Plaha vakta, ko obraza nema!
Iza nas je jedno jezivo bosanskohercegovačko razdoblje, čije odjeke vrijeme ne stišava. Bilo je i strašno i pogano. Vrijeme bez slave… Puno laži, mržnje i obmana, puno krvi i razaranja, puno poniženja i sveopće mizerije… Samo je slava izostala.
Davno, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, početkom političkih turbulencija koje su dovele do tragičnih sukoba i konsekventno, tragičnih posljedica, zapisao sam:
U sumanutim i smutnim vremenima, u naopakim prilikama kada svaku razboritost đavo odnese, u velikom broju se kao skakavci pojave opsjenari i hohštapleri, galamdžije i siledžije, bukači bez obraza i pjevači bez sluha, drumske haramije, jaramazi, potkazivači i svakakva druga ološ… Kad se društvene strukture zatresu i počnu raspadati, naglo se namnože samozvani branitelji naroda, države, „našeg načina življenja“, „naše tradicije“, „naše vjere i morala“… Za tom vrstom opasnog ekshibicionizma, posežu i učeni i polupismeni i… poluusmeni.
Od jeftinog patriotizma bez pokrića, vazda se dobro živjelo. Po pravilu, nazdravičarski patrioti, bukači koji u trans padaju pri pomenu voljene im domovine, istoj toj domovini redovno nanesu golemu štetu… i moralnu i materijalnu, obavezno. Gurava i šugava vremena toj fukari duhom i moralom su dosanjani san… ništa nije sveto i sve je dozvoljeno. Izvan njih nema pravne norme, a u njima nema moralnog imperativa…
Iza svake riječi stojim i dan-danas.
Prije stotinu i pedeset godina, na sarajevskoj javnoj sceni pojavio se jedan volšebnik, koji je po svemu rodonačelnik sarajevskih histeričnih uličnih tribuna, pošasti što je u svim previranjima, bunama i ratovima, kaljala obraz gradu, kabadahilukom, gramzljivošću, erupcijama mržnje… Ime mu je Salih, a svijet je ugledao 1834. godine u porodici Vilajetović, u Bardakčijama, mahali u čijem je središtu džamija Pačadži hadži-Nesuha.
Vilajetovići su generacijama bili ugledni imami, a Avdaga Vilajetović bijaše najglasovitiji sarajevski berber (narodni hirurg) svog vremena. Zahvaljujući tom porodičnom ozračju, Salih završi mekteb i izuči hifz, postade, biva, hafiz. To ga je dovelo na mjesto imama džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u Logavini. Bogme, hajirli početak… Kad se ovom dodaju i neka njegova dobročinstva iz rane mladosti, sve je ukazivalo na dobar ishod i čestit život. No, žestoka i razorna Salihova priroda, ispolji se u više navrata. On je bio fanatični zagovornik očuvanja okoštalih feudalnih odnosa, neprijatelj svih reformi i liberalizacije započete ukidanjem janjičarskog reda. Duboko i temeljito mrzio je pravoslavne i katolike.
Vlast je primijenjivala različite metode, da ga obuzda. Čak ga je poslala i na hadžiluk, da ga se, makar kraće vrijeme, kutariše. Ode Salih na Ćabu, a vrati se Hadži-Salih. Ni to ne pomože. Već 1863. godine, kad, na temelju carskog fermana započe gradnja Saborne crkve u Sarajevu, Hadži-Salih Vilajetović okupi grupu sličnih bukača i siledžija, te s njima poče terorisati Sarajlije. Prosvijećenom i odlučnom bosanskom valiji, Topal Šerif Osman-paši, dodija ovaj nasilnik i galamdžija, pa ga progna u Novi Pazar.
Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, kada je osmanskoj upravi u Bosni i Hercegovini bila preostala još samo nepuna decenija, nakon smrti velikog vezira Ali-paše, nastadoše nemiri u Carevini, što Hadži-Salih iskoristi i vrati se u Sarajevo. Mjesecima prije posvećenja Saborne crkve, on je sa istomišljenicima otvoreno i uporno propagirao mržnju prema nemuslimanima i umjerenim muslimanima, a posebice prema, kako ju je on vidio, izdajničkoj vlasti. Novi bosanski namjesnik Mehmed Asim-paša, morao je maknuti bukača s ulice. Postavio ga je za imama u zaptijsku kasarnu, a zapravo lišio slobode kretanja.
Ovaj neobični čovjek imao je džinovski stas i golemu snagu. U onovremenom sarajevskom govoru, takve su nazivali „lojama“. Hadži hafiz Salih Vilajetović, postade jednostavno Hadži-Lojo, miljenik i predvodnik svjetine.
U rasulu vlasti, a bogami i pameti, nakon Bosanskohercegovačkog ustanka 1875. godine, hadžija se odao švercu, hajdučiji i huškanju na nemuslimane. Pozlata hafiza, imama i hadžije, nije mogla sakriti Salihove nepodopštine. Provodio je teror sve do Tuzle i Bijeljine, krao i preprodavao konje i goveda… posebno veliku dobit imao je od šverca duhanom. U to vrijeme, povodom Hadži-Lojinih nedjela, nastala je i izreka:
– Šerijat na srijedu, duhan na hrpe!
…koju, u zapisu o Hadži-Loji, bilježi temeljiti i pouzdani Hamdija Kreševljaković.
Koje razmjere je imalo Hadži-Lojino hajdukovanje i razbojništvo, kazuje i činjenica, da je valija u potjeru za njim poslao 180 ljudi.
Sa ovakvim renomeom, dočekao je Salih i 1878., godinu Berlinskog kongresa. Kada je bilo izvjesno da će Austro-Ugarska okupirati Bosnu i Hercegovinu, sarajevski uglednici svih vjera i tradicija, počeli su se dogovarati o tome šta im je činiti.
Tada se dogodio jedan uzlet, koji govoreći o ovim previranjima, uglavnom previdimo. Naime, 28. jula 1878. godine Narodna vlada, formirana u Sarajevu, proglasila je smjenu valije Mazhar-paše i kraj višestoljetne osmanske uprave. Tako je, istina jedva nekoliko nedjelja, Bosna i Hercegovina bila slobodna i samostalna. Iz proglasa Narodne vlade, moguće je naslutiti i izvjesne demokratske težnje. Ovo je činjenica od prvorazredne važnosti.
Narodna vlada je organizirala otpor. Istinsko patriotsko raspoloženje obuzelo je sve Sarajlije i muslimane i pravoslavne, ali i istaknutije katolike i Jevreje. Tada se kao snažan remetilački faktor pojavio nezaobilazni Hadži-Lojo. Provalio je u zatvor i pustio okorjele zlikovce, opljačkao je magacine oružja, hrane i druge robe i svjetinu pridobivao dijeleći opljačkano… (Što li mi je ovaj recept poznat!?)… Dakako, kad je bio poslan na bojište, zbrisao je i vratio se u Sarajevo. Narodna vlada nije znala kako izaći nakraj s ovom nepogodom. Kad su ga pozvali da se očituje, hadžija se sam ranio u nogu, e da bi izazvao samilost. Ranu mu je previo neki berber na Baščaršiji.
U noći, između 16. i 17. avgusta, Hadži-Lojo je pobjegao u okolinu Prače. Ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica, na temelju austrougarskih i bosanskohercegovačkih izvora, da je „vođa otpora austrougarskoj okupaciji“, prvog neprijateljskog vojnika vidio tek 2. oktobra 1878. godine, punih četrdeset i pet dana nakon što je general Josip Filipović, savladavši junački otpor Sarajlija i masakrirajući ih po ulicama i u njihovim kućama i džamijama, pozdravio austrougarsku zastavu na Vratničkoj utvrdi i odslušao Carevku. Prema Zapamćenjima fra Grge Martića, Hadži-Lojo je uhvaćen u selu Živojevićima kraj Goražda.
Kako je nastao mit o junaku Hadži-Loji? Jednostavno, populističkim i galamdžijskim metodama Salih je zadobio fukaru, a austrougarska propaganda je proizvela papirnatog vođu otpora, objavljujući brojne novinske tekstove i Hadži-Lojine portrete, feljtone (Bosansko-hercegovačke novine; Epoche, Prag…) čak i knjige, ni mjesec dana po zarobljavanju.
I, mada je Hadži-Salih Vilajetović bio osuđen na smrt, pa onda pomilovan, mada su ga proganjale dvije carevine, mada je odrobijao u Terezinu, u istoj ćeliji u kojoj će kasnije skončati Gavrilo Princip, za njega se ova razbojnička storija završila povoljno. Dogovorom dviju Carevina, kupljena mu je kuća u Meki, a sultanovom odlukom, postao je imam jedne tamošnje džamije. A to što su brojni ljudi zahvaljujući upravo njemu ostali i bez domovine i bez imovine i bez glave, nikom ništa.
Mitomanska svijest veoma je produktivna krojeći sage o ovakvim tipovima. Teško je pojmiti da i danas u razvijenom informatičkom dobu, kad svaki prelet ptice može biti digitalno zabilježen (kamerom, mobilnim telefonom, dronom, iz satelita…), da ta svijest čak i pse rata 1992-1995. ogrezle u krv nesrazmjerno više od Saliha Vilajetovića, nastoji predstaviti herojima.
Iz jednog mog zapisa o Hadži-Loji, objavljenog poodavno u Slobodnoj Bosni, neki veseli ljudi su isprepisivali čitave pasuse, ne navodeći izvor. To, samo po sebi, mada je nepristojno, ne sekira me previše. Ali, ne mogu se načuditi inteligenciji jednog konfuznog prepisivača, koji svoj „napis“ započinje rečenicom u čast junaku Hadži-Loji, potom obilno citira provjerene i provjerljive činjenice iz mog teksta i moj izrazito negativan sud o toj čudnovatoj personi, da bi onda zaključio, da je riječ o bosanskom velikanu i poželio mu lijepi džennet!?
Nazdravlje!
Još i ovo. Kaže meni jedan poznanik, nakon što je odgledao kraći dokumentarni film o Hadži-Loji, koji sam realizirao u okviru serije „Leksikon Sarajeva“:
– Jesi li baš morao onako naružiti Hadži-Loju… Kakav je god, naš je.
Mogao sam mu reći i rekao sam samo:
– Moj je jedino onaj ko valja, ne računajući djecu, ona su moja i bit će moja i kad, gluho bilo, ne bi valjala!
Piše: Valerijan Žujo (Nomad)
