izvor: kafkadesk.org
Postoji samo jedna mržnja; nema, dakle, razlike između individualne i grupne mržnje; onaj tko mrzi pojedinca, uvijek je sposoban podlegnuti grupnoj mržnji ili je proširivati
Konferencija o mržnji u Oslu, 28. kolovoza 1990.
Uvaženi prisutni,
dok promatram ovaj skup čini mi se da među nama nema mnogo onih koji bi o našoj temi – mržnji – mogli razmišljati «iznutra», kao o stanju duše koje su sami doživjeli, recimo, na temelju autopsije. Svi smo, očito, tek nemirni promatrači toga fenomena i pokušavamo ga, dakle, promišljati samo izvana. To vrijedi i za mene: među mojim lošim osobinama, kojih sigurno ima dosta, za čudo nema sposobnosti mržnje. Zbog toga ću i ja o mržnji govoriti samo kao njezin promatrač koji mnogo toga ne shvaća, ali je vrlo nemiran.
Razmišljam li o ljudima koji su mene osobno mrzili ili me mrze, svjestan sam da ih spajaju neke osobine koje – zbrojene i analizirane – nude određeno, zasigurno tek općenito objašnjenje podrijetla njihove mržnje.
Prije svega, nikada se ne radi o ljudima šupljim, pasivnim, ravnodušnim, apatičnim. Njihova mržnja uvijek mi se čini kao iskaz stanovite velike i, u suštini, nezasitne čežnje, stanovite trajne nemogućnosti ispunjenja želja, stanovite mahnite ambicije. Radi se, dakle, o unutrašnjoj monumentalnosti, aktivnoj do krajnjih granica, koja svoga nositelja uvijek nanovo na nešto tjera, nekamo ga vuče i, gotovo, nadilazi. Posve sigurno, dakle, mržnja se ne može shvatite pukim nedostatkom ljubavi ili humanosti, pukim vakuumom ljudske duše. Naprotiv, ona ima mnogo zajedničkog s ljubavlju, prije svega, upravo onaj samotranscendentni element, odnosno, ono upinjanje k drugome, ovisnost o njemu, čak izravno delegiranje dijela vlastitog identiteta u drugoga. Onako kako zaljubljeni čeznu za ljubljenima i ne mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje. Kao i ljubav i mržnja je, naposljetku, zapravo izraz čežnje za apsolutnim iako tragično izopačen izraz.
Ljudi koji mrze, bar kakvim sam ih ja upoznao, ljudi su s trajnim, neiskorjenjivim i, stvarnom stanju stvari duboko neprimjerenim osjećajem da im se čini nepravda. Ti ljudi kao da žele biti beskrajno poštovani, respektirani i ljubljeni, a ujedno, kao da su neprekidno ograničavani bolnim shvaćanjem da su im ostali nezahvalni, prema njima neoprostivo nepravedni jer, ne samo da ih ne poštuju i ne ljube beskrajno, kao što bi morali, već ih čak – bar kako se njima čini – previđaju.
U podsvijesti mrzitelja drijema izopačeni osjećaj da su oni jedini pravi nositelji potpune istine te, tako, stanoviti nadljudi ili, dapače, bogovi, i da zbog te titule zaslužuju potpuno priznanje svijeta, dapače, njegovu podložnost i lojalnost, ako ne i slijepu poslušnost. Žele biti središtem svijeta i permanentno su frustrirani i razdražljivi zbog činjenice što ih svijet ne prihvaća i ne priznaje svojim središtem, što ih čak, vjerojatno, i ne primjećuje pa im se još i ruga.
Oni su poput razmažene ili loše odgojene djece koja misle da njihova majka postoji samo zbog toga da njih obožava i zamjeraju joj što katkad radi nešto drugo, primjerice, posvećuje se braći, mužu, knjizi ili nekakvom poslu, Sve to doživljavaju kao nepravdu, kao povredu, napadaj na sebe, upitnost vlastite vrijednosti. Unutrašnji napon koji bi mogao biti ljubav, izopačuje se u mržnju prema pretpostavljenom izvoru povrede.
U mržnji – slično kao u nesretnoj ljubavi – dosita je prisutna određena vrsta mahnitog transcendentalizma: ljudi koji mrze žele dosegnuti nedostižno i neprekidno se izjedaju zbog nemogućnosti da ga dosegnu, a uzrok tome vide u sramotnom svijetu koji im onemogućava. Mržnja je đavolska osobina paloga anđela: to je stanje duše koja želi biti Bog, dapače, misli da to doista jest, a neprekidno je muče naznake da to ipak nije i ne može biti. To je osobina stvorenja koje je ljubomorno na Boga i izjeda ga osjećaj da mu put do Božjega trona, na kojem bi on morao sjediti priječi nepravedni svijet koji se protiv njega urotio.
Uzrok svojega metafizičkog neuspjeha mrzitelj nikada nije sposoban vidjeti u samome sebi i u svojim posvemašnjem samoprecjenjivanju. U njegovim je očima za sve kriv okolni svijet. No, taj je krivac suviše apstraktan, neodređen i neuhvatljiv. Mora biti personificiran jer mržnja – kao posve konkretna napuhanost duše – treba konkretnu žrtvu. I tako mrzitelj nalazi konkretnoga krivca. To je, dakako, samo nadomjestak krivca, a u suštini slučajan i zbog toga, lako zamjenjiv. Primijetio sam da je mrzitelju njegova mržnja važnija nego li njezin objekt te da objekte mržnje može mijenjati vrlo brzo, a da se u njegovu odnosu prema njima ništa ne mijenja.
Takvo je ponašanje shvatljivo jer mrzitelj ne osjeća mržnju prema konkretnom čovjeku kao takvom već prema onom što mu taj čovjek predstavlja: skup prepreka na njegovom putu prema apsolutnom priznanju, apsolutnoj moći, posvemašnjoj identifikaciji s Bogom, istinom i svjetskim poretkom. Mržnja prema bližnjemu čini se, dakle, kao fiziološki materijalizirana mržnja prema svemiru koji je shvaćen uzrokom vlastitog svemirskog neuspjeha.
Kaže se da su mrzitelji ljudi s kompleksom manje vrijednosti. Možda to i nije posve točna karakterizacija. Prije bih rekao da se radi o ljudima s kompleksom sudbinske nemogućnosti ocjenjivanja vlastite vrijednosti.
Značajnim mi se čini i sljedeće: mrzitelj ne poznaje osmijeh već samo cerenje. Nesposoban je za veselu šalu i samo se kiselo podsmjehuje, nesposoban je za pravu ironiju jer je nesposoban za samoironiju; autentično se, naime, može smijati samo onaj tko se umije smijati sâm sebi. Mrzitelja karakterizira ozbiljno lice, snažna uvredljivost, jake riječi, povika i nedostatak sposobnosti odmaka od samoga sebe i naziranja vlastite smiješnosti.
Te njegove osobine otkrivaju nešto vrlo signifikantno: potpuni nedostatak dispozicije kaka su osjećaj primjerenosti, ukusa, stida, odmaka, sposobnosti da sumnja i, uopće, da se pita, svijesti o vlastitoj prolaznosti i, uopće, prolaznosti svega. Utoliko više, mrzitelj ne poznaje doživljaj stvarnog apsurda, odnosno, apsurda svojeg vlastitog postojanja, osjećaj vlastite nepripadnosti, neugode, izdaje, ograničenosti ili krivnje. Zajednički nazivnik svega toga sigurno je tragičan, ali i metafizički nedostatak smisla za mjeru: mrzitelj ne shvaća mjeru stvari, mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svoga vlastitog postojanja te mjeru priznanja i ljubavi kojima se može nadati. Želi da mu svijet pripada beskrajno, dakle, da priznanje svijeta nema granica. Ne shvaća da pravo na čudo vlastitog postojanja i njegova priznanja mora osvajati i zasluživati vlastitim djelima. Naprotiv, shvaća ga kao automatsko i jednom zauvijek dano, nikakvim granicama ograničeno i nikada više dovedeno u pitanje. Misli, ukratko, da ima nešto poput bjanko ulaznice za sva mjesta pa tako i za Nebo. Ako netko njegovu ulaznicu dovodi u sumnju, shvaća ga neprijateljem koji mu nanosi nepravdu. Budući da tako shvaća svoje pravo na postojanje i priznanje, mora se, dakako, stalno na nekoga ljutiti što iz tog njegova prava ne izvodi onaj neograničeni skup posljedica koje bi morao.
Primijetio sam da svi mrzitelji okrivljuju svoje bližnje – a preko njih i cijeli svijet – da su zlo. Pokretačem njihove zlobe jest osjećaj da im zli ljudi i zao svijet niječu ono što im posve naravno pripada. Svoju vlastitu zlobu, dakle, projiciraju u druge. I u tome su slični razmaženoj djeci: ne shvaćaju da, s vremena na vrijeme, i sami moraju nešto zaslužiti te da, nemaju li automatski sve što im padne na pamet, to nije zato što je netko prema njima zao.
U mržnji ima mnogo egocentrizma i mnogo samoljublja. Čeznući za apsolutnim samopotvrđivanjem i ne nalazeći ga, mrzitelji se osjećaju žrtvama podmukle, zle i svuda prisutne nepravde, koju valja odstraniti kako bi napokon bio oslobođen prolaz pravednosti. Pravednost je, doduše, u njihovom poimanju okrenuta na glavu: shvaćaju je obvezom da im bude pripisano nešto što im se pripisati ne može, a to je čitav svijet. Čovjek koji mrzi u suštini je nesretan čovjek i nikada ne može biti posve sretan. Jer i kad bi poduzeo sve da napokon bude adekvatno vrednovan, nikada ne može postići onaj uspjeh za kojim čezne, a to je apsolutni uspjeh: uvijek se, naposljetku, obruši na njega odnekud – primjerice iz veselog, pomirljivog i opraštajućeg osmijeha njegove žrtve – čitava grozota njegove nemoći, odnosno, njegove nesposobnosti da bude Bog.
Postoji samo jedna mržnja; nema, dakle, razlike između individualne i grupne mržnje; onaj tko mrzi pojedinca, uvijek je sposoban podlegnuti grupnoj mržnji ili je proširivati. Rekao bih čak da je grupna mržnja – vjerska, ideološko-doktrinarna, socijalna, nacionalna ili neka druga – stanovit lijevak koji u sebe na kraju usisava sve one koji su disponirani za individualnu mržnju. Ili: najbolje zaleđe i stanoviti ljudski potencijal svih grupnih mržnji jest skupina onih ljudi koji su sposobni za mržnju prema pojedincima.
Mrzitelj ne shvaća mjeru stvari, mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svoga vlastitog postojanja te mjeru priznanja i ljubavi kojima se može nadati. Želi da mu svijet pripada beskrajno, dakle, da priznanje svijeta nema granica. Ne shvaća da pravo na čudo vlastitog postojanja i njegova priznanja mora osvajati i zasluživati vlastitim djelima. Naprotiv, shvaća ga kao automatsko i jednom zauvijek dano, nikakvim granicama ograničeno i nikada više dovedeno u pitanje.
No, ne samo to: kolektivna mržnja koju dijele, šire i produbljivaju ljudi sposobni mrziti, ima posebnu magnetsku privlačnost te u svoj lijevak može uvući bezbroj ostalih ljudi koji se u početku nisu činili nadareni sposobnošću da mrze. To su samo ljudi moralni maleni i slabi, sebični, ljudi lijenoga duha, nesposobni samostalno razmišljati te tako naginju sugestivnom utjecaju mrzitelja.
Privlačnost kolektivne mržnje – beskrajno opasnija o mržnje pojedinca prema pojedincu – izrasta iz nekoliko svojih izvanjskih prednosti:
- Kolektivna mržnja oslobađa ljude samoće, napuštenosti, osjećaja slabosti, bespomoćnosti i podcijenjenosti čime, dakako, pomaže da se suprotstavljaju svojemu kompleksu manje vrijednosti i neuspjeha. Nudi im, naime, zajednicu, okuplja ih u stanovito bratstvo utemeljeno na vrlo jednostavnom načinu ujedinjavajućeg sporazumijevanja. Sudjelovanje ne postavlja nikakve zahtjeve, preduvjeti primanja lako se ispunjavaju, nitko se ne mora bojati da na prijemnom ispitu neće proći: ta što je lakše nego dijeliti zajednički objekt nesklonosti i prihvatiti zajedničku «ideologiju krivice» zbog koje prema tom objektu valja osjećati nesklonost? Reći, primjerice, da su za sve nesreće svijeta – a prije svega za očajanje svake žrtve nepravde – krivi Nijemci, Arapi, crnci, Vijetnamci, Mađari, Česi, Cigani ili Židovi, tako je jednostavno i razumljivo! I uvijek se može naći dovoljan broj Vijetnamaca, Mađara, Čeha, Cigana ili Židova čije ponašanje lako može ilustrirati ideju da su za sve krivi!
- Temeljnom osjećaju neadekvatnog vrednovanja koji se, prema mojemu mišljenju, krije u svima što naginju mržnji, zajednica mrzitelja nudi daljnju veliku prednost: mogu se u beskraj uvjeravati o svojoj vrijednost, bilo tako što se nadmeću u istupima mržnje prema odabranoj skupini krivaca za njihove nepravde, bilo kultom simbola i rituala koji utvrđuju vrijednost mrziteljske zajednice. Jedinstvena nošnja, uniforma, oznaka, zastava ili voljene pjesme zbližavaju sudionike, utvrđuju ih u njihovom identitetu, povećavaju, jačaju i umnažaju u njihovim očima njihovu vlastitu vrijednost.
- Dok je individualna agresivnost uvijek riskantna jer oživljava strašilo individualne odgovornosti, agresivnost mrziteljâ društvo na neki način «legalizira»: njezin zajednički iskaz stvara iluziju njezine legitimnosti ili, u najmanju ruku, osjećaj stanovitog «kolektivnog zaklona». Svaki potencijalni nasilnik hrabriji je zaklonjen u skupini, hordi i masi. Jedan drugoga stimulira, svi se – upravo zbog toga što ih im više – međusobno uvjeravaju o vlastitoj ispravnosti.
- Princip grupne mržnje značajno omogućava život svim mrziteljima i svima koji su nesposobni samostalno prosuđivati jer im nudi vrlo jednostavan i, na prvi pogled ili posluh, prepoznatljiv objekt mržnje kao krivca za nepravdu izvršenu nad njima. Proces materijalizacije opće nepravde svijeta u konkretnu osobu onoga tko je predstavlja i koga, dakle, valja mrziti, izvrsno je omogućen ako se ponudi «krivac» koji je odmah prepoznatljiv, zahvaljujući boji svoje kože, svojemu imenu, jeziku kojim govori, vjeri koju ispovijeda ili mjestu svojega boravka na zemaljskoj kugli.
Kolektivna mržnja oslobađa ljude samoće, napuštenosti, osjećaja slabosti, bespomoćnosti i podcijenjenosti čime, dakako, pomaže da se suprotstavljaju svojemu kompleksu manje vrijednosti i neuspjeha
Kolektivna mržnja ima još jednu vrlo podmuklu prednost: nenapadnost svojega nastanka. Postoji, naime, čitava serija, na oko, nevinih stanja javnoga mišljenja koja stvaraju tek neznatne predstupnjeve potencijalne mržnje, stanovito plodno tlo na kojemu se njezino sjeme lako prima i zatim lako klija.
Navest ću bar tri primjera:
Gdje se lakše i uspješnije rađa onaj prekomjerni osjećaj svemirske nepravde nego li ondje gdje se dogodila stvarna nepravda? Najidealnije tlo za osjećaj podcijenjenosti jest, logički, situacija u kojoj je netko doista ponižen, uvrijeđen ili prevaren. Najidealnije tlo za nastanak bolesnog osjećaja povrijeđenosti jesu, shvatljivo, odnosi u kojima se doista nanose povrede. Kolektivna mržnja najlakše crpe svoju vjerodostojnost i dobiva privlačnost svugdje gdje neka skupina ljudi na stanovit način, doista, stradava, dakle, na području ljudske nesreće.
Drugi primjer: čudo ljudske misli i ljudskoga razuma povezano je sa sposobnošću uopćavanja; bez te velike snage teško je zamisliti povijest ljudskog duha. Svatko tko misli, na ovaj ili onaj način, uopćava. No, sposobnost uopćavanja dar je vrlo krhak i s njim valja vrlo oprezno postupati. Manje pronicav duh vrlo lako može previdjeti skrivene klice nepravde koje mogu počivati upravo u aktu uopćavanja. Ta svi iznosimo razna zapažanja ili stavove o raznim narodima; svi, katkad, govorimo da su Francuzi, Englezi ili Rusi takvi ili onakvi; pri tom, ne mislimo ništa loše, tek svojim uopćavajućim prosudbama bolje upoznajemo stvarnost. No, upravo u toj vrsti uopćavanja skriva se golema opasnost: da ćemo određenu, u datom slučaju, etnički definiranu skupinu ljudi nenapadno lišiti individualnosti ili individualne odgovornosti te stvoriti stanovitu apstraktnu kolektivnu odgovornost. Jasno je da upravo to može postati izvrsno ishodište kolektivne mržnje: pojedinci postaju, a priori, loši ili zli, samo zbog svojega podrijetla. Zlo rasizma, jedno je od najgorih zala suvremenog svijeta, naslanja se, uz ostalo, upravo na tu vrstu neopreznosti u uopćavanju.
Napokon, treći predstupanj kolektivne mržnje, o kojem ovdje želim govoriti, jest nešto što bih nazvao kolektivnom različitošću. Dio nesagledive i lijepe šarolikosti i tajanstva života nije samo to što je svaki čovjek drukčiji te da nitko nikoga ne može savršeno i potpuno shvatiti nego i to što se različite skupine ljudi međusobno razlikuju i kao skupine: svojim društvenim običajima i navikama, svojim tradicijama, svojim temperamentom, svojim načinom života te svojom vjerom, bojom kože, načinom odijevanja itd. Ova različitost doista je kolektivna i posve je shvatljivo da zajednička «različitost» druge skupine može u našoj skupini buditi iznenađenje, osjećaj nečega tuđeg, neshvaćanje pa i podsmijeh, onako kako se mi čudimo drugima što su drukčiji, tako se i drugi čude nama što smo drukčiji od njih.
Ovu različitost raznih zajednica moguće je, dakako, prihvaćati s razumijevanjem i tolerancijom, kao činjenicu koja tvori šarolikost života, moguće je poštovati je i respektirati, a može biti čak zabavna. No, ona isto tako lako može biti izvorom nerazumijevanja i otpora jednih prema drugima pa tako, ponovno, zaleđem buduće mržnje.
Kolektivna mržnja najlakše crpe svoju vjerodostojnost i dobiva privlačnost svugdje gdje neka skupina ljudi na stanovit način, doista, stradava, dakle, na području ljudske nesreće
Mali broj onih koji se kreću tankim, dvosmislenim i opasnim terenom što ga čine svijest o stvarnoj nepravdi, moć uopćavanja i svijest o različitosti, sposoban je od prvoga trenutka predosjetiti prisutnost kukavičjih jaja kolektivne mržnje koja na taj teren mogu biti ili već jesu izlegnuta.
Današnju srednju i istočnu Europu neki promatrači opisuju kao potencijalno bure baruta, naime, kao područje na kojemu se razbuktavaju nacionalizam, etnička nesnošljivost pa i različiti oblici kolektivne mržnje. Taj se prostor katkad čak opisuje kao mogući izvor buduće europske nestabilnosti i značajnog ugrožavanja mira, između redaka takvih pesimističkih prosudbi moguće je katkad naslutiti i stanovitu nostalgiju za starim zlatnim vremenima hladnoga rata, kada su se dvije polovice Europe međusobno držale u šahu i zahvaljujući tome bio je mir.
Ne dijelim pesimizam spomenutih promatrača. No, ipak, priznajem da dio svijeta iz kojega dolazim može postati – ako ne sačuvamo budnost i zdrav razum – pogodno tlo za nastanak i razvoj kolektivne mržnje. Tako je zbog brojnih, manje-više, razumljivi razloga. Prije svega, valja biti svjestan da na području srednje i istočne Europe žive različito izmiješani brojni narodi i etničke skupine te da je teško zamisliti nekakve idealne granice koje bi te narode i etničke zajednice jedne od drugih teritorijalno jasno odijelile. Zahvaljujući tome tu ima mnogo manjina i manjina u manjinama, granice su često prilično umjetne, ukratko, radi se o stanovitom zajedničkom međunarodnom kotlu. Pri tom, ti su narodi jedva imali povijesnu priliku naći svoju političku samobitnost i svoju vlastitu državnost: stoljećima su živjeli pod pokrovom Austro-ugarske monarhije, a nakon kratke međuratne stanke bili su, na ovaj ili onaj način, pod vlašću Hitlera te odmah, ili kratko vrijeme nakon toga, pod vlašću Staljina. Za ono, za što su zapadnoeuropski narodi imali cijela desetljeća i stoljeća, srednjoeuropski narodi imali su, većinom, samo dvadeset međuratnih godina.
S pravom, dakle, u svojoj kolektivnoj podsvijesti nose osjećaj povijesne nepravde. Posve logično, hipertrofirani osjećaj nepravde, karakteristična za mržnju, tu može naći pogodne preduvjete za svoj nastanak i razvoj.
Totalitarni sustav koji je u većini tih zemalja gospodario dugi niz godina, karakteriziran je, između ostaloga, tendencijom da sve izjednači, «zglajhšaltira» [od njem. gleichschalten (sich) – nametnuti jednoumlje; prikloniti se, pokoriti se] i uniformira, tako da je desetljećima vrlo kruto potiskivao svekoliku samobitnost ili različitost pokorenih naroda. Od strukture državne uprave pa do zvijezda na krovovima sve je bilo jednako, importirano iz Sovjetskog Saveza. Kakvo je, dakle, čudo da su ti narodi, u trenutku kad su se riješili totalitarnog sustava, odjednom neobično oštro opazili svoju međusobnu različitost? I kakvo bi čudo bilo kad bi ta, godinama nevidljiva pa, dakle, neživljena i mentalno nerazrađena različitost izazvala iznenađenje? Lišeni jedinstvene uniforme i maske, što su nam bile nametnute, prvi put gledamo jedan drugome u prava lica. Nastaje nešto poput šoka od naše različitosti. I tako se stvaraju novi pogodni preduvjeti za kolektivnu nesklonost koja bi, u određenim okolnostima, mogla prerasti u kolektivnu mržnju.
Na tom području narodi nisu imali dovoljno vremena da njihova državna egzistencija dostatno sazori, a nisu imali ni dosta vremena da se uzajamno naviknu na svoju različitost.
Ponovno možemo primijeniti usporedbu s djetetom: u brojnim pogledima nisu ti narodi imali vremena politički odrasti.
Nakon svega što su proživjeli osjećaju naravnu potrebu da svoje postojanje brzo učine vidljivim i dosegnu svoje priznanje i svoje vrednovanje. Žele, naprosto, da se o njima zna, da ih ostatak svijeta uzima u obzir, žele da budu priznata njihova vlastita različitost. A ujedno, još uvijek ispunjeni unutrašnjom nesigurnošću glede sebe samih i mjere svojega priznanja, pomalo se nervozno međusobno motre i pitaju se, ne oduzimaju li im drugi – štoviše, tako iznenada drukčiji od njih, pozornost koju sami zaslužuju.
Indijci poznaju bajku o mitskoj ptici Bherund. To je ptica s jednim tijelom, ali s dva vrata, dvije glave i dvije samostalne svijesti. Beskonačni suživot doveo je do toga da su se dvije glave počele mrziti i odlučile jedna drugoj nanositi bol. Zbog toga obje gutaju kamenje i otrov. Rezultat je očit: cijeli Bherund u grčevima i glasno stenjući umire da bi zatim, beskrajnom milošću Krišne opet uskrsnuo. Uskrsnuo je samo zato da ljude zauvijek podsjeća kako završava svaka mržnja.
Totalitarni sustav u tom je dijelu Europe godinama potiskivao građansku samobitnost i samostalnost ljudi, koje je nastojao učiniti podatnim dijelovima svojega stroja. Nedostatak građanske kulture, koju je taj sustav tako dugo uništavao, i njegov posvemašnji demoralizirajući pritisak mogu, naposljetku, vrlo dobro omogućavati i onu vrstu neopreznog uopćavanja kojega uvijek prati nacionalna nesnošljivost. Poštovanje ljudskih prava koje princip kolektivne odgovornosti odbacuje, izraz je određene građanske kulture.
Pretpostavljam da je iz ovog vrlo kratkog pa, dakle, i vrlo pojednostavljenog opisa jasno da u našem dijelu Europe, za nastanak nacionalne nesnošljivosti ili čak mržnje, odista, postoje relativno povoljni uvjeti.
Postoji, uz to, još jedan značajan faktor: nakon prve radosti zbog oslobođenja nužno dolazi faza razočaranja i depresije. Tek sada kad sve možemo istinito opisati i imenovati, u cijelom razmjeru prikazuje nam se grozota naslijeđa totalitarnog sustava i postajemo svjesni kako ćemo teško i dugi ispravljati sve nanesene štete.
To stanje posvemašnje frustracije može gdjekoga provocirati da svoju ljutnju iskaljuje na različitim žrtvama koje mu nadomještaju glavnog, sad već onesposobljenog krivca, totalitarni sustav. Bespomoćni bijes rado traži svoj gromobran.
Ponavljam, govoreći o nacionalnoj mržnji u srednjoj i istočnoj Europi, ne spominjem je kao neizbježnu budućnost već kao potencijalnu opasnost.
Tu opasnost valja shvatiti, kako bi bilo moguće djelotvorno joj se oprijeti. Zadaća je to svih nas koji živimo u zemljama bivšeg sovjetskog bloka.
Moramo energično ratovati protiv svih mogućih klica kolektivne mržnje, ne samo radi principa već naprosto zato što se, u svojem vlastitom interesu, uvijek valja opirati zlu.
Indijci poznaju bajku o mitskoj ptici Bherund. To je ptica s jednim tijelom, ali s dva vrata, dvije glave i dvije samostalne svijesti. Beskonačni suživot doveo je do toga da su se dvije glave počele mrziti i odlučile jedna drugoj nanositi bol. Zbog toga obje gutaju kamenje i otrov. Rezultat je očit: cijeli Bherund u grčevima i glasno stenjući umire da bi zatim, beskrajnom milošću Krišne opet uskrsnuo. Uskrsnuo je samo zato da ljude zauvijek podsjeća kako završava svaka mržnja.
Ove bajke morali bismo se svakodnevno prisjećati i mi koji živimo u novorođenim demokracijama: čim jedna od njih podlegne iskušenju da mrzi drugu, svi ćemo završiti kao Bherund. S tom razlikom što nas iz naše nove nesreće teško da će oslobađati kakav zemaljski Krišna.
Václav HAVEL, Sve je moguće. Izabrani govori, Matica hrvatska, Zagreb 2000, 21-28. /Oprema teksta: polis.ba/
