PolitikaRegion

Naši političari su, mahom, kao majstori koji ne završe posao

Možda me najviše od svega kod ljudi smeta sinergija neznanja i lijenosti. Neuki se prave da znaju svoj posao, no iako glasno o tome govore, ne rade ništa. Da rade, pokazali bi da ne znaju. Zato govore, a ne rade.

(AUTOR: JOSIP KREGAR – autograf.hr)

Uživaju u svojim titulama. Ne gaze ih promjene globalizacije, tehnologije, materijali, a njihove manjkave škole na to ih nisu pripremile.

Na svom terenu oni su gospodari. Ako i putuju po svijetu, oni putuju poput paketa, idu prema rasporedu, a par sati slobodnog programa potroše na nepotrebne kupovine. Nekad su iz Venecije nosili gondole, a sada iz New Yorka donose sivo-zeleni Kip slobode.

Vrate se s jakim osjećajem da su zapadna društva pred propašću, da 42. ulicom šeću bolesno debele žene, da je Pariz dekadentan, a London pun ljudi sumnjivog tena. Usput, u engleskim serijama nema Pakistanaca, Indijaca i Filipinaca, pa se valjda i snimaju izmišljeni krajevi Midsomera i Downton Abbyja, kostimirane serije koje odgovaraju stereotipima, a ne stvarnosti.

Vi ste sigurno pomislili da opisujem hrvatske političare legendarne u svom diletantizmu, ponosni na svoju sposobnost da glume da nešto rade. No ne, nikako, ja opisujem hrvatske majstore. Tko god je gradio kuću, renovirao staru obiteljsku ruševinu, osvježavao boju na zidovima, mijenjao instalacije u kupaonici i bavio se rušenjem zidova zna muke po majstorima.

Sjećam se kad je u prigodnom ciklusu od pet godina moja najdraža inzistirala na tome da osvježimo stan. Iako nisam točno znao što to znači, nakon godinu dana sam popustio i našao majstora koji će mi, neposrednom pogodbom bez javnog natječaja i bez puno petljanja s porezom, bijelom bojom premazati bijele zidove.

Mislio sam da pomažem jadnog čovjeka koji je ostao bez posla u nekoj strukturnoj reformi gospodarstva, ima malu penziju iako je dragovoljac. Tako je i počelo.

On se jedno jutro, u doba kad ja pijem kavu i gledam TV kalendar, pojavio s kistovima, valjcima i bojama. Panično smo upozoravali na potrebu da se namještaj prekrije folijom. Čovjek je bio sasvim smiren: sve u svoje vrijeme. I ležerno nestao, a mi smo morali na posao.

Vratio sam se kasno s nervoznim očekivanjima je li sve gotovo. Ništa nije bilo gotovo. Kante i valjci stajali su netaknuti. Za par dana ovo njega opet. Ovog puta nije bio sam, već je doveo mladog pomoćnika kojeg je odmah poslao po sendvič; deset deka tirolske i četvrt kruha. Nisam sa simpatijama gledao na taj detalj eksploatacije čovjeka po čovjeku. Ipak, nikako ga nisam mogao smatrati buržujem i kapitalistom, pa sam još hrabro pitao kad se očekuje završetak.

Baš u toj neutralnoj formi; ne kad će završiti i koliko će točno koštati. Ne kada će on završiti, kao da se radi o nekom događaju u kojem se potvrđuje postojanje više nadnaravne sile. ”Uskoro, gazda, uskoro“, veli on.

Morao sam na posao. I ja moram od nečeg živjeti, a ne nadgledati majstore. Došao sam s posla kasno. Vesna je gledala u daljinu i možda ništa nije rekla, ali moj autoritet je potpuno pao. U kutu su stajale netaknute kante.

Opet je došao za nekoliko dana. Ja sam, poučen iskustvom, zaključio da moram glumiti uvrijeđenost i ljutnju. On je bio sasvim smiren i objašnjavao da sve ima svoj tijek, boja se suši, druga ruka ide kad se prva osuši. Ja, kojem pola boje uvijek završi na košulji, licu i uglovima na kojima se ne da oprati, moram šutjeti. Zašutio sam i zaključio da ipak treba malo lukavstva, pa da ću iznenada banuti tokom dana.

Došao sam oko podne. Mali pripravnik je vješto skakao po ljestvama, pažljivo vrtio valjkom. Vidjela se nabujala Sava. Majstor je ležerno pušio naslonjen na prozor. Sjećam se njegovih prstiju ljubičastih od cigareta i glasa: ”Kakav vi, gazda, krasan pogled imate“. Koliko puta se sve to ponovilo! S vodoinstalaterima, zidarima, keramičarima, kamenorescima, električarima.

Šokantna je sličnost između hrvatskih majstora i političara! I političari dođu sa svojim kantama i bojama za mazanje očiju, postave i odu za svojim poslom. Ti ništa ne možeš, zamijeniti ih je skupo i praktički nemoguće. Oni zapravo ne rade, već su ponosni majstori. Vole piti kave u dobrom kafiću. Ne plaćaju račune. Muljaju s materijalom. Obećavaju svašta, ali ne spominju rokove i cijenu.

Kao što je za radišnost majstora pogubno kad imaš lijep pogled i sunčanu terasu, tako i političari uzimaju predah. Kao što majstori uvijek nešto ne završe, tako i političari glasno najave posao, no ostave kante, materijal i čekaju novi ciklus da ponovo obećaju isto.

Kad ih pitaju kad će nešto biti gotovo, uvrede se jer ne shvaćate da ništa nije gotovo preko noći, da postoji tehnologija posla, da najprije dođe stolarija pa gips. Iako su različiti – političari po ideologiji, majstori po profesiji – ciklus je uvijek isti.

Najprije se razočaraš s jednima, onda s drugima, što bolje plaćaš, to manje smiješ tražiti. Rokovi su fleksibilni. Uvijek iskrsne nešto drugo; ništa bolje nego imati nezavršene projekte, uživati kada ih se mora moliti da izvrše što su obećali i ugovorili.

Nije rijetkost da u fušu rade za više stranaka istovremeno, svugdje prihvate članstvo u odborima, a ne dolaze na sastanke. Političare, kao i majstore u fušu, ne zanimaju boje (ni crvena ni crna) već tko plaća.

Kao što na gradilištu kad majstori odu, ostanu rasparene pločice, žice i par parketa, tako i nakon odlaska političara iza njih ostaju njihovi poltroni rasijani po javnim poduzećima, ustanovama i odborima. Možda se nešto od tog odbačenog materijala može iskoristiti, pa nam tako administracija i izgleda pokrpana i neskladna.

Ima i jedna velika razlika. Sada je navala na majstorske škole. Mladi ljudi vide da je perspektiva biti kuhar, recepcionar ili frizer. Čemu studij književnosti (zar ne bi bilo bolje studij čitanja) ili, ne daj, Bože, filozofije. Tako razmišljaju ljudi u pubertetu.

Kod političara je drukčije. Kod njih je želja za titulom rezultat, muške ili ženske menopauze. Ne prepoznaje se menopauza napadima vrućine ili nervozi; kod političara se detektira željom za titulom.

Cinizam prema prosvjeti i obrazovanju pretvara se u želju za doktoratom. Ne radi se o želji za znanjem i mudrošću. Inače ne bih mogao objasniti takvu raširenost plagijata i kompilacija među političkom elitom. To neće dugo trajati jer postoji inflacija diploma i titula te vrijednost proizvoda pada.

Više se i ne usudim dati manju ocjenu od izvrstan. Uskoro će svi biti izvrsni. Uostalom, kako na ispitu dati dvojku ili čak četvorku ministru ili predsjednici. Uostalom, nikad ne znaš tko će biti budući vođa.

I još jedna usporedba majstora i političara. Za obje kaste problem je sistemski. Posla u građevini nema, dobro je započeti što više, imati otvorena gradilišta, jer što raditi kad je gotovo. Zapravo je i za političare došlo do krize zanata. Nitko im ništa više ne vjeruje, traže se nova lica.

Ne prolaze bankrotirane firme ili stranke. Najradije bi uvozili nogometne suce (zašto ne i prave suce?), mijenjali naše sabornike za dva- tri švedska, u vladu uveli menadžere svjetskih kompanija. Dva kardinala za jednog poniznog i skromnog fratra. Možda bi to promijenilo nezdrave navike i mentalni sklop.

Još tekstova ovog autora:

» Svi tekstovi ovog autora

___________________

 

Prof. dr. sc. Josip Kregar je redoviti profesor na predmetu “sociologija” na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Rođen je 01.01.1953. godine u Ogulinu. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolskom, a gimnaziju u Šibeniku. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu 1976. godine. Od 1976. godine do 1982. zaposlen je kao znanstveni istraživač u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je u području javne uprave i političkih znanosti 1982. godine, nakon empirijskih istraživanja lokalne zajednice (”Politički aspekti odnosa uprave i građana – empirijski test mogućnosti utjecaja”). Od 1982. do 1986. zaposlen kao znanstveni asistent na katedri nauke o upravi. 1982. je biran za znanstvenog asistenta za područje sociologije. Od 1986. do danas kao nastavnik (znanstveni suradnik, docent-do 1995.), odnosno izvanredni pofesor na katedri sociologije istog fakulteta. Specijalizacija pri Centre for Sociology of Organization (M.Crozier) i Pantheon-Sorbonne (G.Timsit) u Parizu. 1991. Godine obranio je doktorat prava pod naslovom “Deformacije organizacijske strukture: hijerarhija i solidarnost”.

Glavna orijentacija Josipa Kregara je sveučilišna nastava i razvoj znanstvene discipline sociologije prava.

Koncipirao je i predaje predmet “Sociologija prava” (IV godina) i “Sociologija”.

Autor i koautor je u šest knjiga (i drugih devet studija i istraživačkih izvještaja, skripta) tridesetčetiri prikaza, te drugih radova. Ukupno ima preko devedeset objavljenih radova.

Josip Kregar bio je član istraživačke skupine koja je koncem osamdesetih i početkom devedesetih predložila promjene u upravljanju gradom Zagrebom. Niz istraživanja okončan je programom rekonstrukcije upravnog sustava. Kregar je ostao savjetnikom u dvije gradske vlade nakon demokratskih izbora. Sličnu ulogu imao je u koncipiranju reforme sustava lokalne uprave u Hrvatskoj, te je jedan od autora prijedloga niza zakona o reformi uprave i lokalne samouprave.

Član je radne skupine Vlade Republike Hrvatske o primjeni Europske konvencije o ljudskim pravima. Preveo Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Surađuje i boravi na više znanstvenih institucija izvan zemlje.

2005. godine Josip Kregar izabran je za dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close