Ljubav i brak u Evropi u srednjem vijeku
Nakon proučavanja rijetke povijesne literature o ljubavi i braku u srednjem vijeku može se zaključiti da ljubav nije imala nikakve veze sa sklapanjem braka. Brak je u srednjem vijeku bio spajanje zemlje, a ne spajanje srca.
Srednjovjekovni razlozi za brak su svi drugi osim ljubavi-povezivanje kuća ili posjeda, stjecanje moći, stvaranje saveza, rađanje djece… Stvaranje obiteljskih saveza je veoma važno u vrijeme ratne opasnosti, da se izbjegne rat. Za plemstvo su važni novac i miraz koji žena donosi u brak i koji je često pravo bogatstvo. Muškarac u braku traži sina koji će biti nasljednik njegova bogatstva. Žene ulaskom u brak pokušavaju izbjeći odlazak u samostan ili da ostanu usidjelice.
Prikaz kućanskih poslova u srednjem vijeku
Odluke o sklapanju brakova donosili su stariji članovi obitelji, jer su djeca često vrlo mlada. Prva udaja je u dobi od 14-15 godina kod dječaka, a 12-13 godina kod djevojčica. Nakon što bi između roditelja ili skrbnika bili završeni praktični dogovori (tko koliko donosi u brak, tko plaća troškove ženidbe…), slijedi upoznavanje i moguća ljubav. Često se u brak ulazilo i pod prijetnjom roditelja ili skrbnika. Dobrim sklapanjem braka osigurava se budućnost obitelji i ugled u društvu.
Do 12. stoljeća, par se mogao vjenčati bilo gdje, u krčmi, na cesti, ispod stabla i nisu bili potrebni svjedoci. Bilo je dovoljno izgovoriti jedno drugome ”uzimam te za ženu/muža”. Crkva u 12. st. provodi velike reforme, definiraju se važni rituali i sakramenti. Brak postaje jedan od glavnih sakramenata i odrednica života koja je utjecala na odlazak u raj ili pakao. S obzirom da je Crkva do tada teško nadzirala sklapanje brakova, početkom 13.st. razaslani su statuti s uputama kako sklopiti pravovaljani brak. Najprije je potrebno navještenje ženidbe 3 tjedna prije. Nakon ceremonije vjenčanja u crkvi, svećenik ulazi u spavaću sobu, blagoslivlja krevet i mladence jer treba konzumirati brak. Stav Crkve o seksu je podvojen, prije braka je zabranjen, a nakon sklapanja braka obavezan radi dobivanja djece, ali u umjerenim količinama. Kao užitak je nedopušten i smatra ga se grijehom. Bludnici su osuđivani i kažnjavani na javnim mjestima, najčešće bičevani na tržnici.
Naravno, brak mora trajati zauvijek: ”dok nas smrt ne rastavi.”Crkva je dozvoljavala prekid braka samo ako se dokaže da nije valjan i tada ga poništava. Da bi se izašlo iz nesretnog braka pokušalo se osporiti da su uopće bilo u braku, da su natjerani na brak ili bili ludi kad su ulazili u brak, ili već prije bili u braku s nekim, ili su s vjenčanom osobom u prebliskom srodstvu ili brak nije niti bio konzumiran. Supruge su mogle osporiti brak dokazujući na sudu da je muž impotentan. Ponekad je Crkva dozvolila odvojeni život supružnika, ali su oni morali ostati u braku i nisu se mogli ponovno vjenčati.
Crkva je smatrala da je jedino misionarski položaj prirodan. Ostale poze mijenjaju muško-ženske uloge i stoga nisu poželjne. Oralni i analni seks su smatrani grijehom jer služe samo pohoti.
Posebna priča o ljubavi u srednjem vijeku je dvorska ljubav koju šire trubaduri u 12.st. Izmislile su je dvorske dame dok su im muževi ratovali. Romantična, dvorska ljubav u srednjem vijeku, opjevavana u trubadurskim pjesmama, poznata je po svojoj čistoći i pobožnosti. Kao što vazal obećava da će časno služiti svoga gospodara, tako vitez obećava da će služiti svoju damu, slušati njezine naredbe i zadovoljiti njezine hirove. Dvorska ljubav je bila način da plemstvo izrazi ljubav koju ne pronalazi u vlastitim brakovima. Dama kojoj vitez obećava poslušnost i odanost je najvjerojatnije u braku, pa to sve najčešće ostaje samo tajnovita afera bez fizičke konzumacije ljubavi.
Resul S. Mehmedović
Izvor: povijest.net
