Islamski Isus i kršćani u Iranu
Povezanost politike i religije omogućava iranskom režimu da diskriminira vjerske manjine neizravno, uvijek pod plaštom politike ili ponekad etnije. Kršćani su zato povremeno progonjeni jer njima „manevrira“ Velika Britanija ili SAD; pripadnici religije Baha'i jer ih navodno koristi Izrael
Islamska republika Iran dugo se osjećala okružena neprijateljima, stoga je opsesija političko-nacionalnim jedinstvom sveprisutna u društvu. Prva obveza nacionalnih i vjerskih manjina je apsolutna podrška državnom režimu. Tako je bilo i prije revolucije, a danas i više nego prije. Kršćani u Iranu su se morali naviknuti na takva pravila. Oni znaju da cijene tolerancije koju uživaju, koja je stvarna u usporedbi s nekim drugim državama, uključuje potpunu lojalnost režimu, naročito u stvaranju dobre slike prema Zapadu.
Crkveni ljudi moraju biti vrlo oprezni u svojim izjavama, ali i u vođenju molitvenih mjesta. U islamu vjerojatno ne postoji teži grijeh od apostazije (otpada od vjere). Svećenici su zato vrlo sumnjičavi prema nepoznatim osobama koje posjećuju njihove crkve, tako mnogi prije slavljenja liturgije prođu između klupa i nastoje uvjeriti nepoznate osobe da napuste crkvu.
Ipak danas u Iranu ima obraćenika s islama na kršćanstvo. Njihov broj se po nekim procjenama kreće od 2.300 do 2.500 osoba. Od toga su 1.100 anglikanci, isto toliko evangelika i pentekostalaca i par stotina rimokatolika. Neki od njih su se odlučili na ovaj korak jer se više nisu prepoznavali u slici islama po mjeri ajatolaha, ali većina njih se krstila još prije islamske revolucije, kada njihova odluka na političkoj razini nije bila tako opasna. U svakom slučaju, njihov broj je tako mali da ne bi trebao predstavljati nikakav problem.
Religijske manjine su uvijek „u službi stranih sila“, čime se opravdava diskriminirajući stav prema njima. Ako su ti pripadnici manjinske religije još i Iranci koji su napustili islam i prihvatili neke druge religijske vrijednosti, njihov položaj postaje vrlo težak
Iako je svojim brojem ova skupina beznačajna, onima koji su se odlučili na taj korak ipak predstavlja trajni izvor neprilika. Muslimani koji se obrate na kršćanstvo tim se činom stavljaju „izvan zakona“: ne mogu se upisati na fakultet, ne mogu registrirati svoj brak, posjedovati nekretnine. Pronaći posao ili iznajmiti stan postaje pravi podvig. Svojim ulaskom u Crkvu oni izlažu čitavu obitelj preziru, maltretiranju i otvorenom progonu.
Vjerska policija je ponekad spora i nemarna, ali ipak pronalazi obraćenike i nakon mnogo godina, kada su već povjerovali da mogu prakticirati svoju vjeru u miru. Pritisci kojima je tada osoba izložena idu od gubitka posla do batinanja njihove djece od strane studentske „policije“ na fakultetima. Ukoliko ga pronađu ‘bassigi’ (islamski volonteri) sin obraćenika je izložen fizičkom maltretiranju koje često završi trajnim invaliditetom. Ovo kažnjavanje se uvijek događa u tajnosti, jer nalog ne mora nužno doći od službenih državnih vlasti, nego od nekih nižih, anonimnih, službenika kojima se gubi svaki trag. Mnogi Iranci su smrću platili svoju odluku da se krste, ponekad i nakon više desetaka godina. Progoni su počeli odmah nakon islamske revolucije, i u njima su najviše stradali anglikanski pastori, zbog svoje vezanosti za Englesku koja je imala presudan utjecaj u Iranu početkom XX. stoljeća. Među prvim ubijenima 1980. bio je pastor u Širazu, obraćenik. Nešto kasnije biskup u Isfahanu, Hasan Dehqani-Tafti, također obraćenik s islama, izbjegao je atentat u kojem je ranjena njegova supruga, ubrzo u drugom pokušaju ubijen mu je sin, nakon čega odlučuje napustiti svoju zemlju. Evangelički pastor Husein Sudman proglašen je krivim za apostaziju 1990. i obješen. Četiri godine kasnije, Mehdi Dibaj, pastor, uspio je izbjeći vješanje zahvaljujući međunarodnoj kampanji da mu se spasi život, ipak nakon nekoliko mjeseci nađen je mrtav, ne znaju se okolnosti njegove smrti. Ovakvih slučajeva je bilo više, nikada nisu procesuirani.
Povezanost politike i religije omogućava iranskom režimu da diskriminira vjerske manjine neizravno, uvijek pod plaštom politike ili ponekad etnije. Kršćani su zato povremeno progonjeni jer njima „manevrira“ Velika Britanija ili SAD; pripadnici religije Baha'i jer ih navodno koristi Izrael. Religijske manjine su uvijek „u službi stranih sila“, čime se opravdava diskriminirajući stav prema njima. Ako su ti pripadnici manjinske religije još i Iranci koji su napustili islam i prihvatili neke druge religijske vrijednosti, njihov položaj postaje vrlo težak.
Budući da se islam shvaća kao ispunjenje Božje objave, ništa ne priječi jednom kršćaninu da se obrati na islam. Pripadnici „religija knjige“ su tolerirani, ali se razumijeva sasvim „logičnim“ da se oni obrate na islam. Ovaj osjećaj superiornosti islama osjeća se i u iskrenim pokušajima teološkog dijaloga koji se povremeno organiziraju na državnoj televiziji, gdje se obično pozivaju teolozi iz inozemstva i u kojima se obilno koriste argumenti iz apokrifnih Evanđelja. Jedan od klasičnih primjera je tumačenje slanja ‘Paraklita’, kojega Isus obećava poslati učenicima koji će ih uvesti u svu istinu. Islamski teolog koji vodi diskusiju ustrajno dokazuje kako Isus priprema put Muhamedu. Slične diskusije bi trebale pokazati mentalnu otvorenost za dijalog s kršćanstvom, ali uvijek u islamskoj perspektivi, u kojoj se kršćani ne mogu prepoznati.
U ovome smjeru ide i filmska serija pod nazivom ‘Mesih’ (Mesija) snimljena u Iranu 2007. koja govori o životu Isusa Krista iz islamske perspektive. Autor, Nader Talebzadeh, koji je živio desetak godina u SAD-u želio je, kako sam tvrdi, doprinijeti kršćansko-islamskom dijalogu. Njegovo viđenje Isusa bazira se na kanonskim Evanđeljima, na Kur'anu i Barnabinom evanđelju. Razne islamske organizacije podržale su seriju i koncepciju koju ona promiče. Podijeljena u dvadeset epizoda, serija predstavlja Isusa kao Božjega proroka koji nailazi na otpor u svojoj zajednici, ali u skladu s islamskim učenjem, on nije utjelovljeni Sin Božji. U filmu Isus ne umire na križu, nego ga Bog „spašava“ i uznosi u raj, tijekom ‘posljednje večere’. Sam autor izjavljuje da je pokušao napraviti film o Isusu koji bi bio islamski odgovor na sličnu produkciju na Zapadu.
Redovito se čuje kako je Iran država u kojoj kršćani imaju slobodu prakticirati svoju vjeru, što je naravno u određenoj mjeri točno, crkve su otvorene i sigurno je okupljati se u njima, ali za slobodu vjerovanja nije dovoljno moći slobodno prakticirati kult, u mnogim drugim stvarima sloboda kršćana je ograničena. Ovakav položaj kršćana onemogućuje iskren dijalog s islamom. Ne može se govoriti o prijateljstvu i dijalogu između tako dominantnog i privilegiranog islama i manjinskog, toleriranog kršćanstva.
Žalosnu, ali ispravnu sliku kršćana u Iranu moglo se vidjeti nedavno na sprovodu jednog kaldejskog biskupa u Teheranu. Nekoliko stotina vjernika, raznih kršćanskih obreda okupilo se u crkvi. Ispred crkve instaliran je i veliki ekran na kome se moglo pratiti cijeli obred. Ulica ispred crkve, inače vrlo prometna, uredno je zatvorena i osigurana. Iz crkve su dopirale drevne melodije kaldejske liturgije uz prodorne mirise tamjana. Sve to ostavlja dojam jedne dobro organizirane crkvene zajednice, ali ako znamo da je preminuli biskup bio posljednji zaređeni kaldejski svećenik u Iranu, i da je imamo 89 godina, stvari izgledaju malo drugačije.
Sav preostali kler je stranog porijekla, uglavnom iz Iraka. Sve što u posljednje vrijeme pogađa Crkvu u Iraku nužno se odražava i na stanje kaldejskih kršćana u Iranu. Nekada brojna kršćanska sela oko Mosula i Bagdada iz kojih je dolazila većina svećenika Kaldejske crkve sada su prazna, u njima više nema kršćana. Kršćanske crkve u Iraku prolaze svoju kalvariju koja još ne pokazuje znakove kraja. Kada ona jednom prestane, hoće li još biti kršćana koji će održavati zapaljenu svjetiljku evanđelja i u drevnoj perzijskoj zemlji, ili će se i ona nepovratno ugasiti?
U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.
Prometej.ba
