Strah nam brani i otežava proboj u spasonosnu misao da i vjeri i vjerničkom životu pripada razvoj, stalni i dinamični razvoj
Mi smo danas svjedoci ozbiljnih tektonskih pomaka u Crkvi, koje se često uspoređuje s vremenom i djelovanjem Drugog vatikanskog koncila. Nisu pri tome rijetki glasovi koji za probleme današnje Crkve krive upravo zadnji Koncil. Nezahvalno je baviti se time što bi bilo da je bilo ili pak da nije bilo, i teško je procijeniti kako bi u jednom dinamizirajućem, vrijednosno sve univerzalnijem i mnogostruko globalizirajućem svijetu izgledala Crkva kao jedna nepropusna utvrda, ukočena čuvarica svojih blaga, poslovična „ne možemo“- Crkva, koja sva pitanja i izazove svog svijeta i svojih vjernika odbacuje kao pogubne novotarije. Prije 60 godina Katolička crkva je krenula putom za koji bitno možemo reći da nije bio ni pogrešan ni promašen. Naprotiv, bio je to odvažan i životan put. A kao svaki put koji je svjestan života i zainteresiran za njega, bio je rizičan.
No, naši današnji problemi nisu naprosto preslika problema koje je imala Crkva 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Mi smo se uvelike kulturno i mentalitetno promijenili. Vode koje su onda tekle kroz glave i srca katolika, danas su otekle u povijest. Mi doduše i dalje živimo u svijetu koji ima slične ili čak iste probleme kakvi su bili problemi prošlih razdoblja (pitanja sile i moći, sebičnosti i neosjetljivosti, postavljanja životnih težišta, nejednakost i pohlepe…), ali mi više ne dajemo iste odgovore na ta pitanja. Jedan primjer s crkvenog područja: nitko od nas više ne shvaća poslušnost – ni redovničku ni crkvenu – kao priliku da se podložnika strogo pa i nemilosrdno disciplinira, valjda nitko pod zavjetom ili krepošću poslušnosti neće više smatrati bespogovorno izručivanje sebe poglavarima na proizvoljno raspolaganje. Dapače, sami poglavari – osim ako nisu poremećene ličnosti – danas nastupaju s često vrlo zahtjevnim uvažavanjem i strpljivošću prema onima koje predvode. Zahtjevnim za same poglavare: u smislu svjesnog postavljanja granica sebi, ne samo drugima.
Odnos prema vjernicima s visoka danas od nas više pravi karikature, jer se susrećemo – nažalost uglavnom bez imalo zahvalnosti – s ljudima koji misle i znaju misliti svojom glavom i imaju Duha Božjega.
Naša društva su jednostavno postala drukčiji konteksti. Prije smo možda imali priliku povući se u svoj oklop i živjeti za sebe. Danas to više ne možemo. Dok se Drugi vatikanski koncil odigrao i djelovao još u snažnoj određenosti patrijarhalnim slikama i društvenim formama, danas smo svjedoci jednog oslobađajućeg procesa, kojeg mnogi u Crkvi još uopće ne shvaćaju. Dok su se tada Crkva i svijet nalazili u politički i ideološki bipolarnom svijetu, danas se nalazimo u paradoksalnom globalnom i ujedno raspršenom svijetu. Dok su u vrijeme Koncila radio i televizija bili, kao važni mediji, još uvijek u razvoju, danas živimo u informatičkom dobu i pred mnogim tehničkim revolucijama. Sve to nas čini – ili barem može činiti – ljudima dinamičnije, pokretnije, otvorenije svijest i duha. Dakako, uvijek je moguće „amiširanje“ života, odnosno zatvaranje pred tehničko-duhovnim napretkom i ukapanje u neki prošli oblik života. Nisu nimalo nepoznati i nimalo bezazleni takvi fenomeni i u suvremenoj Katoličkoj crkvi.
Danas mnogi katolici imaju također drukčije vrednote. To jest vjerojatno i posljedica otvaranja koje je poduzeo posljednji Koncil, ali i utjecaj oblikovanja našeg svijeta koji naglašava vrijednost osobe i pojedinačnog života, slobode i izbora, koji prihvaća vrijednost i važnost žena u ljudskom društvu, koji se zalaže za ljudsku i ekološku solidarnost i kulturološku raznolikost, koji podupire svakovrsne manjine i želi im dati prostora za dostojanstven i kreativan život, koji stvara prostor za izražavanje mišljenja, poštivanje pluralizacije ali i zajedničko oblikovanje života na brojnim razinama: od političke, ekonomske, kulturne, duhovne… Ovo što spominjem nisu nikakvi modni dodaci ili utjecaji medijskih i skrivenih nečistih sila. To je ono što velika većina katolika i kršćana – pa možemo reći i ljudi u svijetu – danas živi i što određuje – svjesno ili nesvjesno – naše djelovanje, ponašanje, stavove. Pri tome dvije stvari: Prvo, niti s ovim opisom svijeta želim upasti u klasičnu katoličku kušnju idealiziranja pa reći kako je taj naš svijet savršen i bez problema, jer nema takvog. Drugo, naš svijet ne mora samo pozitivno-konstruktivno oblikovati naše živote, možemo ga – opet prema starom receptu – proglasiti mjestom đavla i njegovih kušnji i odbaciti ga.
Tek pod medijskim pritiskom Crkva je „nevoljko“ počela činiti ono što je od početka kao zaštitnica nejakih i bespomoćnih trebala činiti. Ili kad govorimo o socijalnoj osjetljivosti, pravednosti i jednakosti u društvu, mi nikad ne mislimo na osjetljivost u Crkvi, nikad ne pomišljamo na odsutnost osnovne pravednosti i skandalozno nijekanje evanđelja kroz uskraćivanje jednakih mogućnosti.
Ono što danas određuje stanje Katoličke crkve – naravno kako se meni čini – mogli bismo sažeti u nekoliko točaka. Pri tome ne pod Katoličkom crkvom (niti Crkvom uopće) ne mislim nikakvu platonističku, idejnu i idealnu stvarnost, čije se biti ne dotiču prljavštine, problema i zla ovog svijeta i ljudi u njemu. Crkva je zajednica vjere i zajedništvo života, s utvrđenom strukturom i razinama odgovornosti. Zato sasvim jasno: u Crkvi nemaju istu odgovornost ljudi koji se udaljuju od vjere i oni koji tu vjeru ili još bolje te ljude vode i „reguliraju“ (ili barem žele regulirati). Prema tome i ovaj govor o Crkvi i crkvenom dobrim dijelom se tiče „farizeja, književnika i pismoznanaca“ našeg vremena. Nekim dijelom se i sami u tome nalazimo.
- Današnji crkveni ljudi još uvijek nisu shvatili ni prihvatili da živimo u jednom medijskom svijetu. Takva izloženost života medijima može biti vrlo nezgodna, ponekad i nepravedna. To je opet jedna tema za drugu priliku i ide u red onih spomenutih katoličkih idealiziranja. Današnji svijet je velika pijaca, velik trg, velika priča. Vrlo često i veliko brbljanje. Ali današnji svijet čini javnim i crkveni život i od medija čini – ne samo zlurado i opako – ogledalo našeg djelovanja. Kada katolici – osobito oni „pravovjerni“ – s velikom energijom i često pomalo militaristički govore o zaštiti nerođenog života, onih koji su nemoćni, onih za koje se mi po Božjoj volji moramo zauzeti i biti njihov glas, dogodi se da kroz razotkrivanja seksualnih zlostavljanja dođe na vidjelo upravo suprotno. Tek pod medijskim pritiskom Crkva je „nevoljko“ počela činiti ono što je od početka kao zaštitnica nejakih i bespomoćnih trebala činiti. Ili kad govorimo o socijalnoj osjetljivosti, pravednosti i jednakosti u društvu, mi nikad ne mislimo na osjetljivost u Crkvi, nikad ne pomišljamo na odsutnost osnovne pravednosti i skandalozno nijekanje evanđelja kroz uskraćivanje jednakih mogućnosti. Kad govoreći o društvenim i političkim elitama i njihovom kriminalnom djelovanju propuštamo pogledati u svoje unutarnje dvorište. Tada natanovsko ogledalo pred nas stavljaju mrski mediji, koje ipak volimo kad nas reklamiraju i kad nam kade.
- Čini se da Crkva nije svjesna važne promjene koja se dogodila u ovih 60-ak godina: izgubljen je monopol na vjeru ili bolje rečeno na duhovnost. Mnogi ljudi danas to nalaze izvan Crkve pa i protiv Crkve. To dakako ne znači da je svaka crkvena duhovnost bezvezna i neaktualna. Ima doduše tu raznih kombinacija: ima aktualnih duhovnosti koje su bezvezne i obratno. Ono što – tu se potpuno slažem s Halíkom – pred Crkvom stoji kao evanđeoska zadaća jest otkrivanje i prevođenje, produbljivanje i promišljanje, utjelovljenje i posuvremenjenje svog duhovnog blaga. To nije nimalo lak posao, ali ovdje se i ne govori o lakim i jeftinim stvarima. Izostanak tog pothvata samo ide na ruku šikari duhovnosti: umjesto da bude lijepa šuma dubokog hlada, postaje podivljalo šipražje komercijaliziranih sadržaja. Tomu na ruku osobito ide kulturno posredovani religijsko-duhovni imaginarij. Ono što smo tradicionalno učili iz katekizama ili u svojim obiteljima (ne idealiziram ove situacije!), danas obilno nudi kultura sluđena slikama koje ne daju misliti (da se prisjetimo Ricœura), nego zapravo sam sadržaj i život baziran na njemu do te mjere pojednostavljuju da je teško oteti se osjećaju kako se radi o grešnoj banalizaciji i trivijalizaciji sadržaja vjere. Radi se o „holivudizaciji“ kršćanskog imaginarija i duhovnih sadržaja. Crkva je uvelike „nasjela“ na takva jeftina rješenja, čak ih smatra vrlo povoljnim i dobrodošlim za očuvanje struktura moći koje je sama posvetila i učinila nepromjenljivima.
- Crkva se još uvijek poslovično bavi „seksom i oblacima“. Kao da ljudska seksualnost nije dio cjeline zvane osoba i kao da se mi i u svom shvaćanju seksualnosti nismo razvijali. Slijepo držanje uz tzv. prirodni zakon samo ondje gdje to Crkvi odgovara, rezultiralo je time da mnogi ljudi uopće više ne slušaju crkvene riječi, čak ni kada su te riječi utemeljene i ispravne. U Crkvi s obzirom na to vidimo samo sadašnje stanje, rijetko uopće pomišljamo da bi možda moglo biti nešto i do nas, da smo sami kumovali mnogim sadašnjim problemima. I pri tome ništa iz toga ne učimo. Na koncu, opsjednutost seksom i grešnom tjelesnošću poput bumeranga se – ne bez zakonitosti ljudske psihe i podsvjesnog – vratilo u užasavajućem broju slučajeva zlostavljanja. Kad kažem da se Crkva bavi oblacima mislim na onu tendenciju nekritičkog odnosa prema biblijskim tekstovima, ideologizaciju Biblije i povijesti, čak njihovo remitologiziranje i dekontestualiziranje. Takav proces koji vidimo – a koji je potican i od najviših crkvenih instanci i pri tome nepošteno prezentiran kao jedini autentično kršćanski i pravovjerni – rezultat je straha da se vjeru doista utjelovljuje, dakle da se kao princip življenja i djelovanja prihvati temeljni princip kršćanstva i kršćanskog Boga. Strah nam brani i otežava proboj u spasonosnu misao da i vjeri i vjerničkom životu pripada razvoj, stalni i dinamični razvoj.
- Očituje se i nesposobnost i ne-htijenje Crkve da se „odlijepi“ od patrijarhalno-paternalističkog odnosa prema ljudima. Socio-kulturne slike – tipa slike oca, pastira, kralja, vođe i vladara pa čak i brata u jednom isključivom smislu – nerijetko se kanoniziraju i čine sakrosanktnim zbog pozicija moći koje one osiguravaju, a koje nisu evanđeoske niti bi trebale biti kršćanske. Kršćanstvo i Crkva je živi organizam koji se razvija i koji u svoj katolicitet unosi žive sadržaje i ondje gdje je potrebno revidira stare. Odnos prema vjernicima s visoka danas od nas više pravi karikature, jer se susrećemo – nažalost uglavnom bez imalo zahvalnosti – s ljudima koji misle i znaju misliti svojom glavom i imaju Duha Božjega. Kako se često čini imaju ga u puno većoj mjeri nego mnogi crkveni predstavnici, koji su emocionalno i duhovno zaostali, koji ne mogu a i kad mogu ne žele razabrati znakove vremena, i koji su pubertetlijski zaljubljeni u svoje vlastite ideje i za sebe korisne slike Crkve i odnosa u njoj.
Ove spomenute točke su tek izabrana područja i dakako ovise o mojoj perspektivi. Moglo bi se još toga nabrojati. Prihvaćam da je moj život i moje razmišljanje uvijek fragmentarno i to ne doživljavam kao nedostatak, nego kao mogućnost i čak mjesto susreta s neizrecivom a utjelovljenom Tajnom. Prihvaćam naravno i vlastitu obvezu i obvezu svojih zajedništava da budemo usmjereni na dobro – izazovno, kreativno, uvijek novo, čovjekoljubivo dobro, koje mnogi nazivaju Bog.
Miro Jelečević, polis.ba. Tekst je pročitan na rekolekciji u samostanu na Bistruku (veljača, 2023.)
polis.ba
Foto: Polis.ba
