Danas je obljetnica jedne od najgorih bitaka hrvatske povijesti, pokolja Dalmatinaca
NA DANAŠNJI dan prije 79 godina završila je jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima.
U jugoslavenskoj historiografiji i poslijeratnom narativu ova bitka, koja je trajala od 15. svibnja do 16. lipnja, bila je poznata kao Peta neprijateljska ofenziva. U široj javnosti ostala je poznata kao Bitka na Sutjesci.
Iako je, prema dijelu povjesničara, odbijanje te ofenzive bilo prekretnica za tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, drugi ustraju u tvrdnji kako se radi o povijesnom mitu i porazu partizana. Bez obzira na sve, ostaje činjenica da su u jednoj od najkrvavijih bitki na ovom području najveću ulogu odigrali hrvatski partizani s područja Dalmacije.
Operacija Schwarz (crno), kako su je nazvali Nijemci, uslijedila je nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi). Sam proboj Sutjeske trajao je dva dana – 15. i 16. lipnja 1943. godine. Operacije Schwarz i Fall Weiss imale su isti cilj: slomiti partizane i zarobiti vođu Josipa Broza Tita, Nijemcima tada poznatijeg pod imenom Walter.
Najviše Dalmatinaca bilo je iz Šibenika
U napad na partizanske postrojbe koje su u tom trenutku brojale 18 tisuća vojnika okupljenih u 16 brigada Sile Osovine krenule su s više od 127 tisuća vojnika formiranih u bugarske, talijanske i njemačke jedinice, zajedno sa snagama koje su pripadale marionetskoj NDH, brojnim oklopnim vozilima i s više od 300 aviona kojima su zapovijedali Nijemci. Uz partizanske borce, u grupaciji koja je sudjelovala u bitki bilo je gotovo 3000 žena, ali i ranjenika i bolesnih pa je ukupan broj sudionika premašio 22 tisuće ljudi.
Nakon mjesec dana borbe poginulo je sedam i pol tisuća ljudi. Najviše poginulih partizana i ljudi koji su bili s njima bilo je upravo s područja Dalmacije, njih čak tri tisuće, a zabilježeno je kako je najveće gubitke pretrpjela upravo Druga dalmatinska brigada u kojoj je poginulo 800 partizana. Najviše Dalmatinaca koji su sudjelovali u bitki bilo je iz Šibenika, 1316. Poginulo ih je 787.
Povjesničari se slažu kako je za sudjelovanje velikog broja Hrvata u bitkama koje su preokrenule tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije “zaslužan” Ante Pavelić koji je predao Dalmaciju u talijanske ruke i tako potaknuo otpor lokalnog stanovništva, mahom Hrvata. Naime, 18. svibnja 1941. godine u Rimu je potpisan ugovor kojim je kvislinška Nezavisna Država Hrvatska (NDH) predala fašističkoj Italiji dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije s otocima te Boku Kotorsku. Potpisali su ga ustaški poglavnik Ante Pavelić i fašistički vođa Benito Mussolini.
Otpor vodila Komunistička partija na čelu s Titom
Otpor Silama Osovine vodila je Komunistička partija na čelu s Titom. Organizirani su kadrovi i vodstvo, a otpor koji su pružili u to vrijeme nazvan je Narodnooslobodilački rat. Iako u partizanima u početku nije prevladavala komunistička ideologija, komunisti su bili najbolje organizirani dijelom i zbog činjenice što ih je velik broj u ranijim godinama sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu.
Njemačka operacija Schwarz u proljeće 1943. imala za cilj razbijanje Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Nijemci su počeli s ofenzivom 15. svibnja 1943. godine, kad su partizane zaokružili i izolirali na području Durmitora, između rijeka Tare i Pive u Crnoj Gori. Borbe na kršnom terenu potrajale su mjesec dana, a 9. lipnja su Nijemci gotovo uspjeli u svojem naumu jer je jedna od bombi pala pored Tita i ranila ga u ruku.
U završnom okruženju njemačkih snaga partizani su se uspjeli probiti preko rijeke Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica s više od dvije tisuće ranjenika ostale su u okruženju. Njemački vrhovni zapovjednik, general Alexander Löhr, naredio je njihovo uništenje. Stradao je ukupno 6391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbu.
Nakon bitke su zapadni saveznici odlučili pomagati partizanima
Preživjeli sa Sutjeske su pričali kako su u danima najvećih borbi ostali bez hrane, jeli su osušenu travu i sisali korijenje stabala kako bi preživjeli. Preživjeli su kazali kako im je Tito nakon operacije Schwarz kazao: “Sinovi Dalmacije tu su se pokazali kao dostojni potomci vaših slavnih predaka, slobodarski sinovi plavog Jadrana.”
Nakon bitke preokret za partizanski pokret bio je i način na koji se promijenilo izvještavanje britanskog vojnog izaslanstva o stanju na terenu. Tek tada donesena je odluka o savezničkoj pomoći partizanima i isključivanju četnika iz programa potpore.
Spomenik Bitki na Sutjesci nalazi se na Tjentištu.
Davne 1973. snimljen je film Sutjeska. Ovaj ratni film snimljen je 1973. povodom tridesetogodišnjice Bitke na Sutjesci. Snimljen je u Nacionalnom parku Sutjeska i jedan je od najskupljih filmova u povijesti kinematografije SFR Jugoslavije.
Film s temom velike partizanske bitke iz Drugog svjetskog rata u kojem je Titov lik interpretirao veliki svjetski glumac R. Burton nadgledao je i sam Josip Broz, posebice scenu koja rekonstruira njegovo ranjavanje u bitki.
Dodajmo i ovo, Hrvatski sabor prije nekoliko godina odbio je pokroviteljstvo nad godišnjicom proboja na Sutjesci koja se obilježava u lipnju. Isti taj sabor, podsjetimo, pokrovitelj je komemoracije na Bleiburgu svih ovih godina. No ovdje to ne smatraju potrebnim učiniti.
Index.hr
***
13. juna 1943. tokom Bitke na Sutjesci poginuo Sava Kovačević!
U najtežem periodu bitke na Sutjesci, juna 1943. godine, Sava je bio postavljen za zapovjednika Treće udarne divizije. Diviziji je tada dodijeljeno biti zaštitnicom Glavne operativne grupe, zatim štititi središnju bolnicu i probiti se iz okruženja.
U desetodnevnim borbama pod Savinim zapovjedništvom, divizija se borila s neprijateljem koji je bio gotovo dvadeset puta brojniji i učinila sve za spasiti ranjenike te obaviti ostale zadaće. Pokušavalo se naći pogodnu mogućnost za proboj.
U teškim borbama 11. i 12. juna na Vučevu, pod Maglićem, kod Borovna, na desnoj obali rijeke Sutjeske, odbijeni su snažni udari neprijatelja, spašena bolnica i pokušalo na lijevoj obali Sutjeske formirati mostobran. 13. juna 1943. partizani su pošli u opći napad na lijevoj obali Sutjeske .
Divizija je uspijela da potisne neprijatelja, ali ne i da slomi njegov otpor. U najkritičnijem trenutku, Sava je odlučio da novim jurišem izvrši proboj. S pratećom četom i grupom kurira izbio je u prvi streljački stroj, zapovjedio juriš, i pucajući iz puškomitraljeza, pošao naprijed. Sava Kovačević je pao u jurišu, pokošen neprijateljskim rafalima.
Svjedok pogibije, Šoltanin Bogdan
Šoltanin Bogdan Jakovčević je sudjelovao kao pripadnik Prateće čete 5. brigade 3. crnogorske divizije NOVJ, i gdje je bio svjedok pogibije mitskog proleterskog komandanta Save Kovačevića.
Na Sutjesci ste bili svjedok pogibije Save Kovačevića?
– Mi smo krenili u juriš da se izvučemo iz obruča, misleći da su Nijemci samo na vrhu brda. Kad smo dogovarali juriš, neko do mene je pita Savu u kojem ćemo pravcu jurišat, i Sava pokaže na vrh brda: “Tamo đe su Nijemci.“
Pala je komanda da se formiramo u streljački stroj, i ja čujem poznati Savin glas: „Prenesi lijevo i desno!“ Ali nismo znali da su Nijemci došli još bliže, da su u rovovima već na kraju livade. I mi razvijemo streljački stroj i krenemo u juriš, a oni nas dočekali rafalima. Okrenem se oko sebe i vidim: pop kleči i plače. I kaže: “Kuku lele, umro Sava.“
Oprostite, kakav pop?
– Pravoslavni. Mi smo u diviziji pri štabu imali popa. Njegov je posal bija, kad neko od Crnogoraca pogine, da mu održi misu, jer Crnogorci su bili pravoslavci. I plače pop: “Pogibe Sava.“ A ja mislija, kako se moj komandant bataljona isto zva Sava, da je poginija on, a ne pravi Sava. I ja dođem do njega i vidim: bogami, pravi Sava. Rupa na čelu, krv oko glave, kosa mu sva zalipljena unazad od krvi. Kad smo se tri miseca kasnije vratili na Tjentište da ga sahranimo, bija je u istom položaju. I mi gledamo: znaš da su svi mrtvi, a izgledaju ka da su živi. Svi u komadu, a takneš prstom – on se raspadne.
Povijesni izvori kažu da je Sava Kovačević poginuo 13. lipnja, predzadnjeg dana jednomjesečne bitke na Sutjesci. Vi ste pored njegovog tijela: kako ste preživjeli, kako ste se izvukli iz obruča?
– Gledam ja oko Save, sve sami leševi. I vidim: svi su mrtvi, osim popa i mene. A on kleči i plače za Savom. I Nijemci ispale rafal, meni prođe preko glave. I ja nazad, šta ću. Nema nikoga, ne znam di su Nijemci, di su naši, di ću, šta ću. I naletim na jednog našeg doktora i dvi sestre s njim. I ja da ću za njima, a oni meni stalno viču: “Ajde ća, nemoj ić za nama.“ Al ja svejedno za njima. I onda su došli do jedne litice i tu sam ih izgubija: ja do litice, a njih više nema.
Sijećanja Vjere Kovačević, nećakinje Save Kovačevića
Kako se sijeća Kovačevićeva nećakinja, Sava je uvek bio prvi u jurišu, i narod je bio uveren da on ne može da izgubi bitku, i da ga metak neće i ne može pogoditi!
Sava Kovačević nije bio nepismeni i sirovi seljak. Bio je intelektualac koga je školovala Komunistička partija, sa kojim je moglo da se priča i raspravlja, čak i o teoriji relativiteta. Bio je rječit, mudar. Svojom pojavom je pljenio, a ljude više puta mirio. Ali, bio je i zadrt – piše Vjera.
Dugo je Savu mučila činjenica da je on seljačko djete, izučavao je iskustva oktobarske revolucije i žarko je željeo da bude proleter, jer je smatrao da jedino radnička klasa može da vodi revoluciju. Zato je i krenuo u Kosovsku Mitrovicu, a kasnije i u Beograd, da radi, da postane proleter. Ali, zbog njegovih naprednih ideja iz “Trepče” proteran je, i u Beogradu uhapšen.
Iako smo ga kritizirali zbog njegove strogosti, Sava nije popuštao. Smatrao je da svi mi moramo biti prava vojska. Opasani, uredni, da svako jutro radimo vježbe, da ustajemo na vrijeme, bez obzira gdje je neko od nas bio te noći.
Sava je 1941. godine bio komandant Nikšićkog odreda i komandant Operativnog štaba za Hercegovinu i član Glavnog štaba za Crnu Goru i Boku. U prvim borbama Sava Kovačević se pokazao kao izuzetno hrabar i sposoban predvodnik partizanske vojske. Bio je neustrašiv, odlučan, samoinicijativan i snalažljiv. Pobedama nad okupatorom vezivao je narod uza sebe.
Svi mi smo tada neizmjerno vjerovali u KPJ, do fanatizma. Išli smo i na nemoguće zadatke, znajući da ćemo ih izvršiti. Sava nikada svoju vojsku nije poveo u boj, a da prije toga nije održao partijski sastanak, na kojem se sa partizanima, dakle dobrovoljcima, dogovarao da ginu. Sava je bio samokritičan i odgovoran komandant. Tražio je od boraca da vježbaju gađanje, osvajanje terena, da obavezno u borbi koriste zaklon, da čuvaju sebe i svoje drugove.
On je sam išao u boj bez zaklona, prvi. Bio je najbolji strjelac u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Narod je vjerovao da ga metak neće. Tako je i poginuo, u jurišu, naleteo je na mitraljeski rafal.
Na Sutjesci su bili Sava Kovačević, stric Janko, deda Blagoje, moja majka Ljubica, brat Dragan, Mujo i ja. Četiri generacije Kovačevića, od četrnaest do sedamdeset i pet godina. Poginuli su Sava, Dragan, stric Janko i deda Blagoje. Ostali smo živi majka Ljubica, Mujo i ja, piše u sećanju Vjera.
Bitka na Sutjesci je bila nešto stravično, pokolj, klaonica koja se ne može opisati. Bilo je strašno. Poželela sam da sam mrtva. Svuda oko nas ležali su mrtvi i ranjeni borci. Zovu te da im pomogneš, a ti ne možeš. Ljudska klanica. Sutjeska krvava, svi izvori krvavi. A mi gladni. Pred proboj dobili smo za jelo neko živo meso. Ono mi se lepilo za grlo, glad i dalje mučila, ali više žeđ.
Antifašistički vijesnik
