Solženjicin: Zapad se ne može nositi s nijednom kulturom koja točno zna što želi

Solženjicin je bio u pravu – Zapad se ne može nositi s nijednom kulturom koja točno zna što želi

Za govor Aleksandra Solženjicina o raskolu zapadnog društva, kojeg je održao na Harvardu 1978. godine, ispostavilo se da bi bio istinit, rekao je direktor londonskog Centra za političke studije Herbert I. London.

Solženjicin je u svom govoru “Podijeljeni sivjet”, posvećenom nastanku “različitih svjetova” i procjeni zapadnog društva, rekao je da je na jednoj strani za “raskol kriva sloboda” koja se bavi gomilanjem bogatstva i cijenjena je u Americi više od bilo čega drugog, a središtu je čovjek nad kojim “nema nikakve vlasti”, američkom misliocu.

Zbog toga je nastalo “moralno siromaštvo”, angažirano u potrazi za smislom, napisao je Herbert I. London za American Thinker.

Zbog ovih riječi je Solženjicin oštro kritiziran u zapadnim medijima, koji su pisali da je pisac “postao neuravnotežen” i predstavlja “slomljeni duh”.

No, 2018. godine možemo primijetiti da su Amerikanci uistinu potpuno obuzeti postizanjem materijalnih vrijednosti, zaboravljajući na duhovnost.

Herbert I. London piše da je bio zapanjen vulgarnim primjedbama Roberta De Nira o američkom predsjedniku tijekom ceremonije dodjele nagrade “Tony”. Istodobno, De Niro je dobio “predsjedničku nagradu za slobodu”, koja se smatra najprestižnijem nagradom u zemlji.

Herbert I. London je također zbunjen situacijom s dodjele Pulitzerove nagrade reperu Kendricku Lamaru “koji tijekom svojih nastupa uvijek drži hlače da mu ne odlete”.

Moram priznati da je i Nobelova nagrada Bobu Dylanu bio potpuni kolaps moralnih normi i da je kao nagrada izgubila sjaj koju je imala u 20. stoljeću, kaže direktor londonskog Centra za političke studije Herbert I. London.

Solženjicin je još 1970. rekao da “ako Boga može zamijeniti humanizam, to može biti bilo koja ideja koja čovjeku dođe u glavu”.

U 21. stoljeću su čak crkve i sinagoge zalutale, koje sve više vremena posvećuju društvenim temama, a ne religijskim učenjima.

Politolog smatra “kako očuvanje i razvoj suvremenih trendova na Zapadu, uz skriveni relativizam, stvara opasnost gubitka globalnog utjecaja istog tog Zapada, kao društva koje nije sigurno u svoj smisao i značenje, stoga se ne može natjecati s nijednom fanatičnom kulturom koja točno zna što želi postići”.

“Postupno gubljenje utjecaja je prisutno u svakoj pori i pukotini u našem kulturnom životu. Ortodoksnost propadanja održavaju sveučilišta. Govoreće glave na talk showu ponavljaju iste vulgarnosti koje smo čuli nebrojeno mnogo puta, a istina je uništena postmodernim uvjerenjem da su najvažniji oni najdublji osjećaji iz podsvijesti”, piše Herbert I. London.

“Svi koji se brinu za sudbinu zapadne kulture moraju gledati na Ameriku i Zapad nepristrano. Mislim da sada vidimo i zašto”, zaključuje.

Dio govora Aleksandra Solženjicina iz 1978. godine

“Podjela u današnjem svijetu očita je i na kratak pogled. Svaki naš suvremenik spremno navodi dvije svjetske sile, obje već u mogućnosti da se međusobno unište. Međutim, razumijevanje ove podjele prečesto se svodi na političku kategoriju, iluziju prema kojoj se ta opasnost može ukloniti uspješnim diplomatskim pregovorima ili pak ravnotežom oružanih snaga. Istina je da je ova podjela ujedno mnogo dublja i više otuđujuća, budući da ima više pukotina nego što se može opaziti na prvi mah. Ovakve duboke i brojne podjele nose sa sobom opasnost od dalekosežne katastrofe za sve nas, upravo kako kazuje i drevna istina da kraljevstvo, u ovom slučaju naša Zemlja, u sebi razdijeljeno ne može opstati. Koristi se i pojam Trećega svijeta. Dakle, već govorimo o tri različita svijeta. Bez sumnje, broj je i veći. No, budući da smo previše udaljeni, to ne uspijevamo primijetiti. Svaka drevna i duboko ukorijenjena, zasebna kultura, osobito ako se proteže većim dijelom zemljine površine, tvori jedan zaseban svijet, pun zagonetki i iznenađenja za zapadnjački način razmišljanja.

U najmanju ruku, ovdje moramo spomenuti Kinu, Indiju, islamski svijet, i Afriku, ako za posljednja dva primjera uistinu možemo govoriti kao o jednomu. Rusija je pripadala toj kategoriji tisuću godina, iako je zapadnjački način razmišljanja sustavno ponavljao pogrešku negiranja njezinoga posebnog karaktera i zbog toga je nikada nije razumio, baš kao što Zapad ni danas ne shvaća Rusiju pod komunističkim jarmom. Iako se može zaključiti da je posljednjih godina Japan sve više postao Daleki Zapad, približavajući se sve više zapadnjačkim normama. Ne govorim ovo kao nekakav sudac. Držim da se Izrael  ne bi se trebao smatrati sastavnim dijelom Zapada, barem zbog ključne činjenice da mu je državno uređenje čvrsto povezano s religijom.

Ne tako davno, relativno govoreći, maleni svijet moderne Europe olako je zauzimao kolonije diljem zemaljske kugle. Ne samo bez očekivanja ikakvog bitnog otpora, nego uglavnom i zbog prezira prema eventualnim životnim vrijednostima pokorenih naroda. Sve se naizgled činilo kao nevjerojatan uspjeh bez zemljopisnih ograničenja. Zapadno društvo proširilo se pobjedom ljudske nezavisnosti i sile.

Odjednom je dvadeseto stoljeće jasno je pokazalo krhkost ovoga društva. Danas možemo vidjeti kako su osvajanja bila kratka i neizvjesna. U ovom su trenutku odnosi s bivšim kolonijalnim svijetom došli su do suprotne krajnosti i Zapadni svijet nerijetko pristupa prekomjernom ulagivanju. Teško je procijeniti veličinu troška kojeg će bivše kolonije zatražiti od Zapada i isto tako predvidjeti hoće li biti dovoljno samo napustiti i posljednje kolonije ili se pak odreći svega onoga što posjeduju, kako bi uspjeli podmiriti nastalu štetu.

No, ustrajna sljepoća nadmoći i dalje vjeruje kako bi se neizmjerna prostranstva našega planeta trebala razvijati i sazreti do razine suvremenih zapadnjačkih sistema, najboljih u teoriji i najprivlačnijih u primjeni, kako su ti ostali svjetovi samo privremeno spriječeni u nastojanju da slijede zapadnu pluralističku demokraciju i način života.

Zemlje se procjenjuju na temelju njihovog napora i napretka postignutog u tom smjeru. Ustvari, takav pristup plod je zapadnjačkoga nerazumijevanja srži drugih svjetova, što je posljedica što ih se sve pogrešno procjenjuje koristeći s točke gledišta Zapada i zapadnjačkoj mjeri. Stvarna slika razvoja našega planeta ima vrlo malo veze sa svim ovim.

Tjeskoba podijeljenoga svijeta dovela je do teorije približavanja vodećih zapadnih zemalja i Sovjetskog Saveza. Radi se o pojednostavljenoj teoriji koja zanemaruje činjenicu da se ovi svjetovi ne približavaju jedan drugome i da se nijedan ne može pretvoriti u drugoga bez nasilja. Osim toga, približavanje neminovno uključuje i prihvaćanje nečijih nedostataka, o čemu je ovdje gotovo nemoguće govoriti. Da se danas obraćam publici u svojoj zemlji, govoreći o općenitom poimanju podjela u svijetu, usredotočio bih se na poteškoće Istoka. No, budući da sam u prisilnom izbjeglištvu na Zapadu već četiri godine i da se obraćam zapadnjačkoj publici, smatram korisnijim usredotočiti se na neke aspekte suvremenog Zapada,… onako kako ih ja vidim.

Nedostatak hrabrosti bi mogla biti najočitija karakteristika koju vanjski promatrač danas primjećuje na Zapadu. Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, kao cjelina i pojedinačno, u svakoj zemlji, u svakoj vladi, u svakoj političkoj stranci i, naravno, u Ujedinjenim narodima.

Taj nedostatak hrabrosti se osobito primijeti među vladajućim i intelektualnim elitama, ostavljajući dojam kako je cijelo društvo izgubilo hrabrost. Ima mnogo hrabrih pojedinaca, no oni nemaju odlučujući utjecaj u javnom životu. Politički i intelektualni službenici šire depresiju, pasivnost i zbunjenost u svojim pothvatima i izjavama, štoviše u samodostatnim obrazlaganjima kako je realno, razumno, pa čak intelektualno i moralno opravdavajuće zasnivati državnu politiku na slabosti i kukavičluku. Nedostatak hrabrosti, na trenutke gotovo sličniji nedostatku zrelosti, naglašava se ironičnim povremenim izljevima i nefleksibilnosti s njihove strane u suočavanju sa slabim vladama i zemljama bez potpore, ili s propalim frakcijama koje im se očito ne mogu ni suprotstaviti.

Međutim, ako se suoče sa snažnim vodstvima i prijetećim čimbenicima, s agresorima ili međunarodnim teroristima, ostaju zatečeni kao paralizirani i bez riječi.

Je li potrebno istaknuti kako se nedostatak hrabrosti od davnina smatrao prvim simptomom propasti? Pri nastajanju modernih zapadnih država, osnovno načelo je bilo da država treba služiti čovjeku da živi slobodno i traži sreću. Tehnički i društveni napredak tijekom posljednjih desetljeća je napokon omogućio ostvarenje tih težnji – socijalnu državu. Svaki pojedini građanin je dobio željenu slobodu i toliko materijalnih dobara koji mu u teoriji jamče postizanje sreće, barem u osiromašenom smislu riječi koji se pojavio u posljednjim desetljećima. Neovisnost pojedinca od strane raznovrsnih pritisaka vlasti je sada bila zajamčena i većina ljudi je imala blagostanja u mjeri o kojoj njihovi očevi i djedovi nisu niti mogli sanjati. Postalo je moguće odgajati mlade ljude prema ovim idealima, pripremajući ih i usmjeravajući ih prema fizičkom procvatu, sreći, posjedovanju materijalnih dobara, novcu, i razonodi, te gotovo neograničenoj slobodi izbora užitaka. Tko bi sada odbio sve ovo? Zašto i zbog čega bi netko trebao riskirati svoj dragocjeni život radi očuvanja općeg dobra”, dio je govora Aleksandra Solženjicina s Harvarda 1978. godine, a direktor londonskog Centra za političke studije Herbert I. London tvrdi kako je zapad dosegao kritičnu točku s koje, ako se hitno nešto ne poduzme, nema povratka.

Nestat ćemo u ništavilu neobuzdanog materijalizma, koji nema hrabrosti da se suoči s “fanatičkim kulturama”, kako neke od ostalih svjetova naziva Herbert I. London, ali koji točno znaju što žele.

SAŠA. F.

Logicno.com