Denis Romac: Europa ide u rat

Rat, i to veliki rat od kojeg Europa bježi desetljećima, ponovno kuca na europskim istočnim granicama. Sve od Drugog svjetskog rata Europa je od rata na svom tlu bježala kao od zloćudne bolesti. Kada bi ratovi i izbili u njezinom dvorištu, kao devedesetih na Balkanu, Europa je bila potpuno paralizirana.

Da se pitalo Europljane, i da nije bilo američke intervencije 1995., Balkan bi vjerojatno i danas krvario.

Eurointegracija nije konstruirana za rat, nego za mir. U poslijeratnoj dijalektici Europe proces ujedinjenja bio je antiteza ratu, njegova negacija. Europa je svoju sigurnost povjerila NATO-u, zapravo Amerikancima, koji u tom savezu imaju glavnu riječ. Amerikanci, naime, izdvajaju za vojsku dvostruko više od svih ostalih članica NATO-a zajedno.

I one europske države koje o sebi još uvijek vole razmišljati kao o velikim vojnim silama, poput Velike Britanije ili Francuske, moraju se suočiti sa stvarnošću.

Dugogodišnja recesija zahtijevala je bolne rezove na njihovim vojnim kapacitetima, što je neminovno rezultirao slabljenjem njihove vojne moći. Kada su prije nekoliko godina, zahvaljujući ratobornom predsjedniku Sarkozyju, Francuzi i Britanci bez aktivnog učešća Amerikanaca odlučili intervenirati u Libiji, njihova intervencija ubrzo je zapala u nesvakidašnje probleme. Njihovi avioni, naime, ubrzo su ostali bez streljiva.

Amerikanci, koji su u skladu s tadašnjom novom Obaminom doktrinom iz prikrajka promatrali razvoj situacije, opet su ih morali spašavati posegnuvši u vlastite zalihe. Još se jednom pokazalo da europske saveznice bez Amerikanaca nisu kadre izvesti ni jednostavnije ratne operacije.

Na drugoj je strani Njemačka, koja je u međuvremenu izrasla u najveću gospodarsku silu Europe. Njemačka je izgradila i tehnološki superiornu vojnu silu, ali se zbog vlastitog traumatičnog povijesnog iskustva ustručava tu silu koristiti izvan vlastitih granica, pa čak i u mirovnim misijama, a kamoli u ratnim operacijama.

Koliko god se stalno suočavala s uvjerljivim zahtjevima da preuzme odlučniju ulogu u rješavanju svjetskih konflikata, Njemačka je i dalje jako oprezna i krajnje suzdržana. Njemačka se tako odbila pridružiti Francuskoj i Britaniji u njihovoj akciji u Libiji, ne želeći poslati svoje vojnike u taj rat, a Angela Merkel, kada danas govori o krizi u Ukrajini, stalno ponavlja kako ne postoji vojno rješenje tog sukoba.

Ukrajina stavlja na kušnju europsku sposobnost da osigura mir i stabilnost na vlastitim granicama, no EU se na tom ispitu doima potpuno razoružano i bespomoćno, pogotovo u usporedbi pred samouvjerenim Putinom.

Dok Putinovi tenkovi osvajaju Lugansk, EU objavljuje povijesnu odluku prema kojoj se više ne smiju proizvoditi usisavači jači od 1600 vata. Europa usto zabranjuje i prejake fenove za sušenje kose, kosilice i kuhala za vodu, nakon što su o nepoželjnim zakrivljenim krastavcima već napisani traktati.

Međunarodni poredak uspostavljen u Drugom svjetskom ratu snagom američkog oružja urušava se pred njezinim očima – u Ukrajini, Siriji, Iraku, Libiji, Palestini… – a Europa je već mjesecima zaokupljena popunjavanjem svoje kadrovske križaljke, pri čemu je važno shvatiti da na najviše funkcije nisu birani oni najbolji, najsposobniji i najstručniji, nego oni koji zadovoljavaju komplicirane i tipično europske kriterije političke, geografske, spolne, pa čak i demografske ravnoteže.

Pokušajte onda zamisliti kako bi takva Europska unija funkcionirala kada bi doista morala ratovati?

(Prenosimo s portala Novoga lista).