Edin Urjan Kukavica: Izvojevali smo bitku sa vjetrenjačama

Ove sedmice, održan je prvi Sajam izdavača BiH – Knjige u nišama. Održan je u Bosanskom kulturnom centru (BKC), a u niše jednog od najljepših objekata u Sarajevu, svoje knjige smjestilo je jedanaest vodećih izdavača iz BiH, koji čine skoro 80 posto ukupne izdavačke produkcije.

Direktor Centra za kulturu Kantona Sarajevo, književnik Edin Urjan Kukavica za RSE kaže kako je cilj u prvom redu bio “napraviti prvi korak ka formiranju nove čitalačke publike, kojoj će miris knjige biti preči od mirisa tableta”. ​

RSE: Tokom pet sajamskih dana za ljubitelje pisane riječi organizovano je mnoštvo sadržaja – promocije knjiga, predstavljanje autora, čitanja, javni razgovori i radionice. Kako ocjenjujete prvi Sajam izdavača BiH?

Edin Urjan Kukavica: Izrazio bih se malo metaforički. Na početku Sajma sam istakao da je to bila još jedna borba ili bitka sa vjetrenjačama, pa bih nastavio u istom tonu. Izvojevali smo, hvala Bogu, još jednu mitsku, epsku, ali u određenim segmentima, čak i lirsku bitku sa vjetrenjačama. Među tim vjetrenjačama, bilo ih je dosta Don-kihotovskih, bilo ih je i stvarnih, čak i prijetećih. Ne bi ste vjerovali na koliko zidova ćete naići, ako i kada pokušate, pokrenuti bilo šta novo ili makar drugačije, pogotovo ako se to nekome učini prijetnjom njegovim ili njihovim materijalnim interesima. Tada će te metaforičke, Don-kihotovske vjetrenjače, postati vrlo stvarne, ratoborne, pa čak i prijeteće.

RSE: Kakve su to vjetrenjače?

Edin Urjan Kukavica: Vjerovatno bih, sigurno bih i najradije bih, kao najveći i najvrijedniji rezultat ovog našeg malog poduhvata, istakao potvrdu teze na kojoj već dugo i stalno insistiram, a to je da je najveći broj vjetrenjača u nama samima, da su najveće vjetrenjače nemotivirani, oportunistički, konzumeristički i konformistički uljuljkani ljudi. Nevjerovatno je malo potrebno da se izvedu velike promjene, u bilo kojem segmentu življenja u BiH.

RSE: Šta nedostaje?

Edin Urjan Kukavica: Nedostaje motivirana, zainteresirana i voljna elita, koja će pokrenuti promjene, ali nipošto ne motivirana nekim materijalnim, finansijskim ili bilo kakvim drugim dobitkom, već zaista, samo i isključivo, motivom zainteresiranošću i voljnjošću za opće dobro.

RSE: Obzirom da je ovdje, ali i širom svijeta, novac glavni pokretač, u ovoj državi za organizaciju nečega, što je značajno, nedostaje novca?

Edin Urjan Kukavica: Novac jeste pokretač, novac jeste motiv. Smatram da je novac dobar, kada dođe kao posljedica, ali ako se on stavi u prvi plan i ako se krene od računice, prije nego se upustite u bilo kakav poduhvat, taj poduhvat će se i završiti na novcu. Mislim da je najveći uspjeh BKC-a i Zajednice izdavača i nakladnika BiH, što smo u inicijalnim razgovorima, mjesecima prije nego što smo pristupili stvarnoj organizaciji ovog sajma, u samom početku, izbacili novac iz kalkulacije. Finansijski interes ovoga sajma je stavljen na posljednje mjesto. Politika i politički uticaji su gurnuti u stranu. Zaista smo uspjeli ono što niko do sada nije vjerovao da ćemo uspjeti.

Knjigu ponovo učiniti svetom

RSE: Zašto baš naziv – Knjige u nišama?

Edin Urjan Kukavica: Za jednu skupinu ljudi u BKC-u, kao i za sve izdavače, a naročito za autore, urednike, prevodioce, štampare, lektore, korektore, knjiga je u velikoj mjeri domen svetoga, a niša je, u svim religijskim tradicijama, pa i u svim prisutnim u BiH, prepoznata kao arhitektonski element, koji u najvećoj mjeri ili na najbolji način, asocira na sveto. Smještajući knjigu u nišu, mi smo knjizi htjeli posvetiti jednu svetost, ili knjigu samu, kao pojavu, kao kulturološki fenomen, učiniti ponovo svetom, nastojeći da i one, koji su je do sada obesvetili, dozvati da dođu sebi, dok još imaju kome. U najvećoj mjeri, ali i ono što nam je bio cilj u prvom redu, jeste napraviti prvi korak ka formiranju nove čitalačke publike, kojoj će miris knjige biti preči od mirisa tableta.

RSE: Koliko je knjiga danas prisutna među mladima, obzirom na razvoj novih tehnologija, prije svega Interneta i dostupnosti svega na Internetu?

Edin Urjan Kukavica: Po mom mišljenju, taj interes se kreće po nekoj sinusoidi. Čas je malo prisutniji, čas je malo manje prisutan. Još jedna stvar koju stalno spominjem ljudima, sa kojima komuniciram, u ovom svijetu, koji sve više podsjeća na virtualni, vraćanje nekim tradicijskim i tradicionalnim oblicima komunikacije je nužnost. Da bi ste ostali bez ikoga, od virtualnih prijatelja, od digitalnih formata, od biblioteka, arhiva i veza po cijelom svijetu, sasvim je dovoljno da nestane struje. Od svoje biblioteke, da se ne hvalim, ali od nekih 5.000 bibliotečkih jedinica, se ne bih i nisam razdvajao ni u brojnim seljenjima.

RSE: Tokom Sajma je održana i prva Konvencija bibliotekara i izdavača iz BiH. Zašto je ona bitna?

Edin Urjan Kukavica: Jako je bitna. Održana je još jedna konvencija i još jedan okrugli sto prije toga – Gdje je nestao urednik. Te dvije institucije nužnosti, u izradi svake knjige, urednik i biblioteka, nekako smo u ovom općem haosu potpuno zanemarili. Bez kvalitetnog urednika, nema ni kvalitetnog autora, nema ni kvalitetnog izdavača. Bez biblioteke, čini mi se, da se gubi osnovni kontakt između čitaoca i knjige. Knjiga se pretvara samo u robu, koja se može ili mora kupiti samo u knjižarama.

U vremenu kada sam ja odrastao, biblioteka je bila hram znanja. Prvo mjesto, na kojem sam se ja susreo sa znanjem, je bila biblioteka mog oca, pa tek onda biblioteka u neposrednom susjedstvu. U onom vremenu, u kome sam odrastao, dakle prije nekih 30-40 godina, svako susjedstvo, svaki kvart, imalo je jednu malu biblioteku. Doći do knjige, bilo je najjednostavnije upisom u biblioteku.

U BiH izdavaštvo nije isplativo

RSE: U kakvom je položaju izdavaštvo danas u BiH?

Edin Urjan Kukavica: Rekao bih kao i sve ostalo. Kao i sve ostale sfere življenja, u jednom vrlo teškom položaju, koji je poprilično nemoguće opisati riječima, koje neće zadrijeti u sferu kolokvijalizma. Ukupna produkcija jedanaest izdavača, koji su učestvovali na sajmu knjiga u BKC-u, izdaje između 80 i 90 posto novih izdanja u BiH, a ima ih 300. Usporedite taj broj sa prvim prosječnim izdavačem negdje iz susjedstva, lijevo ili desno, istočno ili zapadno i vidjeti ćete da je to samo pola od onoga što jedan prosječan izdavač izda u Srbiji ili u Hrvatskoj. Jedanaest izdavača u BiH izdaje pola tiraža onoga što se izdaje u Srbiji ili u Hrvatskoj. To je katastrofalan broj, to je jako mali broj izdanja. Tiraži se u optimalnoj mjeri kreću između 300 i 500 primjeraka. To je sasvim dovoljan pokazatelj da izdavaštvo uopšte nije komercijalna i nije isplativa aktivnost u ovoj zemlji.

RSE: Šta se može uraditi, na koji način poboljšati položaj izdavača u BiH?

Edin Urjan Kukavica: Može se puno uraditi, vjerovali ili ne. Potrebno je uraditi samo malo, malih ili većih poteza. Potrebna je skupina ljudi koji nisu prije svega materijalno i finansijski zainteresovani. Sa druge strane, trebali bi biti motivirani, zainteresirani i voljni za neko opće dobro. Sa treće strane, treba te ljude okupiti oko istog cilja. Nakon svega toga, novac, koga u ovoj zemlji zasigurno ima, treba samo malo drugačije rasporediti.

Na razini Federacije BiH, izdvajanja iz ukupnoga budžeta, za svaku godinu, su ograničena na 0,03 posto ukupnog budžeta. Možemo to reći i brojkama jer to su javni podaci, koji se mogu pročitati na Internetu. Od dvije milijarde budžeta, kojim raspolaže FBiH, za kulturu i sport, na federalnom nivou, se izdvaja devet miliona. To su zanemarljivo mala sredstva i ta sredstva su u usporedbi sa prosjekom zemalja u EU. Mi težimo tim evropskim razinama i vrijednostima, makar po cijenama, koje nam stalno lupaju po našim kućnim budžetima. Prosjek izdvajanja u jednoj Francuskoj je 1,7 posto za kulturu. Ne možemo se naravno ravnati prema Francuskoj, ali trebali bi smo izaći iz promila u postotke.

RSE: Smatrate li da ovi koji predstavljaju narode, ovi koji obnašaju vlast, razumiju bitnost i važnost kulture uopće?

Edin Urjan Kukavica: Ne bih da generaliziram, ali u najvećem broju slučajeva, ljudi sa kojima sam razgovarao, a nisam mogao birati sugovornike, ne razumiju uopće o čemu mi pričamo. Ima tu svijetlih primjera, da ne bi smo generalizirali i strpali sve u isti koš, ljudi koji zaista razumiju, ljudi koji zaista žele. Ima tu i ljudi na izvršnim i zakonodavnim funkcijama, koji bi bili voljni i spremni učiniti više, međutim, nisu volji i spremni upustiti se u borbu sa vjetrenjačama u svom okruženju.