Veličina i tragedija etike, filozofske discipline koja nastoji s humanističkog aspekta odgovoriti na pitanje kako bi stvari trebale izgledati, je u tome što je većina ljudi ni ne poznaje, pa čak i njenu praktičnu primjenu, moral – ovisnu o kontekstu društvenih i ekonomskih odnosa – „šmirgla“ tek koliko se ne protivi njihovim interesima. U odluci, podijeliti s drugima ili se sam (prvo) namiriti, isti smo kao i kralj kraljevskih zvijeri – prepušta gozbu ostalim lavovima tek kad sebe dobrano zadovolji. Ne ulazeći dublje u etičke standarde ponašanja, spomenimo tek da u njih spada doslijednost i uzajamna kompatibilnost mišljenja i djela, čija razilaženja smatramo neprimjerenima. Svakako, uz pretpostavku da se radi o humanističkim konceptima, jer i zločinac može doslijedno provoditi neljudske zamisli. Osvrnut ću se na dio velike kalvarije koja je zadesila narode Jugoslavije, onaj dio koji se tiče BiH, i to na samom početku krvavog pira, kao i pokušaje kasnijih neprihvatljivih tumačenja. Za etičke i moralne ljude, u što svakako ne treba uvrštavati vladajuće elite na širim prostorima regije.
Vladajući ne prezaju od najogavnijih pretvaranja, licemjerja, laži, nedosljednosti i krivotvorenja istine. Prije izvjesnog vremena, hrvatski premijer u posjeti susjednoj državi, izjavljuje: “…kako je za Hrvatsku važno da se izbjegne bilo kakvo preglasavanje u BiH…”. Vrlo zanimljivo. Da podsjetimo. Kad se raspadala Jugoslavija, BiH i Makedonija (uz Srbiju i Crnu Goru) bile su protiv osamostaljenja. Izetbegović, pritisnut Tuđmanom, ipak se odlučio za neovisnost, a “demokratsku” formu je našao u raspisivanju referenduma. Po popisu iz 1991. godine, u BiH je živjelo 43.47% Muslimana (današnjih Bošnjaka), 31.21% Srba i 17.38% Hrvata te nešto sitno “ostalih”. Kako su Srbi bojkotirali referendum, odluka o osamostaljenju donijeta je preglasavanjem dva konstitutivna naroda nad trećim, što je i bio otponac za početak krvoprolića! Još je Stipe Šuvarupozoravao da nije demokratski niti korektno, preglasavanjem odlučivati o sudbini jugoslavenske republike s tri konstitutivna naroda! Danas, kad po najnovijim rezultatima zadnjeg popisa u BiH živi 50.11% Bošnjaka, 30.78% Srba, 15.43% Hrvata, plus “ostali”, odjednom se po Plenkoviću ne bi smjelo preglasavati Hrvate!
Pretpostavimo, samo bistrenja u glavama radi, da danas većinski – konstitutivni bošnjački narod – odluči pokrenuti referendum na kojem bi čak i samostalno (idealizirajmo situaciju) preglasavanjem ostala dva naroda mogao postići bilo što. Od suradnje s konstitutivnim Hrvatima da BiHpriključe RH, ili pak s jednako konstitutivnim Srbima da se pripoje RS. Ostavimo se ustavnih članaka, Daytonskog sporazuma i inih dokumenata koji su – budim ozbiljni, mada navodni realisti kažu kako „verba volant, scripta manent“ (riječi lete, zapisano ostaje) – naprosto „zapisani na vodi“, jer ih praksa pravdana „političkom voljom“ može učas poništiti. Govorim o logici stvari, a njene zaključke nikakva praksa, politička volja ili demokracija ne može zanijekati, ma promijenila stvarnost u vid kakav joj se sviđa. Daklem, s logičke strane očita je kontradikcija između zahtjeva koji elite postavljaju pred narode BiH u različitim političkim i povijesnim okolnostima. Evidentno, logika tu ne igra nikakvu ulogu. Pustimo nagvaždanja oko toga što bi bilo kad bi bilo, da se nije izašlo na referendum (čemu je, ponavljam, Izetbegović bio sklon, no pritisak bosanskohercegovačkih Hrvata pod zagrebačkim patronatom, uz ponašanje Srba ga je prislilio na taj – po Šuvaru, a vjerujem da ima još ljudi koji jednako misle, nedemokratski postupak); uvjeren sam bi rata ionako bilo. Prvenstveno stoga što se najmanji konstitutivni narod ne bi mirio s tom opcijom, te bi – uzevši u obzir prevlast nacionalističke struje u Hrvatskoj, kao i instaliranje HDZ-ovskih kadrova u tzv. Herceg-Bosni (HB), u sinergiji s povratkom ustaške i neoustaške emigracije iz inozemstva, do sukoba ipak došlo. Stanje je kakvo je, a ono je – nikakvo! Naravno, sve to nimalo ne abolira zločine počinjene na ma kojoj od sukobljenih strana; prvo nad logikom a potom i uzajamne.
Kad se logika od samih početaka zanemaruje, to ne može nego dovesti do situacije gdje svatko misli da ona govori njemu u prid, što je nonsens – jer logika govori samo u korist istine, nastojeći razbistriti umjetno stvorenu propagandnu maglu oko nje. Na kraju uvijek ispadaju logički paradoksi, zbog ustrajnog zanemarivanja pravila logike, i međusobne antagonističke netolerancije sukobljenih strana da ih pokušaju primijeniti. Pokažimo to na primjeru Blaža Kraljevića, kojeg danas mnogi Hrvati (u manjoj mjeri) i Bošnjaci slave kao borca za jedinstvenu BiH. Kraljević se spominje najčešće kao žrtva atentata koji su na devetero pripadnika HOS-a izvršile, kako se čini, protuđmanske snage kojima nije odgovarala jedinstvena BiH, već prvenstveno pripajanje HB Hrvatskoj. No, pogledajmo što stoji iza zalaganja ovog člana HSP-a i zapovjednika ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, za obranom jedinstvene države, ne zaboravljajući onodobne opcije o njenoj konfederaciji s Hrvatskom. Za shvatiti, treba otići malo dalje u prošlost. Današnji teritorij susjedne države bio je svojedobno sastavni dio NDH, a ustaše su muslimane (današnje Bošnjake) smatrale „cvijećem hrvatskog naroda“, u vječitoj borbi sa Srbima za priklonom njihovih duša na svoju stranu (potonjima bijahu tek poturčeni sunarodnjaci). Odlazeći još za bivše države u Australiju, tamo se politički aktivira kao ekstremni zastupnik ustaške ideologije, te kao takav i u nedavnom ratu zagovara zajedničku suradnju Hrvata i Muslimana u stvaranju hrvatskih granica na Drini. Postaje član Hrvatskog revolucionarnog bratstva, ekstremne proustaške organizacije čiji su članovi – poznati kao „Bugojanska grupa“ – godine 1972.upali u Jugoslaviju pokušavši dići revoluciju. I dan danas se na HRT-u ova teroristička skupina tretira kao grupa idealista i domoljuba (njen najmlađi član osuđen je na 20 godina robije, no čim je započeo rat pridružio se hrvatskim paravojnim formacijama i poginuo. Lijepa ilustracija da „krčag ide na vodu dok se ne razbije“)! Čini se da je Kraljević bio ipak pametniji dio likvidirane grupe, s obzirom da je na dan planiranog polaska na ovaj teroristički čin sredio svoje hapšenje, te tako spriječio preranu smrt.
Vodeći računa o ovako ofrlje prezentiranim činjenicama, postaje jasnije što je značila Kraljevićeva borba za jedinstvenu BiH, i u kojem je kontekstu najvjerojatnije sagledavao njenu budućnost. Poznati ustaški pozdrav „Za dom spremni“ – upotreba kojeg u Hrvatskoj biva prirodnije tretirana nego ako ti netko javno opsuje mater – na rukavu ovog ratnika (ispod HOS-ovog grba) rječito ilustrira njegove političke preokupacije rad kojih je surađivao s Muslimanima. U trenutku kad je realniji Tuđman uvidio da se treba ograničiti na – po njegovom mišljenju – ostvariviji cilj, pripajanje HB Hrvatskoj, Kraljević postaje smetnja hrvatskom rukovodstvu i lokalnoj hercegbosanskoj ispostavi, te biva likvidiran.
Vratimo se ponovno na polje etike, morala i logike. Nekim ljudima koji zastupaju ideju cjelovite BiH – a to je u ovim okolnostima jedina prihvatljiva opcija – Blaž Kraljević je heroj, jer ili ne znaju ili im ne smeta njegov moralni habitus i credo koji su ga vodili u borbi. Ima li pozdrav „Za dom spremni“drukčije značenje u raznim dijelovima svijeta? Kome pitanje nije jasno, ponovimo ga u obliku: je li „Sieg Heil“, fašistički pozdrav nacističke Njemačke više ili manje prihvatljiv u raznim dijelovima svijeta, ili je on naprosto apsolutno neprihvatljiv, s obzirom na to kakva zlodjela simbolizira? Čini se da u praksi tome i nije tako, jer mnogima – čak i navodnim liberalnim antifašistima – ne smeta u Kraljevićevom slučaju, ali ne bi trpjeli njegovo šepirenje sred Jasenovca!
Ne pokazuje li se na taj način licemjerje, koje ne mjeri zločin činjenicama, već u koju je svrhu počinjen? Ne ide li se na ruku nebuloznim objašnjenima HOS-ovaca, da rečeni pozdrav nema veze s ustaštvom, jer se pod njim borilo za slobodnu Hrvatsku? Pa onda se moglo isto činiti i uz pozdrav „Sieg Heil“ ili „Ubi, ubi Srbina“, zar ne? Budalaštine tipa, da je nešto ozakonjeno, nemaju veze sa razumom, humanizmom ni logikom. Jer nije zakon mjera po kojoj se treba ravnati u takvim pitanjima; da jeste – onda bi (opet logika!) bilo prihvatljivo eksterminiranje po logorima širom NDH i okupirane Evrope. Jer sve bijaše ozakonjeno!
Dvostruka mjerila koja se ni humanizmom ni logikom ne mogu pravdati, pa se to pokušava isključivo vlastitim interesom, popraćeno svečanim floskulama – „da se Vlasi ne dosjete“ – uvijek na kraju dovedu do paradoksa i logičkih aporija, koje se na najgori mogući način osjete na ljudskim životima. Silovanjem logike moguće je „dokazati“ svašta, pa i da je 1+1=3, ali ma koliko ta čudesna riječ bila svakodnevno prizivana, Bertrand Russell(zajedno s Whitehedom) je na čak 362 stranice knjige „Principia Mathematica“ morao dokazivati „očitu činjenicu“ da je 1+1=2. I pitanje jeli uspio, što samo svjedoči da i elokventno služenje logikom može biti zavađajuće.
Na cijelu stvar komplotiranja s đavolom možemo gledati iz više kutova, vodeća nit čega je ideja nacionalne države pod svaku cijenu. Cilj opravdava sredstvo, jedna je od postavki vodeća potencijalnim zločinima, a ističu ga svojim djelovanjima oni koji će prvi kritizirati Staljinov pakt sa Hitlerom (ali ne i Daladier-Chamberlainov dogovor s njim). Drugi je, revizija povijesti koja je na ovim stranama u prvoj fazi dovela do „izmirenja“ djece fašista i antifašista, a u potonjoj – na djelu u Hrvatskoj – vodi do nijekanja istog. Niz je primjera među javnim radnicima u Jugoslaviji koji svjedoče kako je, stabilizacijom sustava, do toga došlo – ne samo između djece partizana i ustaša, već i s učesnicima ustaškog pokreta ukoliko nisu izražavali svoje ekstremističke stavove (ti su uz pomoć Crkve emigrirali i iz inostranstva nastavili svoju rabotu). Dirigent Lovro Matačić, s funkcijom Inspektora glazbenih ansambala ndhaške vojske, za rata je nastupao po svim zemljama pod nacističkom okupacijom. Nakon oslobođenja „fasovao“ je godinu dana zatvora nakon čega je nesmetano nastavio svoju svjetsku karijeru. Viki Glovacki, kantautor, glumac, pisac, voditelj, scenarist i redatelj, koji je za Pavelića skladao koračnice, nakon oslobođenja iz zatvora uveseljavao je jugoslavensku publiku, domobran Ivo Robić i vodnik Krešo Golik ostvarili su zavidne karijere, itd… Leksikon – pomalo ograničen, doduše – „Tko je tko u NDH“, o mnogima od njih može pružiti informacije. Moji razrednici u gimnaziji bijahu članica ženske ustaške organizacije, koja mi je predavala povijest(!) i latinski, te fizičar – bivši pilot ustaške avijacije. Primjera ima nebrojeno, za one koji su ih voljni istražiti. Ipak, mnogima u njih su prilikom raspada države oživjeli potisnuti fašistički resentimenti. Samo usput spomenimo da licemjerni odnos spram zločinaca nije samo hrvatska karakteristika. Evidenti ratni zločinac Werhner von Braun (što li je drugo SS-ovski konstruktor raketa koje su padale na London, znajući da ubijaju njegove stanovnike i indirektno logoraše prinuđene sudjelovati u njihovoj proizvodnji – više od 20000 ih je umrlo gradeći tvornicu u Peenemünde-u – kojeg Amerikanci slave kao „osvajača Mjeseca“, branio se i brane ga djetinjim snom o idealističkom poduhvatu, ostvarenje čega je „zahtijevalo“ brdo ignoriranih leševa!). Zadržimo li se na hrvatskoj strani, aktualno stanje posljedica je kvaziintelektualnog djelovanja formalnog, a u suštini kvazipovjesničara Franje Tuđmana koji je propagirao Luburićevu (ratni zločinac, zapovjednik ndhaških konclogora; do kraja 1945. ilegalno djelovao u zemlji nakon čega je uspio emigrirati) ideju o pomirenju djece partizana i ustaša (posljedice koje smo vidjeli i viđamo svaki dan, u što se uklapa i biografija Blaža Kraljevića), tipa koji je promociju i skupljanje sredstava te oružja vršio među ustaškom emigracijom, veličao Franca, lupetao o zajedničkoj grobnici zločinaca i žrtava, bulaznio o genocidu i Židovima u svojoj knjizi koje je morao prirediti prerađeno inozemno izdanje, zbog svijetu neprihvatljivih – a za njega autentičnih – stavova.
Navedeno ništa ne govori o tome što bi bilo da je bilo, nego je stvar onakva kakva jeste – manje-više nikakva. Međutim, zavrijeđuju li ljudi koji nemaju čvrstih humanih stavova, već svoj „humanizam“ prilagođavaju interesima – nešto više (ilustracija takvih je „peta kolona“ u okvirima SKH, sva prebjegla u stranku opasnih namjera i djela)? Pošavši od krivih premisa, bilo one logičke ili etičke, na kraju ćete doći do zaključaka koji vas možda i mogu zadovoljiti, ali kad-tad „blistavo“ djelo građeno na pogreškama, lažima, zanemarivanjima, prikrivanjima ili naprosto naivnim previdima, srušit će se u prah. Upitan je samo broj mrtvih ispod ruševina. U svakom slučaju „tko sije vjetar, žanje buru“, a žeteoci bijahu narodi bivše države koji su dozvolili sijanje klica zla (mnogo većeg od pripisanog komunistima) razvijenih u džunglu iz koje, batrgajući se, zalud nastoje pobjeći. Možda jednom i uspiju; time se vjerojatno tješe gomile svježe izginulih regije, uživajući u slastima priuštenog im svijeta!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
