O suživotu utemeljenom u Medinskoj povelji

Medinski ustav, kojim država, između ostalog, garantira slobodu kretanja u zemlji i van nje, upravo danas jeste najbolji primjer uređenja međuljudskih odnosa na globalnom nivou. Toga je se bitno prisjetiti danas kada smo suočeni sa izbjegličkom krizom u Evropi.

(SADŽID RAMIĆ – Preporod.com)

Čovjek je mnogim društvenim relacijama povezan s drugim ljudima u svojoj zemlji, ljudi jedne zemlje povezani su s ljudima drugih zemalja, a i države su također povezane mnogim društvenim, ekonomskim i političkim vezama.

Islam te odnose uspostavlja na temeljima tolerancije, pravde i ljubavi, a potom je dobročinstvo i potpomaganje u dobru učinio obaveznim. Tako Uzvišeni kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu!” (El-Ma'ide, 2), i “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.” (El-Mumtehine, 8)

 

Miroljubiva koegzistencija

Islam je više od hiljadu i četiri stotine godina pretekao modernu civilaziju pozivom na toleranciju i međusobnu saradnju u dobru među svim ljudima, što se u novije vrijeme uobičajeno naziva “miroljubivom koegzistencijom”.

Miroljubiva koegzistencija ili mirni suživot u islamu se temelji na vjerskim pravilima, jer je islam jedina vjera koja priznaje prava neistomišljenika, te pazi na međusobno pomaganje i mirni suživot. Uzvišeni kaže: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” (Ali Imran, 64)

Jedan od nepromjenljivih principa u islamu jeste potvrda dostojanstva čovjeka, zato što je čovjek “odlikovan”, kako se navodi u ajetu: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra’, 70)

Budući da je čovjek počašćen, te da su svi ljudi jedna velika porodica, islam teži uspostavljanju odnosa među ljudima kako bi se međusobno upoznavali, kao što Allah, dž.š., kaže: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam daje najbolji primjer mirnog suživota u praksi, na kojem je uspostavljena islamska država tako da obuhvata prava svih njenih građana i funkcionira na temeljima saradnje i razumijevanja među svima, muslimanima i nemuslimanima.

Dolaskom u Medinu Muhammed, s.a.v.s., zatiče šaroliku zajednicu sačinjenu od različitih grupacija stanovništva. S njim su u Medinu došli muhadžiri, a u gradu zatiče ensarije iz dotad sukobljenih arapskih plemena Evs i Hazredž. U i oko Medine žive jevrejska plemena Benu Kajnuka, Benu Nadir i Benu Kurejza. I na kraju, u skladu s tadašnjim prilikama u Medini živi i nemali broj robova, te zanemariv broj kršćana.

Nekoliko mjeseci po dolasku u Medinu te nakon unutrašnjeg uređenja novonastale zajednice (bratimljenje, izgradnja džamije), Muhammed, a,s., pristupa donošenju prvog Ustava u Medini, koji se još naziva Medinskom poveljom ili Medinskim dokumentom. To nije bio samo prvi Ustav prve islamske zemlje, već i prvi pravni i komplementarni ustav bilo koje države na svijetu.

Ustavom su uređena prava i obaveze nemuslimanske manjine, te zaštita prava svih građana te države, bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili boju kože.

Medinski ustav nije donesen kao čin vladareve milosti ukazane manjinskim skupinama u državi. Činjenica da on sadrži članove koji tretiraju prava i dužnosti mnogih zajednica od kojih se sastojalo medinsko društvo navodi na zaključak da je tekst nastao kao produkt dogovora između Muhammeda, a.s., njegovih saradnika i predstavnika zainteresiranih strana (u Ustavu se spominje više od petnaest grupacija društva).

Građansko društvo

Muhammed, s.a.v.s., donosi ustav koji se odnosi na sve ljude, građane države: “Ovo je povelja od Muhammeda poslanika, a.s., a odnosi se na vjernike i muslimane iz plemena Kurejš i iz Jesriba, kao i na sve ostale koji ih slijede i priključe im se i bore se s njima”. Ustav ne isključuje ni idolopoklonike, tretira ih kao građane, koji uživaju prava, ali imaju i obaveze kao i drugi. Time se uspostavlja građansko društvo.

Ustav ne koristi termin manjina da bi označio nemuslimane – iako su oni u stvarnosti bili manjina, već koristi termin ummet za sve, tako “da su Jevreji ummet, zajedno sa vjernicima”.

Ovaj Ustav propisuje da pripadnici drugih vjera imaju svoja zagarantovana prava u obavljanju svega što je u vezi s njihovom vjerom. Između ostalog, iz toga proizilazi da nije dopušteno poništiti brak uspostavljen u skladu s njihovom vjerom, iako je takav brak po šerijatu ništavan.

Prema Ustavu propisano je da su muslimani poput građevine, da su Jevreji s vjernicima također poput građevine, da svako ima svoju vjeru, ali su svi ummet (zajednica), međusobno se solidarišu, pomažu, savjetuju i čine dobro, a ne ono što je grijeh.

Medinski ustav, islam općenito, prije svih drugih zagovara vladavinu zakona. Svi građani imaju ista prava i pred zakonom su jednaki: “Svaki Jevrej koji je s nama ima pravo kao bilo koji od nas; ne može mu biti nanesena nepravda”. Povijest nas uči da je među najvećim uzrocima slabljenja država i civilizacija zanemarivanje zakona i njegovo neprimjenjivanje. Bez zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti, nema opstanka nijednom civilizovanom društvu i zajednici.

Ovaj dokument jeste neupitan dokaz da je islamska država utemeljena na socijalnoj pravdi, da je osnov u odnosima među muslimanima i nemuslimanima mir, te da su načela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemogućavanje kriminalaca – najistaknutije vrijednosti koje afirmira islamska vlast i država. Također, Ustav jasno govori da islam ne uznemirava nemuslimane u islamskoj državi, ne progoni ih, niti im ograničava prava.

Zahvaljujući toj činjenici, brojne nemuslimanske zajednice, ne samo da su opstale u muslimanskom okruženju, već su uživale potpunu sigurnost i slobodu vjere, kulture i društvenog razvoja.

 

Lekcija ljudskosti i morala

Kada ovih dana, prateći nepregledne kolone izbjeglica koje su krenule prema razvijenim zemljama zapadne Evrope sa zebnjom slušamo vijesti kako su neke od tranzitnih zemalja zatvorile svoje granice za njihov prolazak ili kako druge to tek namjeravaju učiniti ne možemo se oteti utisku kako u glavama i (ne)djelima nekih Evropljana postoje dvostruki aršini. Taj utisak pojačavaju izjave vladara koji odbijaju primiti ili propustiti izbjeglice, jer u “duhovnom smislu islam ne pripada Evropi. On je set pravila drugog svijeta”. Vele da “islam nikada nije pripadao Evropi”. Suštinski, radi se o nespremnosti da se onima koji su bilo kako drugačiji priznaju prava koja su, po njima rezervirana isključivo za “svoje”; za sve “druge” ne primjenjuju se, niti se trebaju primjenjivati zakon i(li) moral koji važi za “naše”.

Na ovom mjestu ne želimo postavljati pitanja koja se sama po sebi nameću i koja se moraju postaviti: zašto su ovi ljudi izbjegli iz svojih domova, gdje su do sada bili, zašto baš sada izbjeglička kriza, koji su dublji regionalni i globalni geopolitički razlozi ratova i kriza u njihovim zemljama, koje su političke, vojne, ekonomske, demografske i druge reperkusije ove migracije i druga nebrojena pitanja. Na neka od njih odgovori su, više manje poznati, na druga će odgovori tek doći. Sve to za one koji su u ovim momentima na blatnjavim sporednim putevima Balkana i Evrope, za one koji čekaju na red kako bi prošli još jednu granicu, za one po kojima padaju hladne evropske kiše, koji su promrzli, koji čekaju u redu za pomoć, za one čija djeca umiru, bivaju otimana, izgubljena sada nije važno. Za njih je važno kako će proći i kako će biti dočekani i tretirani u sljedećoj tranzitnoj ili krajnoj evropskoj zemlji u koju su se zaputili. Čovječanstvo očekuje ljudski i moralan odgovor na ovo pitanje. Ili primjenu konvencija i zakona, u najmanju ruku.

Medinski ustav kojim država, između ostalog, garantira slobodu kretanja u zemlji i van nje, upravo danas jeste najbolji primjer uređenja međuljudskih odnosa na globalnom nivou. On je lekcija iz ljudskosti i morala, a danas kada se na ovo dvoje i ne poziva previše, on je lekcija iz vladavine zakona. Lekcija kako se dijeli životni prostor s drugima i drugačijama, u svojoj državi, u regiji i svijetu. Čovječanstvo ima od Boga datu jednu Zemlju koju svi dijelimo. Medinski ustav pokazuje kako muslimani vide i u praksi primjenjuju suživot. Korektno je da i nemuslimani primjene ista ili slična pravila u odnosu prema muslimanima kada su potonji manjina.

Po dolasku u Medinu Muhammed, a,s., pristupa donošenju prvog Ustava u Medini, koji se još naziva Medinskom poveljom ili Medinskim dokumentom.