Kolumne

Šverc i trgovina oružjem: Bosanski kalašnjikovi u rukama terorista

Na vrhuncu moći i teritorijalne ekspanzije ISIL-a, Al-Nusra fronta i drugih terorističkih organizacija na području Sirije, Iraka i Jemena, u javnosti se počelo špekulisati da velika količina legalnog naoružanja, koja je zvanično namijenjena vojskama bliskoističnih država, završava u rukama navedenih terorističkih skupina

Osim što je, na žalost, postala svjetski poznata po izvozu velikog broja terorista u zemlje Bliskog Istoka koje su zahvaćene talasom brutalnih ratova, već sada se može zaključiti da je BiH prepoznatljiva i po rasturanju ogromne količine legalnog i nelegalnog naoružanja odnosno municije upravo u države spomenutog regiona. Malo ko se više sjeća činjenice da se BiH početkom septembra 2014. našla na listi antiterorističke koalicije koju SAD-e predvode protiv ISIL-a. Odluka da se BiH, kao siromašna i nebitna državica u globalnim geopolitičkim previranjima, nađe na ovoj listi došla je doslovno ‘preko noći’ i pomalo iznenadno, a da nadležne bh. Institucije, poput Predsjedništva BiH i Ministarstva vanjskih poslova, nikada nisu zvanično upitane da li BiH zaista želi pristupiti takvoj koaliciji.

Iz Ministarstva vanjskih poslova BiH (MVP) napominju da se BiH, u skladu sa osnovnim principima vanjske politike, aktivno pridružila globalnoj kampanji borbe protiv ISIL-a i drugih vidova nasilnog ekstremizma kroz diplomatsko-političku i materijalnu podršku. Stoga, iz ove institucije napominju da je BiH u septembru 2014. podržala UN-ovu rezoluciju 2178 kojom se osuđuje nasilni ekstremizam i ističe potreba da se zaustave putovanja i podrška stranih terorističkih ratnika.

“U tom svjetlu, bitno je napomenuti da je BiH kao jedna od prvih zemalja u svijetu napravila izmjene Krivičnog zakona BiH, kojima se zabranjuje odlazak bh. građana na strana ratišta, te sankcionišu organizatori slanja dobrovoljaca”, podsjećaju iz MVP-a BiH.

Trgovina oružjem je oduvijek bila jedan od najunosnijih poslova, ali ujedno i mač s dvije oštrice, posebno u konfliktim vremenima kada distribucija oružja u sukobljene regione prijeti da situacija time dodatno eskalira. Tako je i ovaj put. Na vrhuncu moći i teritorijalne ekspanzije ISIL-a, Al-Nusra fronta i drugih terorističkih organizacija na području Sirije, Iraka i Jemena, u javnosti i medijima se uveliko počelo špekulisati da velika količina legalnog naoružanja, koja je zvanično namijenjena vojskama bliskoističnih država, na kraju, ipak, završava u rukama navedenih terorističkih skupina. Naime, postoje brojne sumnje, ali i konkretni medijski dokazi da se oružje i municija iz država centralne i istočne Evrope – a to su Češka, Slovačka, Bugarska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i BiH – transportuje u Saudijsku Arabiju, Jordan, Liban, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) i druge arapske zemlje. A potom se to oružje distribuira militantima u Siriji i Iraku.

Prvo saglasnost, pa onda izvoz

Iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH podsjećaju javnost da je izvoz, uvoz, brokering i tranzit oružja i vojne opreme, kao i izvoz odnosno uvoz usluga vezanih za oružje i vojnu opremu regulisan Zakonom o kontroli vanjskotrgovinskog prometa oružja, vojne opreme i robe posebne namjene. Da bi BiH mogla uopće mogla izvesti neko oružje bilo gdje, iz ovog ministarstva za Prometej.ba pojašnjavaju da prvo moraju pribaviti prethodne saglasnosti Ministarstva vanjskih poslova BiH, Ministarstva sigurnosti BiH i Ministarstva odbrane BiH.

Tako Ministarstvo vanjskih poslova BiH može izdati odluku za izvoz oružja ili municije samo ako je u skladu sa vanjskom politikom BiH vodeći računa o mogućim zabranama i sakcijama Vijeća sigurnosti UN-a, OSCE-a i Evropske unije, kao i o zajedničkom stavu Vijeća EU-a kojim se utvrđuju zajednička pravila postupanja pri kontroli izvoza vojne tehnologije i opreme. Ovo ministarstvo također mora voditi računa o bilateralnoj i multilateralnoj poziciji BiH prema državama i drugim subjektima međunarodnog prava koji učestvuju u vanjskotrgovinskom prometu uključujući međunarodnopravne i političke obaveze BiH ako postoje određene sankcije i zabrane multilateralnog karaktera. Ministarstvo sigurnosti BiH može izdati dozvolu samo ako izvoz naoružanja neće ugroziti unutrašnju sigurnost BiH, dok Ministarstvo odbrane BiH dozvolu izdaje u skladu sa odbrambenom politikom države.

Vodeći računa o navedenim propisima i obavezama, iz Ministarstva trgovine i ekonomskih odnosa BiH ističu da su u prethodne dvije godine izdate dozvole za oružja i vojne opreme u Irak, Saudijsku Arabiju i UAE.

“Roba, koja je bila predmet izvoza, dolazi iz proizvodnog pogona namjenske industrije u BiH. Riječ je o municiji i inicijalnim kapislama za municiju. U 2015. izdato je ukupno 15 dozvola za izvoz u Irak, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, a ukupna nerealizovana vrijednost izdatih dozvola iznosila je 30.930.713 eura. U 2014. izdato je osam dozvola za izvoz u Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate ukupne realizovane vrijednosti od 18.084.079 eura”, ističu iz ovog ministarstva.

Među pet najboljih sektora

S obzirom da velika količina oružja, slučajno ili ne, završava u rukama militantnih skupina, pitali smo nadležne u ovom ministarstvu da li uopće postoji određeni mehanizam praćenja i nadzora kako bi se sa sigurnošću moglo kazati da svaka pošiljka zaista stigne na predviđenu destinaciju!? Iz ministarstva pojašnjavaju da svaki podnosilac zahtjeva za izdavanje dozvole za izvoz oružja mora dostaviti izjavu krajnjeg korisnika i uvoznu dozvolu ili međunarodni uvozni certifikat izdat od nadležne državne institucije zemlje koja je krajnji korisnik tog oružja. Oružje je moguće izvesti i uz izjavu krajnjeg korisnika koja je ovjerena kod nadležne državne institucije zemlje krajnjeg korisnika ili uz međunarodni certifikat izdat od zemlje krajnjeg korisnika.

“Ili uz uvjerenje o krajnjem korisniku izdato od državne institucije zemlje krajnjeg korisnika, obavezno se podnosi i dokumentacija o svim učesnicima u predmetnom vanjskotrgovinskom prometu. Kompletiran zahtjev i sva dokumentacija dostavljena u prilogu zahtjeva, proslijeđuje se institucijama koje učestvuju u davanju saglasnosti i mišljenja za izdavanje isprava za vanjskotrgovinski promet oružja i vojne opreme a koji vrše provjere u skladu sa svojim nadležnostima”, pojašnjavaju u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

Iz ove institucije ističu da je namjenska industrija u BiH među pet sektora koji ostvaruju najbolje rezultate kada je riječ o vanjskotrgovinskom prometu. Tako je u prošloj godini izdato 159 dozvola za izvoz naoružanja u 45 zemalja, a ukupna vrijednost izvezene robe sa Zajedničke liste vojne opreme iznosila je 230.353.873 eura. Pretprošle godine izdato je 136 dozvola za izvoz u 38 zemalja i vrijednost izvezene robe iznosila je 125.876.911 eura. S tim što je vrijednost realizovanog izvoza te godine iznosila 63.196.909 eura.

“Ukupna vrijednost izvezene robe 2013. iznosila je 112.061.428 eura.Izdato je 127 dozvola za izvoz u 39 zemalja svijeta. Ukupna vrijednost realizovanog izvoza te godine iznosila je 38.600.323 eura. Na osnovu navedenih podataka iz protekle tri godine evidentan je kontinuirani rast namjenske industrije u BiH”, kažu iz ove institucije.

S druge strane, iz MVP-a BiH napominju da je Predsjedništvo BiH u martu 2015. donijelo odluku da Ministarstvo odbrane BiH donira određenu količinu naoružanja i vojne opreme Vladi Iraka, ali nisu željeli precizirati o kojoj se vrsti i količini naoružanja radi. Zanimljivo je da MVP BiH nije zabilježio nikakvo postojanje međudržavnog sporazuma o isporuci oružja bilo kojoj državi na Bliskom Istoku.

“Ministarstvo inostranih poslova BiH nema zvaničnih informacija o bilo kakvoj zloupotrebi naoružanja koje je isporučeno iz naše zemlje u okviru učešća naše zemlje u globalnoj kampanji borbe protiv Islamske države i drugih vidova nasilnog ekstremizma”, kažu u MVP-u i dodaju da je njihova uloga davanje mišljenja o postojanju međunarodnih sankcija protiv zemlje za koju je namijenjena vojna oprema čime izvoz te opreme ne bi kršio sankcije.

Škorpioni, Uziji, Strijele, Igle…

Kada je u pitanju ilegalno držanje i trgovina oružjem, municijom i minsko-eksplozivnim sredstvima, iz Ministarstva sigurnosti BiH upozoravaju da je broj krivičnih djela iz ove oblasti povećan za 6,83 posto u odnosu na prethodnu godinu, te ističu da je policija prošle godine podnijela krivične izvještaje protiv 621 osobe što je 7,8 posto više nego 2014. godine.

U ovom ministarstvu su svjesni činjenice da veliki broj građana i dalje posjeduje veliki broj ilegalnog oružja i njime uveliko trguje.

“BiH je još uvijek prostor na kojem kriminalne strukture relativno lako mogu naći različita sredstva ugrožavanja. Različite vrste oružja i eksplozivnih sredstava zaostalih iz posljednjeg rata, prema nekim općim spoznajama i procjenama, i dalje ilegalno posjeduje znatan broj bivših pripadnika svih vojski. Oružje i eksplozivna sredstva se nabavljaju sa različitim motivima. Dio ilegalnog oružja iz BiH završava u zemljama Zapadne Evrope. Tokom 2015. sigurnosne agencije su zabilježile postojanje nelegalne trgovine oružjem na relaciji BiH sa zemljama EU-a poput Holandije, Švedske, Francuske, Njemačke i Švicarske” ističu iz Ministarstva sigurnosti i dodaju da se najčešće trguje zastarjelim automatskim puškama AK-47, mitraljezima M-48, pištoljima marke Vis i Makarov kalibra 7.65 i 6.35 mm sa prigušivačima, Škorpionima, Uzijima, municijom za to oružje i navođenim raketama Strijela i Igla. Također podsjećaju da je, na prijedlog ovog ministarstva, uspostavljena centralizirana elektronska evidencija o kontroli kretanja oružja i vojne opreme.

Istraživač i stručnjak za malo i lako naoružanje pri belgijskom Udruženju za istraživanje i informacije o miru i sigurnosti (GRIP) Georges Berghezan za naš portal kaže da teroristi većinu oružja kupuju na lokalnom crnom tržištu. Za razliku od BiH gdje se oružje može naći po mnogo nižim cijenama, oružje na crnom tržištu Belgije je znatno skuplje, pa ćete za kupovinu kalašnjikova morati izdvojiti 500 eura. On kaže da teroristi uglavnom kupuju malo i lako naoružanje (automatske puške, pištolje i revolvere), dok eksplozive sami prave kupujući razne legalne sastojke i koristeći se uputama na internetu.

“Većina oružja, koje dolazi sa Balkana u zapadnu Evropu, prebacuje se u dobro sakrivenim dijelovima automobila, a krijumčari uglavnom koriste glavne puteve kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Njemačku i Belgiju”, pojašnjava Berghezan.

Na osnovu dosadašnjih informacija, u Centru za kontrolu malokalibarskog naoružanja pri programu UNDP-u (SEESAC) kažu da se krijumčarenje obično provodi u malim pošiljkama u dobro sakrivenom teretu, kamionima, autobusima i privatnim automobilima. Radi se o pošiljkama koje broje od jednog do desetak komada oružja.

“Oružje je obično skriveno izrađenim skrovištima po mjeri koja omogućuju da se oružje u rastavljenom stanju uskladišti ili da se na neki drugi način ne otkrije, čak se skrovišta nalaze u okviru šasije vozila. Rute krijumčarenja su prilično nepredvidljive budući dasu krijumčari primijećeni ne samo na graničnim prijelazima, već i na mjestima gdje granice nisu obilježene”, pojašnjavaju iz SEESAC-a.

Gdje je nestalo oružje?

I dok domaće institucije odgovorno tvrde da nema razloga za brigu i da niti jedan komad oružja poslatih pošiljki nije završio u rukama ekstremista, drugi izvori govore suprotno. Berghezan napominje da je BiH prošle godine Iraku donirala 500 tona municije kako bi na taj način pomogla ovoj zemlji u borbi protiv ISIL-a. On podsjeća na pisanjaGlobalnews.cada se radi o doniranoj municiji koja predstavlja višak zaliha iz ratnog perioda. Prema pisanjima ovog portala, procjenjuje se da BiH posjeduje 16 hiljada tona viška municije i 40 hiljada komada raznog naoružanja. Cilj je da se riješi ovog naoružanja do 2020. godine.

Postoji veliki rizik, kaže Berghezan, da mnogi kontigenti oružja završe u rukama ekstremista, te podsjeća da je Pentagon davne 2004. ugovorio transport najmanje 200 hiljada Kalašnjikova iz BiH novoizabranoj iračkoj vladi nakon pada Sadama Huseina.

“Mnogi očevici smatraju da je veliki dio ovog naoružanja ukraden ili je, na neki način, podijeljen što znači da je vrlo lako u rukama novorođene Islamske države Iraka i Levantea kao preteče ISIS-a” pojašnjava Berghezan.

Georges Berghezan, istraživač i stručnjak za malo i lako naoružanje pri belgijskom Udruženju za istraživanje i informacije o miru i sigurnosti (GRIP)

Ugledni The Guardian je pisao da je Pentagon u periodu od 2004. do 2005, preko razgranate mreže privatnih kompanija, mešetara i špediterskih firmi, iračkoj armiji isporučio na desetine hiljada raznog ručnog naoružanja koje potiče iz BiH. A barem jedna od tih kompanija se nalazi upravo na crnoj listi zvaničnog Vašingtona i UN-a. Prema Izvještaju Amnesty internationala o prodaji naoružanja, Vlada SAD-a je u tom periodu ugovorila isporuku najmanje 200 hiljada kalašnjikova iz BiH namijenjenih Iraku. Iako je rečeno da je oružje namijenjeno znatno oslabljenoj iračkoj vojsci, nema čvrstih dokaza da je pošiljka zaista stigla na pravu adresu. Zato su pojedini visoki zapadni službenici izrazili sumnju da je ta pošiljka završila u pogrešnim rukama. Jedan neimenovani zvaničnik NATO-a je za The Guardian tada kazao u isporuci oružja uglavnom učestvuju švicarske, britanske i američke kompanije, te da se poslovi ugovaraju preko ambasada velikih zapadnih sila smještenih u Sarajevu i ureda vojnih atašea. Plan je bio da se višak naoružanja iz BiH, koje predstavlja realnu prijetnju miru, prebaci u Irak. Pošiljke su se obavljale od jula 2004. iz američke baze Eagle u Tuzli i hrvatske luke ploče. Pozivajući se na izvještaj Izvještaj Amnesty Internationala, The Guardian piše da je moldavska firma Aerocom tada izvela četiri leta kojima je prebačeno 99 tona naoružanja, uglavnom kalašnjikova, unatoč tome što je ovoj kargo firmi pod pritiskom Evropske unije ukinuta licenca za poslovanje zbog ‘sigurnosnih pitanja’. Zanimljivo je da su zvanične vlasti i komandni štab iračke vojske u Bagdadu istovremeno opovrgli tvrdnje o bilo kakvoj kupovini oružja iz BiH iako je ugovor sklopljen u vojnom atašeu Ambasade SAD-a u Sarajevu. Shodno tome, postavlja se pitanje na koje niko nema odgovor: gdje je onda tolika količina oružja završila!?

Najbolja mušterija

Još jedna kompanija koju je Pentagon angažovao jeste Taos and CACI koja je poznata po svojoj umiješanosti u kontraverze o zloglasnom Abu Ghraib zatvoru smještenog nadomak Bagdada. Ova kompanija imala je zadatak da obezbijedi kupovinu i dostavu oružja, a zauzvrat im je omogućeno da zaključe podugovore sa mnoštvom firmi, mešetarima oružjem i špediterima koji su uključeni u poslove bazirane u Švicarskoj, Hrvatskoj, Moldaviji i BiH.

Amnesty International je upozoravao da Pentagon i Taos and CACI nemaju efikasan sistem kojim bi osigurali da njihovi poslovni partneri i kooperanti ne posluju sa firmama koje krše embarga UN-a, te da ne posluju sa zračnim kargo firmama koje nemaju validnu licencu za zračni promet. Studije Amnestya pokazuju da 35 najbogatijih zemalja svijeta učestvuje u barem 90 posto svjetske trgovine oružjem.

Teoretski, pojašnjava Berghezan, zemljama Evropske unije nije dozvoljeno da šalju oružje pobunjenicima ili bilo kojim paravojnim skupinama, te napominje da je Saudijska Arabija tradicionalno najbolja mušterija kada je u pitanju kupovina oružja od zapadnih sila. On ističe da se Saudijska Arabija sumnjiči da uvezeno oružje potom prebacuje teroristima i raznim ‘pobunjeničkim’ skupinama u Iraku i Siriji.

“Ona kupuje razne vrste oružja, lako i malo naoružanje, tenkove, artiljeriju, brodove, borbene avione… sve to zapadne zemlje prodavaju Bliskom Istoku. Belgija, uglavnom, izvozi lako i malo naoružanje. Prema nedavnom istraživanju Balkanske istraživačke mreže (BIRN) procjenjeno je da su istočnoevropske zemlje prošle godine izvezle oružja u vrijednosti od 1,2 milijarde eura. To se čini kao velika cifra, ali je, u stvari, samo dijelić u poređenju sa ukupnim izvozom zapadnih zemalja. Procjene GRIP-a su da je samo Valonija, kao jedna od četiri belgijske pokrajine, izvezla oružja u vrijednosti 1,5 milijardi eura”, naglašava Berghezan. On pojašnjava da svaka država izvoznica oružja, prema ugovoru o trgovini oružjem, prvo mora unaprijed od države uvoznice pribaviti certifikat u kojem će tačno biti utvrđeno ko je krajnji korisnik oružja i u kojem će se garantirati da se oružje neće dijeliti nikome drugom.

“Neke države ponekad vrše kontrolu nakon isporuke oružja. Obično to obavljaju nadležna konzularna tijela, ali to, opet, zavisi od kapaciteta konzulata i poltičke volje države izvoznice tog oružja”, pojašnjava naš sagovornik.

Prema njegovim riječima, oružje iz istočnoevropskih zemalja se uglavnom dostavlja avionima, mada se koriste i drugi načini transporta, pa tako pomorska luka u Rijeci zauzima značajno mjesto u kojem se utovara oružje. Na spomen da je bivši američki ambasador u Siriji Robert Stephen Ford izjavio da CIA putem Turske i zaljevskih zemalja koordinira trgovinu oružjem, Berghezan kaže da američki zakoni uopće ne zabranjuju prebacivanje oružja.

“Dio naoružanja, koji je bio namijenjen sirijskim pobunjenicima, preusmjeren je na crno tržište i na kraju je završio u rukama kriminalnih skupina. S obzirom da evropski zakoni zabranjuju dostavu oružja nedržavnim akterima, članice EU-a nikada neće priznati da krše te zakone. Osim u rijetkim prilikama kada se Nicolas Sarkozy javno hvalio da je dijelio oružje libijskim pobunjenicima 2011.”, kaže Berghezan.

Države istočne Evrope imaju značajan višak naoružanja zbog minulog rata i pridruživanja NATO-u koji od njih zahtijeva da prilagode svoj arsenal naoružanja zapadnim standardima.

“Ali, kao što sam rekao, oružje u ruke raznih aktera u Siriji i Iraku dolazi iz mnogih dijelova svijeta. Kinesko oružje vrlo je prisutno jer je izuzetno jeftino na crnom tržištu. Velika je vjerovatnoća da su se pobunjenici domogli oružja iz skladišta sirijske vojske i na ratištima širom zemlje. Lako naoružanje iz Belgije je također uveliko prisutno jer je ova zemlja prodala velike količine zemljama perzijskog zaljeva”, zaključuje Berghezan.

Dugovječna roba

Ne samo da je uvijek prisutan rizik da legalna pošiljka u svakom trenutku, prije ili kasnije, može završiti u pogrešnim rukama, već iz SEESAC-a napominju da je taj potencijalni rizik upravo jedan od glavnih izvora snabdijevanja ilegalnim oružjem. Iz ove organizacije ističu da su gotovo svo ilegalno naoružanje zakonito proizveli brojni svjetski proizvođači. Pored trgovine i distribucije kao najvećih rizika, oružje se kao dugovječna roba, od trenuta proizvodnje, može koristiti preko 150 godina ako se dobro održava, pa samim time postoji opasnost da se ono zloupotrijebiti ako padne u pogrešne ruke.

“U zadnje tri godine otkriveni su i zadokumentovani slučajevi u kojima je utvrđeno da pojedino oružje, otkriveno u Siriji, potiče sa Balkana. U toku je istraga međunarodnih tijela koja će tačno pokazati ko je i zašto izvozio oružje u susjedne zemlje ili širu regiju u zadnjih nekoliko godina, pa čak i decenija”, kažu iz SEESAC-a.

Oni ističu da rizik od pogrešnog preusmjeravanja ili zloupotrebe oružja u pogrešne ruke započinje onog momenta kada svježe proizvedeno oružje napušta proizvodne pogone, zatim tokom transport do isporuke krajnjeg korisnika. Značajnu činjenicu predstavlja da se mnoštvo legalnog oružja decenijama nalazilo pod kontrolom legitimnih vlasti u Libiji, Iraku, Albaniji i bivšoj Jugoslaviji, ali da je problem nastao kada su skladišta oružja postala podložna zloupotrebama i krađama.

Osim toga, ističu iz SEESAC-a, problem je što samo nekolicina zemalja na svijetu (poput SAD-a) zahvaljujući svojoj razgranatoj diplomatskoj mreži i raspoloživim kapacitetima može osigurati da se oružje isporuči do krajnjih korisnika.

“Problem je, posebno za zemlje našeg regiona, što one izvoze svoje naoružanje u države u kojima nemaju svoje diplomatske misije, pa su provjere pošiljki skupe i teško izvodive. Zato lokalne vlasti u većini slučajeva prime potvrdu da je pošiljka stigla, ali nije im dostupan certifikat o krajnjem korisniku tog naoružanja. Međutim, nakon propisno dostavljene pošiljke, svaka zemlja ima pravo da raspoređuje onako kako to želi”, pojašnjavaju SEESAC-u i dodaju da bilo kakav nadzor prestaje onog trenutka kada se oružje dostavi krajnjem korisniku. To znači da do preusmjeravanja i zloupotrebe oružja ne mora doći odmah nakon pošiljke, već bilo kada i bilo gdje s obzirom da ono može biti operativno u narednih 100 godina.

“Preusmjeravanje se ne mora dogoditi odmah ili u narednih nekoliko mjeseci, već u narednih 20 ili 30 godina, a ishod bi bio jednako smrtonosan”, zaključuju iz SEESAC-a.

(Edin Redžić, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close