičan utjecaj na nacionalnu i kulturnu diversifikaciju britanskog društva. Ova unutarnja nacionalna polarizacija u Vel. Britaniji mogla bi da dovede do novih socijalnih i političkih podjela, što bi moglo voditi daljem ruiniranju utjecaja Vel. Britanije u globalnim odnosima.
Institucionalna rekompozicija EU
Teško je pretpostaviti da je EU sposobna odgovoriti novim potrebama bez suštinskih promjena u balansu normativne moći i političke odgovornosti, što će tražiti viši stupanj fleksibilnosti i efektnosti u procesu donošenja i implementiranja odluka i preuzimanja odgovornosti unutar EU. Promjena balansa normativne moći i političke odgovornosti EU traži rekonstrukciju institucionalne arhitekture EU.
U tom pravcu, jedna grupa autora predlaže uspostavljanje privremenog programa tzv. “Evropa u dvije brzine” (Two-Speed Europe). U ovom programu u jednoj opciji grupa država članica EU mogu na temelju političke deklaracije, u okviru postojećih ugovora EU, odlučiti da intenziviraju međusobnu suradnju u određenim oblastima integracija, gdje mogu donositi odluke u Vijeću ministara EU koje samo njih obavezuju. Odluke koje su na ovakav način donijete ne bi obavezivale države članice EU na koje se ne odnosi ova politička Deklaracije. Odluke donijete od strane EP i Komisije EU ostale bi obavezujuće za sve države države članice EU uključujući i ovu grupu država.
U drugoj opciji ovog programa grupa država članica EU mogla bi da zaključi dodatni privremeni međusobni (međunarodni) ugovor u skladu sa pravom EU i međunarodnim pravom, pri tom ostajući i dalje članicama EU. Sa ovim novim međunarodnim ugovorom bile bi određene njihove međusobne obaveze, zajedničke institucije, pravila i procedure za njihovu novu dodatnu kooperaciju samo u određenim oblastima koje su te zemlje označile kao interesantnu za tu grupu zemalja. Ova dodatna kooperacija između ovih država članica EU bila bi koordinirana od strane neke vrste njihovog zajedničkog Parlamenta kojeg bi činili članovi nacionalnih parlamenata država koje participiraju u ovom ugovoru, i grupe administrativnih službenika Komisije EU koji dolaze iz ovih država. Ova grupa bi djelovala kao neka vrsta pod-Komisje koja bi mogla biti formirana od strane država koje participiraju u ovoj grupi. Ugovor o formiranju ove grupe država bio bi otvorenog tipa kojem se mogu pridružiti i druge zainteresirane članice EU kada ispune potrebne uvjete da se priključe ovoj grupi država članica EU. Države participanti u ovom programu bile bi i dalje obavezne da poštuju donijete odluke institucija EU koje odnose na pitanja koja nisu u domeni njihovog međusobnog ugovora i imale bi obavezu da svojim odlukama ne povrijede prava i interese drugih država članica EU, a sve to pod nadzorom ECJ.
Ovaj prijedlog koncepta institucionalne rekompozicije balansa moći i odgovornosti EU izložen je brojnim kritikama kojima se otvaraju brojna pitanja na koja je teško ponuditi adekvatan odgovor. Jedni smatraju da bi podjela država članica EU na centralnu i perifernu zonu, vodilo podjeli suprancionalne institucionalne birokracije EU također u dva ešalona, što bi vodilo formiranja različitih interesnih grupa i stvaranju dvostrukog sistema vrijednosti, odlučivanja i odgovornosti u EU, što bi vodilo definitivnoj nemogućnosti formiranja zajedničkih interesa, ciljeva i zajedničkog identiteta EU.
Pristalice ovog kritičkog pristupa ističu da bi bilo veoma teško, ako ne i nemoguće, odrediti kako bi se postigla saglasnost između država članica centralne i periferne zone EU po pitanju zajedničkih mjera socijalne, fiskalne i ekonomske politike, te kako bi države članice iz “zona” podjele prihvatale zajedničku politiku i kako bi politika “centra” mogla utjecati na ponašanje država članica “periferije” EU. Drugi pak smatraju da takva podjela već postoji u EU između novih (istočno-evropskih) država članica EU i starih (zapadnih) država članica EU, i da takvih problema neće biti. Ako se pri tom ima u vidu da bi “avangardne” države članice EU i dalje bile u obavezi poštovati sve odluke institucija jedinstvene EU u materiji koja nije regulirana njihovim posebnim međunarodnim ugovorom, te da ovaj ugovor ostaje otvoren i za druge država članice EU, kad za to ostvare potrebne uvjete, nema opasnosti da se dovede u pitanje opstanak i funkcioniranje EU, smatraju ovi autori.
Bez obzira na nijanse u razlikama koje se pojavljuju u ovim projektima, očigledno je da dalje funkcioniranje pravne i političke arhitekture u EU na postojećem balansu moći i odgovornosti sve jasnije postaje nemoguće, što iziskuje potrebu progresivne promjene unutarnjeg balansa moći i odgovornosti u EU.
Nužnost stvaranje političkog identiteta EU
Pitanje u kojem će se pravcu odvijati procesi u EU nakon izlaska Vel. Britanije, danas je u fokusu svih javnih medija, biznismena, političara i znanstvenika koji se bave evropskim integracionim procesima. Polazeći od nesporne činjenice da je odsustvo osjećanja zajedničkog identiteta država članica EU najviše doprinijelo jačanju desničarskih radikalnih pokreta, do ekspanzije euroskepticizma i konačno do istupanja Vel. Britanije iz EU, većina komentatora predlaže da već u prvoj fazi ulaska u EU, države članice prenose svoje suverene nadležnosti na EU u oblasti vanjske politike, odbrane i kontrole državnih granica. Prenos političkog suvereniteta na centralne evropske institucije vodilo bi, po njihovom mišljenju, brzom stvaranju zajedničkog političkog identiteta, što bi bila krucijalna odrednica ka stvaranju zajedničke svijesti i osjećanja zajedničke pripadnosti EU od strane političkih elita država članica EU, te stvaranju zajedničkih interesa, ciljeva i odgovornosti EU. Kreiranje osjećanja zajedničke pripadnosti i zajedničkog političkog identiteta otvorilo bi prostor za mnogo efektniju ekonomsku i financijsku stabilizaciju sa mnogo više osjećanja odgovornosti za evropske integracija.
Sa povećanjem članstva, EU umnogome gubi kulturnu kohezivnost svog identitetu, što sve više dovodi u pitanje političku legitimnost EU. Građani EU sve teže razaznaju glavne zajedničke interese i ciljeve EU, što umnogome i otežava lociranje odgovornosti na supranacionalnom nivou u EU. Sve izraženije se iskazuje potreba efektnije kooperacije u polju od neposrednog interesa građana, kao što je poreska politika, politika osobnih dohodaka, penzija, političkih prava pojedinaca, kao i kontrole financijske i imigracione politike. Protežiranjem ovih prava otvaraju se širi prostori za podršku političkom legitimitetu EU, što traži i rekostrukciju balansa normativne moći i političke odgovornosti u strukturi u EU.
