Loris Gutić: Kako sam (p)ostao nevjernik

Midhat Hajdarević 2012-11-26

Ne izvinjavam se onima koje će tekst možda pogoditi ili povrijediti, jer ako svete knjige i njihovi propovjednici mogu mene i ljude poput mene redovno i jasno osuđivati na vječne vatre, smatram logičnim i prihvatljivim da svoje stavove mogu iznijeti bez cifranja i bez rukavica. Oni su moji, odraz moje svijesti, moje slobode.

(Autor: Loris Gutić – 6yka.com)

Islamska vjerska zajednica u BiH dobila je novog poglavara. Primajući Menšuru i preuzimajući dužnosti reisu-l-uleme, Husein Kavazović održao je nadahnuti govor u kojem je udrobio koješta: nekoliko prigodnih fraza, tvrdnji kako na IVZ-u počiva dužnost obezbjeđivanja ispravnog razumijevanja Islama i primjena njegovih normi i moralnog vodstva u zemlji i susjedstvu ( šta god to značilo ), konstatacija da su muslimani ili tačnije IVZ kao njihov vrh božiji namjesnici na zemlji, bilo je u tom govoru i neizostavnih referenci na genocid, te slavljenja uspješnih aktivnosti bivšeg reisa Mustafe Cerića (!), ali ništa nije bilo tako istinito kao sljedeća tvrdnja: „Svijet u kome živimo danas nemiran je, nestabilan i tjeskoban. Pun je okrutnosti, neizvjesnosti i straha.“

Zašto je taj svijet danas takav?

Iako sam bio agnostik po izvornom uvjerenju, poput svog djeda koji je vjerovao da postoji neka neznana sila u svemiru ( i valjda je ta „starwarsovska“ Sila uz njega u njegovom posljednjem počivalištu ), te iako sam se oduvijek nacionalno i narodonosno i na svaki drugi srodan način smatrao Bosancem lišenim okova religije, pitao sam se poput svakog radoznalog i nemirnog duha ima li nešto u tom pojmu vjere koji je u ovom i drugim poludivljim društvima egzaltirani nad sviješću, logikom i razumom.

Ispitivao sam se i preispitivao, čitao Bibliju, i pokušavao shvatiti kako je to biti katolik. Katolik je bila moja baka, pristojna, fina, dobrodušna žena, i nije joj nedostajalo čovječnosti, naprotiv. Izgovorio sam obvezni credo, razmišljao o krštenju, otišao sam nekoliko puta u crkvu, čitao Bibliju, malo više Novi zavjet jer nema toliko likova kao u Starom, a radnja je daleko manje konfuzna, onako rašomonski koncipirana, četiri priče iz različitih uglova sa istim krajem, i konačno kao začin – malo apokaliptičnih pretskazanja. Čitao sam i mrmljao psalme, pokušavajući prodrijeti u njihovu suštinu, pokušavajući pronaći u njima neki dublji smisao, neke putokaze koji nadilaze osrednjeg spisatelja ljubića, ali sem niza pukih i patetičnih riječi nisam našao ništa drugo. Bog nije bio u crkvi ( tamo su uglavnom bile osijedjele i polupismene babe i još nedozrela djeca ), Bog nije bio u knjizi, a boga, boga mi, nije bilo ni u meni.

‘ajde, ispitivao sam se i dalje, promišljao i razmatrao sviješću i inteligencijom koju je neki genetski splet usadio u mene, i okrenuo se Islamu. Većina mojih prijatelja bila je tog religijskog opredjeljenja, a većina je bila i pristojna, fina i dobrodušna. Otišao sam nekoliko puta u džamiju, klanjao džumu, izgovorio šehadet pred svjedocima, i tako se obreo u islamskoj zajednici. Čitao sam i prečitavao Kur'an, proizvoljna tumačenja te knjige, njegove nedorečenosti, apsurde njegove sadržine koje su vjernici tendenciozno previđali, ističući neke proste istine opisane u njemu kao nadnaravna otkrovenja božanskog porijekla. Allaha, međutim, nije bilo u džamiji ( tamo su uglavnom bili polupismeni ljudi i ljudi koji su htjeli u nešto vjerovati jer drukčije nisu mogli ili znali ).

Prolazeći kroz te faze odrastanja, u kojem dijete traži nešto više tamo gdje tog višeg nema, nikada nije bilo, i nikada neće biti, shvatio sam i zaključio su moji prvobitni instinkti bili jedini ispravni, i da boga naprosto – nema.

Shvativši to, ili bolje prihvatajući ono što sam odavno shvatio, u mene se uselio trajni mir i spokoj. Moj razum je bio zadovoljan, moja logika neporemećena, moja svijest slobodna i moja savjest mirna.
U izrazito religijskim i fundamentalističkim okruženjima vidio sam većinom nešto manje od ljudi, nešto zakinuto, nešto osakaćeno, nešto uskraćeno za potpuno shvatanje svih nijansi života. Vidio sam slijepo prihvatanje zbog kojeg ljudi utvaraju da imaju pravo manipulirati životima svojih potomaka, da u srce modernog svijeta, svijeta slobode, unose besmislene okove i ograničenja, da žele djecu podvrgnuti religiji još od kolijevke, da formalizmom pokrivaju neukost, propovijedima pokrivaju licemjerje, da prividnom pobožnošću pokrivaju agresivne, preljubničke, pokvarene, primitivne porive, da religiju očajnički pokušavaju navući poput plašta kojim bi pokrili golotinju svoje manjkave humanosti i nečiste savjesti, ili što je još češće, da prihvatajući i posvetivši se religijskim dogmama ubijaju svoja prirodna svojstva koja bi možda mogla biti vrijedna i uzvišena.

To su sitni i banalni primjeri.

Možda je trebalo istaći najkatoličkiju državu na Balkanu, Hrvatsku, u njenom surovom pohodu u drugom svjetskom ratu u kojem su, valjda slijedeći renomiranog apostola Judu, za šaku državnosti prodali 500,000 ubijenih Srba i 200,000 pravoslavnih i drugih Srba prisilno pretvorenih u katolike? Nije važno što su to bili većinom pravoslavci, ili ateisti, ili agnostici, ili budisti. Bili su ljudi!

Možda je trebalo istaći srpsku vojsku koja je u ritmu „Bože, pravde“ i topovima, mitraljezima te snajperima blagoslovljenim od velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve poubijala oko 70.000 Bošnjaka, uglavnom muslimana, te nekoliko hiljada Hrvata, većinom katolika, njihove kršćanske braće! A je li to bitno? Naravno da nije. Mogli su biti muslimani, ili katolici, ili se moliti storukim hinduskim boginjama. Bili su ljudi!

Možda je trebalo istaći uvezene islamske fundamentaliste i gorljive nazovi-muslimane koji su igrali nogomet sa glavama srpskih zarobljenika u ratu, a koji su pravosnažno osuđivani i osuđeni za teroristička djela u kojima danas, u miru, bivaju ranjavani i ubijani policajci, te pogibelji bivaju izloženi građani, a Bosna i Hercegovina biva proglašavana državom visokog rizika i smatrana izvorištem ekstremističkih aktivnosti u Evropi? Nije čudo, budući da je upravo bivši vrhovni poglavar islamske vjerske zajednice, uz svesrdno kimanje glavom muslimanskih navodnih intelektualaca, takve zločince prozvao „pravim muslimanima“ i još zbog ukidanja vjeronauke u školama prijetio de facto opsadom glavnog grada.

A tek licemjerje, isključivost, ksenofobija, mržnja, da, mržnja i nehumanost utkani u korijen monoteističkih religija! Pa se tako kaže „okreni drugi obraz“, ali „oko za oko, zub za zub“ i „grijesi očeva će biti preneseni na djecu do trećeg i četvrtog koljena“. Pa se tako kaže da treba voljeti sve ljude, ali „ne prijateljujte sa nevjernicima“ i „muškarac svjedok vrijedi kao dvije žene“. Svete knjige govore o učenju i nauci, ali ju ograničavaju na ono što je u okviru zadate dogme. Mržnja spram drugih i drugačijih je evidentna, i suptilno propagirana kroz prijetnje paklom, džehennemom i vječnom vatrom. Ropstvo je smatrano normalnim i nedvojbenim u svetim knjigama. Svete knjige ( dakle, suština postojećih religija ) su koncipirane i pisane tako da izdignu jednu grupu nad drugima tvrdnjama da bog stoji upravo iza njih i za njih. U vrijeme Starog zavjeta, to su bili Jevreji nad Egipćanima; u vrijeme Novog zavjeta to su bili progonjeni kršćani nad paganskim Rimljanima. U vrijeme Kur'ana to je bio Muhammed i njegovi sljedbenici nad idolopoklonicima. Nisu bez razloga autori svetih knjiga prozvani majstorima propagande. Svete su knjige uistinu podigle moral grupa i uvjerile ih da su izdvojene i bolje od drugih. Činile su to nauštrb tih drugih. Nije opravdana tvrdnja da se samo Islam širio ognjem i mačem. Sve su se monoteističke religije širile upravo tako. Brojni krstaški ratovi odnijeli su stotine hiljada, neki kažu i miliona života. Osmanski prodori, tretiranje inovjeraca kao građana drugog reda i običaji poput devširme doprinijeli su ubistvima i prozelitizmu, jer su odgajana i obučavana djeca prihvatala Islam, a inovjerci utočište od poreza nalazili u konvertiranju. Suvremeni kršćanski i islamski terorizam nije potrebno ni pominjati; kažu dušebrižnici da to nije u duhu religija, i da se pojedine odredbe knjiga tumače van konteksta. Međutim, gledano cjelokupan sveti tekst u kontekstu, agresivnost i razlozi za mržnju spram drugih i drugačijih su dati suptilno, uvijeni u općenite odredbe koje propagiraju ljubav i suživot – ali uglavnom samo među pripadnicima upravo te religije. Srećom se odredbe Biblije nigdje ne provode doslovce, inače bi redovna bila pogubljenja ljudi koji rade subotom i koji su posadili dvije vrste žitarica jednu pored druge. To nažalost nije slučaj sa Islamom, jer u azijskim zemljama šerijat i dalje opstaje kao osnova pravnog sistema.

Posebno je pitanje Jevreja. Licemjerje s kojim se dušebrižnici, naročito muslimani, nose sa djelovanjem Izraela je zaprepašćujuće. Podsjetimo se da živimo u državi u kojoj mnogi vjeruju da muslimani imaju posebno mjesto ne samo u povijesti zbog stravičnih zločina vršenih nad pripadnicima te vjerske skupine, nego i da im ti zločini daju neko naročito moralno pravo da te zločine pominju kad god je potrebno opravdati mržnju prema drugima ( naročito prema Srbima ), ili da ih te tragične okolnosti na neki način u političkom smislu izdižu nad drugima. Takvo uvjerenje opstaje, ono postoji, i ono je prisutno. Prava je istina, međutim, da nikakve povijesne okolnosti ne daju pravo jednom narodu da se izdiže nad drugim, nijednom čovjeku pravo da smatra kako ga to čini boljim ili zaslužnijim od drugog čovjeka. Ipak, kada bi takva devijantnost bila moralno, ljudski i društveno prihvatljiva, nijedan ju narod ne bi smio učiniti svojim uvjerenjem više od Jevreja. Gotovo dvije hiljade godina progona, istrebljivanja, ponižavanja, protjerivanja, milioni i milioni i milioni ubijenih i raseljenih; toga se trebaju sjetiti svi oni koji žele historiju učiniti svojim opravdanjem. Da li to daje pečat humanosti i moralnosti na okupiranje Palestine i zločine koji se tamo vrše? Naravno da ne. Ali izvor upravo tog zla, te pedesetogodišnje agresije usljed koje su svi koji tamo žive zaboravili kako je živjeti u miru, jeste uvjerenje koje proističe iz religije, a koja nudi šuplje opravdanje u tome što je područje Jeruzalema nekoć bilo svojevrsno jevrejsko svetište.

No, to su možda preveliki primjeri za koje domaće življe ne mari.

Ali gdje je taj Bog u ovoj Bosni i Hercegovini? U negiranju genocida? U pedofiliji i političkom agitiranju? U sijanju mržnje i razdora? U pompeznim obredima koji se vjernicima skupo naplaćuju? U natpisima „ubij Turke“? U Bibliji, možda, koju toliki nisu ni pročitali, a koji jesu, ne trude se razumjeti ju, providjeti njen besmisao, surovost i bajkovitost koja odražava vrijeme u kojima je nastala, i nikako se ne može prispodobiti današnjem svijetu? U zaslijepljenosti s kojom se sitni ljudi drže uz nešto što im daje komadić smisla, jer je isuviše malo ljudskosti u njima nije ostalo da bi im ljudskost bila smisao?

Gdje je taj Allah? U mržnji spram Jevreja i negiranju holokausta? U šovinizmu i licemjerju? U pedofiliji i političkom agitiranju? U pompeznim obredima koji se vjernicima skupo naplaćuju? U natpisima „ubij Vlahe“? U Kur'anu, možda, kojeg toliki nisu ni pročitali, a koji jesu, ne trude se razumjeti ga, providjeti njegovu kontradiktornost, tendencioznost i bajkovitost koja odražava vrijeme i kulturu u kojima je nastao, i nikako se ne može prispodobiti današnjem svijetu? U zaslijepljenosti s kojom se sitni ljudi drže uz nešto što im daje komadić smisla, jer je isuviše malo ljudskosti u njima nije ostalo da bi im ljudskost bila smisao?
A to je samo Bosna i Hercegovina. Šta je sa svijetom?

Kršćanstvo se batrga i pokušava prilagoditi novom dobu, iako Biblija nigdje nije predvidjela današnje tekovine. Kako i bi? Pisao ju je čovjek koji nije znao šta je kondom, niti je mogao i sanjati da će ropstvo jednom postati abominacija, ili da neće biti baš posve smisleno ubiti mater jer nosi gaće od dva različita platna.

Islam stagnira na poludivljem Bliskom Istoku i u Africi gdje je još uvijek prihvatljivo kamenovati žene, posipati kćerke kiselinom i potčiniti ih strogom režimu u kojem su tu da služe muškarcu, jer Kur'an nije predvidio da će jednom u većem dijelu svijeta žena ispravno biti smatrana dostojnim i ravnopravnim predstavnikom ljudskog roda, te da će postojati nekakva ljudska prava o kojima će biti potrebno voditi računa.

Želim da postoji neki drugi svijet, neki bolji svijet, u koji odlazimo poslije smrti, i u kojem ćemo pronaći odmor od ovog često tegobnog života. No, on ne postoji. Postoje samo priče za malu djecu kojima se upravo djeca i straše, da bi se u njima bolje usadilo sjeme buduće posvemašnje religijske indoktriniranosti.
Želio bih da neko biće nad nama bdije, čuva nas i pazi, da bismo u zamjenu za svoju pokornost dobili vječni mir i blaženstvo.

Zvuči dobro, je l’ da?

Ali niko nad nama ne bdije, niko nas ne čuva i niko nas ne pazi. Prepušteni smo sami sebi. Rješenje i istrebljenje zla u sebi i drugima nećemo naći u takozvanim svetim knjigama. Tamo ćemo jedino naći upute za licemjerstvo, šund literaturu, i tek poneku natruhu onoga što bi ljudi zaista mogli biti i mogu biti ako oslobode um i pročiste srce. To se čini razumom. To se čini sviješću nesputanom uputama osim onih koje dolaze iz naše sopstvene nutrine. To se čini našom savješću koja nam je najbolji sudac, jer one koji čine zlo drugome podsjeća da je taj naš čin zaista zlo.

Dobri su ljudi, istinski ljudi, iznikli jer su tako odabrali, a ne stoga što su o svojoj dobroti negdje pročitali ili se oslanjali na to da će ona pasti s neba.

Upravo stoga, svjestan sebe, onoga što jesam, i što sve mogu biti za dobrobit svoju, dobrobit bližnjih i dobrobit čovječanstva, ponosim se time što ne vjerujem u religijske bajke. Utoliko više cijenim život, utoliko više volim druge ljude, nesavršene kakvi uistinu jesmo. I utoliko sam iskrenije i potpunije čovjek. Moji su stavovi takvi, oni su za mene dokazani, neprikosnoveni i trajno nepromjenjivi, ali oni su moji, i svakom drugom ostaje da nalazi svoj put. Sloboda je važna.

Sloboda izbora nije iluzija kako neki pokušavaju prikazati ili nametnuti. Poznajem mnogo vjernika koji su svoju čovječnost izgradili i očuvali i pored toga što su religijski opredijeljeni i što su tako izabrali ili su pak tako odgojeni. Nažalost, oni su endemi u tom svijetu zaslijepljenosti. U takvoj drastičnoj su manjini da je jedino što mogu poručiti onima koji su religijom osakatili svoju humanu prirodu ili svoju dehumaniziranost pokrivaju dogmom jeste:

Poklanjam vam vaše religije i vašeg boga.
Sebi ću ostaviti čovječnost.