To što je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. RS legalizirana u svrhu okončanja ratnih sukoba, ništa ne mijenja na stvari. Cijeli vojni i politički vrh ovog entiteta pravomoćno je osuđen za genocid, od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radislava Krstića, Drage Nikolića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare, Milorada Trbića, Radomira Vukovića i Vujadina Popovića pa sve do niže rangiranih provoditelja odluke o genocidu.
Piše: Vesna Rajnović
Milorad Dodik, samoproglašeni doživotni vladar manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, ovog je tjedna izgubio još jednu važnu političku bitku. Svi njegovi napori da entitet kojim predsjeda izvede iz okrilja Bosne i Hercegovine, učini samostalnim i predstavi kao demokratsku državu ili pridruži apstraktnoj nacionalističkoj konstrukciji „srpskog sveta” iz dana u dan sve su manje ostvarivi. Ovog četvrtka, 29. februara Okružni sud u Banjoj Luci donio je odluku da je nazivanje Republike Srpske „genocidnom tvorevinom” dekriminalizirano tj. ne podliježe nikakvoj kaznenoj odgovornosti. Odluka je donesena u sudskom predmetu u kojem je imam i profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću Muharem Štulanović optužen za navodno krivično djelo povrede ugleda bosanskohercegovačkog entiteta RS i njegovog naroda time što je ovaj entitet precizno nazvao onim što on i jest tj. genocidnom tvorevinom.
Imam je, zapravo, samo javno izgovorio ono što ionako nije tajna. Da je Republika Srpska genocidna tvorevina potvrdio je i ratni zločinac, kojeg mnogi Srbi i danas nazivaju „herojem”, Ratko Mladić. Učinio je to nedvosmislenom jasnoćom, ovjekovječen na video snimci, rekavši: “To je, ljudi, genocid!”. Isto je 2007. ponovio i sam Milorad Dodik govoreći: “Ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici”. No, kasnije je, oportuno, istinu zamijenio korisnom laži koja donosi više glasova na izborima, pa je onda tu istu laž 2021. usavršio do razine izmjena Krivičnog zakona RS-a. Tim je izmjenama definirana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina za sve koji Republiku Srpsku ili srpski narod nazovu agresorskim i/ili genocidnim, a u slučaju namjere mijenjanja ustavnog uređenja RS, njene teritorijalne cjelovitosti ili nezavisnosti, kazna može dosezati i do 15 godina.
Temeljem ovih odredbi podignuta je i optužnica protiv imama Štulanovića koji je 13. januara 2023. u vjerskom objektu koji se nalazi unutar kompleksa Islamsko-pedagoškog fakulteta u Bihaću, tijekom vjerskog obreda, RS nazvao genocidnom tvorevinom rekavši: „…sa nama sjedi neko ko je pojedinačno baš zbog te genocidne tvorevine koja se okotila i zaživjela tog 9. januara, u vidu genocidne tvorevine RS, dana kojeg oni slave, ostao bez 17 članova najbliže rodbine. Koji se, pazite to, nisu izgubili, kako se to zamumuljeno govori i predstavlja, nego su svi pobijeni i poklani samo iz razloga što nisu bili Srbi”. Na temelju video-snimke ovih riječi, objavljene na internetu, MUP RS je pokrenuo službenu istragu pozivajući se na članak 280a Krivičnog zakona RS, prema kojem bi imamove riječi bilo moguće kvalificirati kao krivično djelo. No, to bi bilo moguće da članak 280a Krivičnog zakonika RS-a nije prestao vrijediti Odlukom Ustavnog suda BiH od 18. januara 2024. godine. Kako su odluke Ustavnog suda BiH obavezne i konačne za sve sudove u BiH, Okružni sud u Banjoj Luci oslobodio je imama Štulanovića svake kaznene odgovornosti. Zapravo je Tužilaštvo trebalo odustati od kaznenog progona odmah po donošenju Odluke Ustavnog suda, no tužiteljica Dragica Glušac je uporno i protuzakonito ustrajavala pri navodima optužnice. Zato je odvjetnik imama Štulanovića, Duško Tomić najavio da će protiv nje podići krivičnu prijavu za nepoštivanje Ustavnog suda.
Imam nije pogriješio kad je Republiku Srpsku nazvao genocidnom tvorevinom budući da je riječ o entitetu koji je stvoren na genocidu. Nastao je, naime, provođenjem u djelo plana o stvaranju etnički „čistog” teritorija, „očišćenog” od nesrpskog stanovništva radi njegovog izdvajanja iz okrilja Bosne i Hercegovine i pripajanja takozvanoj „Velikoj Srbiji”. O tome svjedoči Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, koju je na prijedlog Radovana Karadžića usvojilo političko vodstvo 12. maja 1992., a koja je bila temelj za izvršenje genocida. To što je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. RS legalizirana u svrhu okončanja ratnih sukoba, ništa ne mijenja na stvari. Cijeli vojni i politički vrh ovog entiteta pravomoćno je osuđen za genocid, od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radislava Krstića, Drage Nikolića, Zdravka Tolimira, Ljubiše Beare, Milorada Trbića, Radomira Vukovića i Vujadina Popovića pa sve do niže rangiranih provoditelja odluke o genocidu.
Ono što posebno brine jest da se ni 32 godine kasnije službeno vodstvo, a niti mnogi građani RS-a ne odriču zločinačke prošlosti. I ove godine je proslava Badnjeg dana i Božića bila obilježena pozivanjem na rušenje i paljenje džamija te ubijanje i progon Bošnjaka u Vlasenici, Priboju, Potočarima, Osatici i drugim mjestima . U Potočarima su tako 6. januara 2024. pucali iz vozila prolazeći pokraj kuća u kojima žive Bošnjaci, a u Priboju pjevali „Božić je, pucaj u džamije”. Na ova i slična djela Tužilaštvo RS nije reagiralo podizanjem kaznenih prijava iako je riječ o očitom kršenju Krivičnog zakona izazivanjem nacionalne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Kad su dvije godine ranije nasilnici pjevali istu pjesmu i zbog toga bili prijavljeni policiji i Tužilaštvu, nisu bili sankcionirani, već oslobođeni svih optužbi. Dodik je, pak, na akademiji organiziranoj povodom protuustavnog obilježavanja manjeg bosanskohercegovačkog entiteta veličao ratne zločince Karadžića i Mladića nazivajući ih „borcima za slobodu” te po tko zna koji put prijetio stvaranjem novih granica. „Recite konačno da Srebrenica nije bio genocid” i „Neka živi Srbija, Rusija i pravoslavni svijet”, rekao je i tom izjavom počinio još jedno kazneno djelo.
Na kraju ostaje nada da će demokratske snage u Republici Srpskoj osnažiti dovoljno da potaknu suočavanje čitavog društva s teretom prošlosti. Mnogi ljudi osjećaju teško breme kolektivne odgovornosti za počinjene zločine i ne prihvaćaju njihovo uporno negiranje, no njihov je glas tih pa ga lako nadglasaju primitivni nacionalisti, ljubitelji rata, krvi i klanja, ali i ratni profiteri. Bez suočavanja s prošlošću i krivnjom nema trajnog mira ni zdravog društva. Tek kad relevantan broj bosanskohercegovačkih Srba iskreno i sućutno prema žrtvama i njihovim obiteljima prizna da je počinjen genocid postat će moguć mir. Takav u kojem neće ostati zakopano sjeme novog rata.
tacno.net
