-TopSLIDEKolumne

Zašto nigdje ne čujemo: “Ali to nije bio pravi kapitalizam”

Der heimliche Aufmarsch, stara je socijalistička revolucionarna pjesma iz Vajmarske Republike. Ona poziva radnike i seljake da se naoružaju, ustanu i razbiju sistem.

Socijalistički ustav

Trideset godina kasnije, modifikovana verzija pjesme ponovo se čula u DDR-u. Sada se zvala Der offene Aufmarsch, kako bi odražavalo činjenicu da više nije bilo potrebe za tajnošću. Radnici i seljaci su već bili ustali (uz malu pomoć sovjetskih drugova), a radnička klasa, kao cjelina, sada je bila na vlasti. Ovo je barem bio zvanični narativ, kodifikovan u istočnonjemačkom ustavu:

Njemačka Demokratska Republika je socijalistička država radnika i seljaka. To je politička organizacija radnika u gradu i selu pod vođstvom radničke klase.

Ne morate biti socijalista da biste podsvjesno „osjetili“ privlačnost pjesama poput Der heimliche Aufmarsch. Napeta, uzbudljiva i puna opravdanog gnjeva.

Međutim, u pročišćenoj verziji DDR-a, nije preživjelo mnogo te energije. Originalna verzija je revolucionarna, novija je u osnovi konzervativna. Radnike i seljake više ne mole da ustanu, već da budu čvrsti, da ispune svoje dužnosti i da brane status quo.

Tamo gdje stara verzija kaže:

Zatim iz ruševina

Starog poretka nastat će,

Svjetska Socijalistička Republika.

Nova verzija kaže:

Danas, socijalizam je svjetska sila.

Zašto vam to spominjem?

Eksperimenti u socijalizmu

To je povezano s nekim odgovorima na moju knjigu Socijalizam: propala ideja koja nikad ne umire. Knjiga pokazuje kako zapadni intelektualci već dugo imaju naviku da hvale socijalističke eksperimente dok su bili u najboljim godinama, da bi ih se kasnije odrekli, sada tvrdeći da u biti nikada nisu bili „stvarno“ socijalisti. Jedan od najčešćih odgovora koje sam dobio u posljednje vrijeme je:

Ali mogli biste reći potpuno isto o kapitalizmu! Da li će se vaša sljedeća knjiga zvati „Kapitalizam: propala ideja koja nikad ne umire“?

Podsjeća me pomalo na gurkanja na igralištu, gdje djeca čija verbalna sposobnost još uvijek nije toliko dobro razvijena, često na izrugivanje odgovaraju izrugivanjem: „Vidi mu glave!“

Ovo, naravno, funkcionira samo u situaciji kada se protivnik nađe u ćorsokaku, kada je protivnik zaista kriv za isto ono za šta i vas optužuju. A ovo ovdje zaista nije takav slučaj. Ne biste mogli reći isto o kapitalizmu. Pokažite mi primjer slobodnotržišnog liberala koji se ponaša jednako kao socijalistički intelektualci koje navodim u knjizi. Navedite državu koju su pobornici slobodnog tržišta nekada hvalili do neba, a koju sada odbacuju riječima: „ALI TO NIJE BIO PRAVI KAPITALIZAM“.

Ne možete. Jer toga nema.

Ekonomske historije zemalja

Sasvim suprotno. Nedavno sam pročitao nekoliko odlomaka Milton Friedmanove knjige Free to Choose, koja je prvi put objavljena 1980. U pogledu mjesta koja Friedman izdvaja kao pozitivne primjere, zapanjilo me je koliko se malo toga promijenilo od tada. Friedman je bio veoma pozitivan prema ekonomiji Hong Konga i, u manjoj mjeri, ostalim „azijskim tigrovima“, poput Tajvana i Singapura. Opisao je Švicarsku kao „bastion kapitalizma“.

Bio je oprezno optimističan da će tadašnja nova britanska premijerka Margaret Thatcher promijeniti zemlju na bolje. U ovoj knjizi nije spomenuo Čile, pretpostavljajući svjestan da bi bilo koja pozitivna izjava o čileanskoj ekonomiji bila pogrešno protumačena kao podrška Pinochetovoj diktaturi. Ali iz izjava koje je tada nekada negdje kazao, znamo da je, također, bio optimista u pogledu budućih ekonomskih perspektiva Čilea.

To je bilo prije četiri decenije. Kada biste danas pitali pobornika slobodnog tržišta da navede uspješnu kapitalističku ekonomiju – koje bi primjere izabrali? Zašto, manje-više iste one koje je Friedman izabrao 1980. Švicarska bi prva naumpala. Gotovo sigurno bi spomenuli i Hong Kong i Singapur, a Tajvan bi, također, našao svoje mjesto. Mogli bi ukazati na relativni uspjeh Čilea. Možda bi bili ravnodušni prema situaciji u Britaniji danas, ali sigurno bi kazali za Britaniju da se nalazi u mnogo povoljnijoj situaciji od Britanije prije Margaret Thatcher. I vjerovatno bi pomenuli kako ih je Novi Zeland sustizao od 1980-ih, nakon pro-tržišnih reformi.

Ukratko, pobornici slobodnog tržišta dosljedni su do te mjere da uopće ne brinu o tome. Ako postoji neki ekonomski model koji smo hvalili prije četrdeset godina, velika je šansa da ga i danas hvalimo, a ako postoji neki ekonomski model koji danas hvalimo, velika je šansa da smo ga već hvalili prije četrdeset godina. To je sušta suprotnost socijalističkoj utopiji vječite nade koju opisujem u knjizi.

Socijalisti su u biti naivci i novajlije. Moraju biti, jer socijalistički eksperimenti nikada ne zastarjevaju. Veoma je lahko postati socijalista. Ali ako želite da dugo budete takvi, morate biti u stanju da ispustite i selektivno zaboravite socijalističke eksperimente kada postanu gorki i brzo pređete na sljedeći. Morate biti u stanju da brzo odbacite nade iz najnovijeg neuspjelog eksperimenta i samo ih prebacite na sljedeći.

Apstraktna i nejasna ubjeđenja

Socijalisti su najbolji u opisivanju svojih projekata difuzno, apstraktno. Zbog toga su najpopularniji socijalistički pokreti uvijek oni koji su u usponu, ali još uvijek nisu na vlasti, ili oni koji su na vlast došli tek nedavno, ali koji se još uvijek nisu potpuno ustalili, tako da je sve još uvijek u toku. Socijalistima je najnezgodnije kada moraju da odgovore na svakodnevna pitanja, kada moraju da opišu, opipljivo, kako bi sistem zasnovan na njihovim visokoumnim idealima funkcionirao u praksi.

Zapravo, postojeći socijalistički režimi, naravno, to moraju na kraju učiniti, a pošto to ne mogu izvesti, oni nikada ne mogu dugo održati početni entuzijazam u životu. Gore pomenuti kontrast između Der heimliche Aufmarsch i Der offene Aufmarsch dobra je ilustracija. Režim DDR-a očigledno je, neuvjerljivo, pokušao da izvuče, stakne i sačuva energiju koja je sadržana u starim revolucionarnim pjesmama.

Ali socijalizmu treba romansko uzbuđenje, uzbuđenje razbijanja stvari, buka rušenja uspostavljenog poretka i ponovnog pokretanja od nule. To više ne funkcionira nakon što se socijalizam uspostavi, kad postane jasno da je taj poredak daleko ispod početnih očekivanja, i kad postane jasno da neće biti bolje.

Liberali nemaju taj problem. Ekonomski modeli koje podržavamo obično daju, ili barem dobijaju sedam od deset. Tako da možemo hvaliti iste modele decenijama zaredom. Mi ionako ne očekujemo uzbuđenje, novitete ili adrenalin od političkih ideja.

Piše: Adam Niemietz (IEA / Dialogos

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Dialogos

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close