AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Način na koji kronološki prva svjetska demokracija, američka, riskira da potone u kaosu mogućeg državnog udara, zabrinjavajući je simptom za zdravstveno stanje svih demokracija.
Već je sam izbor Trumpa za predsjednika 2016. godine signalizirao da nešto nije u redu s demokracijom, u kojoj je kandidatkinja koja je izgubila izbore – Hillary Clinton – dobila tri milijuna glasova više od onoga koji je službeno proglašen pobjednikom.
Za to je kriv američki izborni sustav, koji je mogao funkcionirati s glomaznim i zamršenim elektorskim sustavom u uvjetima predinformacijskog društva.
Glasovi su se brojali ručno, vijesti o rezultatima nisu lansirane u eter prije nego što su glasovi izbrojani, elektori su se ponašali u skladu s intencijama zakonodavca – da pošteno glasaju za onog kandidata koji je u njihovoj državi dobio više glasova i nikakva iznenađenja nisu mogla narušiti jedan uhodani izborni sistem koji je kroz dva stoljeća funkcionirao bez većih iznenađenja.
A onda je došao Trump, u eri informacijsko-komunikacijske revolucije, i doveo u pitanje cijeli američki demokratski sistem koji su mnogi uzimali kao uzor za funkcioniranje demokracije u svijetu.
Dovoljno je da na kormilo države dođe jedan protagonist kao Trump, sa svim osobinama kralja Ibija Alfreda Jarryja, ali i s osobinama kralja Gordogana Radovana Ivšića, koji dolazi iz sfere pohlepnog samozadovoljstva – egocentričan, narcisoidan, megalomaničan, vulgaran, proždrljiv, pohlepan, okrutan, lažljiv – pa da se cijeli jedan politički sustav uruši.
Urušili su se tako i drugi demokratski sustavi prije njega – talijanski monarhijski parlamentarno-liberalizam pred Mussolinijem, weimarska građanska demokracija pred Hitlerom, španjolski republikanski demokratizam pred Francom – ali malo tko je mogao pretpostaviti da će se najstarija demokracija u svijetu naći u krizi, kakvoj se našla za vrijeme Trumpa.
A pošto zucker kommt zuletzt – šećer dolazi na kraju – Trumpovo odbijanje da napusti Ovalni ured nakon što je njegov konkurent dobio više glasova od njega moglo bi predstavljati uvod u državni udar neofašističkog tipa, uz pomoć paramilitarnih milicija koje su, dobro naoružane, mobilizirane agresivnim trumpizmom, američkim nacionalizmom, rasizmom i kršćanskim fundamentalizmom.
Srećom, ipak ima naznaka da se to neće dogoditi. U posljednji čas su, izgleda, proradila protutijela mogućem autoritarizmu i odsklizavanju Amerike u novi totalitarizam dvadeset i prvog stoljeća, gotovo jednako opasan kao i fašistički totalitarizam dvadesetog stoljeća.
Trumpove optužbe da su izbori lažirani odbačene su od strane sudova s tek nekoliko izuzetaka i neće biti ponovnog brojanja glasova, jer su se optužbe pokazale neutemeljene.
Prvi stup demokracije, američki pravosudni sustav, i unatoč tomu što je predsjednik Trump sve poduzeo da se on savije pred pritiskom izvršne vlasti, pokazao je svoju autonomiju i nije popustio pritiscima.
Činjenica je da su sve žalbe, iako formalno dobro pripremljene, ali bez ikakvog temelja u stvarnosti, odbačene od strane državnih tužilaca i sudaca bez obzira na njihovo osobno opredjeljenje, pokazuje da stranačka pristranost nije prevagnula.
Dobro funkcioniranje pravosuđa dokazuje da je unatoč Trumpovim udarima na Vrhovni sud podjela vlasti ipak funkcionirala.
Drugi protuotrov predstavlja uhodana procedura izbora predsjednika i fiksni datum izbora svakih četiri godina koji ne može biti predmet manipulacije.
Iako je elektorski sustav glomazan i prevladan u ovim vremenima informacijsko-komunikacijske tehnologije, ipak se različitost procedura po državama pokazala kao stup funkcionirajućeg federalnog sustava, što znači da se suverenost građana ostvaruje prvenstveno u državama koje čine federaciju, što onemogućuje federalni državni udar iz centra, kako bi to htio Trump.
Treći je faktor djelovanja protuotrova lojalnost prema Ustavu američke uprave, pa čak i onih funkcionera koje je postavio sam Trump i koji su između lojalnosti jednom potencijalnom diktatoru i lojalnosti Ustavu izabrali lojalnost Ustavu – dakle, iskazali su osjećaj građanskog patriotizma, posebno važan u slučaju djelovanja obrambeno-represivnog aparata – federalne policije i vojske.
No to još uvijek ne znači da su ta protutijela uspjela pobijediti virus autoritarizma i totalitarizma, čija je personifikacija u ovom momentu Donald Trump. Da je moguća degeneracija demokracije i u Americi, takvu je hipotezu još postavio pisac Philip Roth, u svojoj knjizi ”Zavjera protiv Amerike”.
Trump ima još na raspolaganju dvije mogućnosti: prva je da uspije podčiniti Republikansku stranku sebi do te mjere, da utječe na elektore – Velike elektore, kako ih se naziva – njih 535 da ne izaberu predsjednika na temelju većine glasova za jednog kandidata u njihovoj državi, dakle po imperativnom mandatu, nego po svom osobnom izboru – što je također moguće u ovako zamršenom elektorskom sustavu.
Ne bi to bilo prvi put da se poneki elektor odmetne od svoje države i njenih pravila i da glasa po diktatu stranačke discipline, samo što to dosada nije imalo odlučujućeg utjecaja na ishod predsjedničkih izbora i ti su primjeri ostali izolirani.
Najvjerojatnije to se ni sada neće dogoditi, jer čak i u republikanskim redovima počinje, izgleda, prevladavati zdrav razum i mnogi republikanski lideri nagovaraju Trumpa da prizna poraz i da se pomiri s njim.
Ali je zato drugi potencijalni faktor mnogo opasniji – a to su naoružane milicije koje mogu izazivati nerede, kaos, izvanredna stanja, i stvoriti atmosferu pogodnu za državni udar. Ako Trump to želi, mora odmah početi djelovati.
Takav scenarij predvidio je svojevremeno i talijanski pisac Curzio Malaparte u svojoj ”Tehnici državnog udara” – pisac koji je napisao možda najsnažniji roman o Drugom svjetskom ratu, ”Kaputt”, koji, nažalost, na hrvatski još nije preveden.
Atmosfera nereda, kaosa, straha, nasilja – sve je to uvod u državne udare, do sada, u cijelom svijetu. Trump je nepredvidljiv, pa stoga nije nemoguće da u eskalaciji pomračenja uma pribjegne i ovoj metodi osiguranja svoje vlasti.
Što nas, neizbježno, vodi ka glavnoj temi ovog razmatranja: doživljavanje politike kao vlasti, a ne kao služenje općem dobru (o čemu naširoko i u više navrata govori papa Franjo), izvor je posebne patologije, kojom su zaraženi današnji političari, na globalnom planu.
Vlast kao patologija znači da oni koji su njome inficirani, gube svaki kontakt sa stvarnošću, s okolicom, i sa svojim mogućnostima i ograničenjima, pa i s osnovnim moralnim vrijednostima i poimanjem dobra i zla.
Počinju se osjećati svemogućima, nezamjenjivim, otpornima na svaku kritiku, primjedbu, na svako upozorenje kuda vodi svemoć vlasti kao svrha samoj sebi.
Nažalost, vidjeli smo to na mnogim primjerima u ovih dvadesetak godina novog stoljeća, u svijetu, a i kod nas. Takav su eklatantan primjer Ivo Sanader, Nadan Vidošević, Milan Bandić, i razni lokalni satrapi i ministri koji su smijenjeni ili koji su morali otići jer je njihovo vlastoljublje prešlo okvire tolerancije javnosti.
Na tom putu da obole od vlasti su i sadašnji vlastodršci: premijer Andrej Plenković, koji se čvrsto opire svakoj kritici njegove Vlade i očitim zlouporabama njegovih ministara – koje je, uostalom, i sam birao – i lokalni šerifi vladajuće stranke po županijama i gradovima, sve do najnižih stepenica vlasti.
A od patologije vlasti najviše stradaju građani, i to od onih koji su tek na najnižim stepenicama te vlasti koja ih tjera da joj sve više žude, da je obožavaju i da je žele sve više, da bi mogli zgrtati ona bogatstva i materijalne prednosti koja im ne pripadaju i koja ne zaslužuju, ali koja su im dostupna i lako dohvatljiva.
Zato je potrebno razvijati antitijela i u ovim, postkomunističkim demokraturama, gdje su izokrenuti sustavi vrijednosti i gdje je otvaranje tržišta i sloboda poduzetništva pobrkana i s otvaranjem trke za vlašću i privilegijama i sa slobodom zgrtanja privatne imovine na račun onog drugog, deprivilegiranog dijela stanovništva.
autograf.hr
