Nihad Hebibović za Vijesti.ba
Sudeći po izjavama međunarodnih zvaničnika u Bosni i Hercegovini, ambasadorice SAD-a Moreen Cormack, pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu Matthewa Palmera, te šefa Delegacije EU u BiH Larsa Gunnara Wigemarka, nakon današnjeg sastanaka sa liderima probosanskih stranaka, ideja o reduciranju Doma naroda FBIH u Vijeće naroda koja je u osnovi jedino rješenje za trenutna sporenja u vezi sa izmjenama Izbornog zakona, nailazi na temeljno razumijevanje kod predstavnika međunarodne zajednice, ali i na sveopći konsenzus kod probosanskih političkih opcija, nezavisno od njihove ideološke i političke orijentacije.
Naročito je to vidljivo iz izjave ambasadorice Cormack koja je naglasila opredijeljenost Sjedinjenih Američkih Država u podršci demokratskoj i multietničkoj Bosni i Hercegovini. Upravo je ideja o reduciranju ovlasti Doma naroda i njegovo svođenje tek na institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, bez mogućnosti blokada, kakve su do sada postojale temeljem postojećih mehanizama koje je Dom naroda FBIH posjedovao, izraz inauguracije američkih i zapadno-demokratskih vrijednosti u pravno-politički sistem Bosne i Hercegovine, ali ujedno i jasna poruka da Sjedinjenje Američke Države ne namjeravaju u Bosni i Hercegovini pružiti podršku onim zaostalim, pravaziđenim, etničkim i neosovjetskim pravno-političkim konceptima protiv kojih SAD-a još od doba Vudro Vilsona vode nepomirljivu borbu na nivou civilizacijskih vrijednosti.
Šta međutim znači ovaj civilizacijski konsenzus između pronositelja zapadno-demokratskih vrijednosti i probosanskih političkih opcija u odnosu na retrogradne etničke koncepte koji svoje uporište nalaze jedino u nasilju (etničkom čišćenju) koje je uslijed žudnje za kakvim takvim mirom prije 23. godine moralo biti pravno verificirano, na onaj način kakvo je i danas na snazi?
Znači prije svega da je sa stanovišta civilizacijskih normi nedopustiva diktatura političke manjine nad demokratskom većinom! Da je nedopustiva institucionalizacija aparthejda. Da je nedopustivo to da jedna politička opcija, selektivno se služeći pravno diskutabilnim principom takozvane konstitutivnosti, kroz Dom naroda koristeći taj mehanizam u partikularne političke svrhe, blokira cjelokupan parlamentarni život i normalno funkcioniranje vlasti zarad sopstvenih interesa držeći građane kao taoce. Da je nedopustivo da se jedna takva i sada već privilegirana pozicija nagrađuje dodatnom privilegijom, čije su želje sadržane u nemogućim političkim zahtjevima i apelacijama ka Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kojima se želi promijeniti karakter Federacije, i to baš u onom pravcu da privilegirani ne samo cementiraju svoje privilegije nego ih i dodatno učvrste i prošire.
Pored toga što u tehničkom smislu reduciranje Doma naroda u mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ( po principu Vijeća naroda) – bez zakonodavnih prerogativa koji trenutno postoje, a što ne postoji nigdje u demokratskom svijetu, osim u Bosni i Hercegovini (u ovom slučaju Federaciji BiH) – znači uspostavljanje međunarodnih zapadno-demokratskih standarda, to ujedno znači i odbacivanje neprincipijelnih asimetričnih rješenja u Bosni i Hercegovini, jer ne postoji nijedan racionalan razlog zašto bi u jednom dijelu države način funkcioniranja vlasti u svojoj suštini izgledao potpuno drugačije od načina funkcioniranja i konstituisanja vlasti u drugom dijelu države. Stoga je ohrabrujuće da se u tome smislu nastoji uspostaviti načelo pariteta.
Šta bi u kranjem cilju donijela implementacija prijedloga o reduciranju Doma naroda i smanjivanje njegovih prenapučenih i očito zloupotrijebljenih nadležnosti?
Prije svega otklanja se mogućnost pravljenja blokada putem kolektivnog predstavljanja, a sam dvodomni sistem doživljava svoju demokratizaciju, jer ne postoji nigdje u svijetu da na jednom nivou funkcioniraju dva parlamenta identičnih ovlasti, s tim što u Bosni i Hercegovini, Dom naroda ima i veće ovlasti nego sam predstavnički (građanski) dom. Pri tome i dalje ostaje mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, pri čemu prava bilo kojeg etničkog kolektiva ne mogu ostati nezaštićena ukoliko su ovim ili onim aktom ugrožena, a izborom delegata u reducirani Dom (Vijeće) naroda onemogućava se teritorijaliziranje interesa jednog naroda, što stoji nasuprot tendencijama koje postoje sada, gdje se prilikom podnošenja političkih zahtjeva i apelacija nastoji onemogućiti predstavljanje svih građana i naroda sa svakog dijela teritorije Federacije BiH.
Upravo iz protivljenja takvim antigrađanskim tendencijama koje bi u krajnjoj konsekvenci na stotine hiljada građana ostavile bez aktivnog prava glasa, odnosno demokratske mogućnosti da svojim glasom utiču da konstituisanje vlasti, pri čemu bi ta mogućnost bila izričito rezervirana za političku manjinu (što bi bio neviđen skandal sa stanovišta demokratskih vrijednosti) – upravo iz protivljenja tome, proistekao je zajednički stav lidera SDA, SBB, SDP-a, i DF-a. Izetbegović, Radončić, Nikšić i Komšić, nedvosmisleno su uz podršku predstavnika međunarodne zajednice – koji su sastanak ocijenili, upravo najkostruktivnijim sastankom na kojemu je bilo govora o izmjenama Izbornog zakona – poručili da se ne može i neće odustati od toga da svaki kanton i svaki narod treba biti predstavljen u postojećem Domu naroda, ukoliko oni budu izabrani u kantonalnim skupštinama.
Takav usaglašeni stav uz opću opredijeljenost ka tome da se u budućnosti ide na reduciranje Doma naroda upravo u ovom pravcu kako je gore navedeno, nije samo izraz bazičnog konsenzusa između političkih partija koje polaze od opstojnosti države Bosne i Hercegovine, nego i svojevrsni dobro struktuiran odgovor na apelaciju Bože Ljubića, i njoj prateću očajničku apelaciju Borjane Krišto kojom se pokušava podebljati Ljubićeva lažna intepretacija presude Ustavnog suda iz decembra 2016.godine, po kojoj Ustavni sud tobože nalaže onemogućavanje izbora delegata iz svih kantona i konstitutivnih naroda u Dom naroda Parlamenta Federacije.
Da Božo Ljubić nikada nije podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, i da uz to nije pokušavao obmanuti javnost tvrdnjama da je Ustavni sud zabranio ono što je ustavna norma, što je, razumije se, nemoguće, veliko je pitanje da li bi danas bila uspostavljena ovakva vrsta javnog konsenzusa između SDA, SBB, SDP i DF-a, te još pri tome izražena opredijeljenost ka tome da se kao minimum političkih zahtjeva i tendencija, što nailazi na temeljno razumijevanje kod predstavnika međunarodne zajednice a naročito kod Sjedinjenih Američkih Država, ide na reduciranje Doma naroda.
Ljubić jeste upravu kada i danas tvrdi da je Dom naroda jednak Predstavničkom domu, ali je upravo on, da li u ime Dragana Čovića ili ne, to sada nije ni važno, otvorio priliku koja se ne smije propustiti, priliku da Dom naroda više nikada ne bude jednak Predstavničkom domu i da se naime presuda Ustavnog suda BIH u krajnjem cilju iskoristi protiv političkih intencija njenog podnosioca. Danke dr. Ljubić!!
Piše: Nihad Hebibović
(Vijesti.ba)
