Amel Suljović: Andrić je do kraja ostao odan jugoslavenskoj ideji mladobosanaca

44 GODINE OD SMRTI

Malo je pisaca čija biografija u tako značajnoj mjeri sjedinjuje istoriju i politiku kao što je to u slučaju Ive Andrića, kaže u knjizi “Ivo Andrić, istorija i politika“, Dušan Glišović. Njegov život pokriva oba svjetska rata i stvaranje obje Jugoslavije. U mnogim istorijskih događajima vezanim za sudbinu Bosne bio je posredni i neposredni učesnik.

Poznavao je veliki broj političkih ličnosti, te ličnosti iz sfere kulture i bio svjedok krupnih događaja. U povodu 44. godine od Andrićeve smrti (13. marta 1975.), o piščevoj bogatoj i veoma zanimljivoj biografiji, ciljano ne o književnom djelu, razgovarali smo sa Amelom Suljovićem koji se gotovo 20 godina bavi proučavanjem Andrićevog života i djela, na kraju i u kontekstu vlastitog naučnog rada.

Gospodine Suljoviću, znam da rijetko istupate u javnosti. Tema je uvijek zanimljiva i poželjno je razgovor voditi izvan “opštih i poznatih mjesta” u piščevoj biografiji koja su možda i doprinijela stereotipu o mudrom, opreznom i neprikosnovenom autoritetu ex-jugoslovenske kulture i književnosti.

Slažem se, pod uslovom da se držimo pouzdanih izvora i svjedočanstava, jer koliko god su nepotrebni, pa i štetni stereotipi i idealiziranja Andrićeve ličnosti, često i preko svake mjere, u isto vrijeme su neprihvatljive i neke, dozvolite da ih tako nazovem, “alternativne činjenice“, sa jasnim ciljem, da se Andrića, kao ličnost, problematizira. Već neko vrijeme je i polje nauke kontaminirano takvim inicijativama, nažalost. Istina je uvijek bolja od svih (njenih) derivata.

Andrić nije volio da se piše o njegovom životu?

U životu, kao i u književnosti, važnija je gumica nego olovka. Andrić je to doveo do majstorstva. Ipak, bila je tu, i zlu ne trebalo, uvijek pripravna i ona njegova, poluotvorena prijetnja, iz “Znakova pored puta“: Poslije naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo, kao pripravna batina koju su na smjenu držale političke vrhuške kako stare, tako i nove Jugoslavije, Slobodan Jovanović, Milan Stojadinović odnosno Milovan Đilas, Radovan Zogović, Marko Ristić, Aleksandar Vučo, Rodoljub Čolaković i drugi. I to se, izuzev salonskih gunđanja i pojedinačnih netrpeljivosti, poštovalo. Rijetke su knjige ili javna svjedočanstva koja su prekidala taj nametnuti sklad koji se širio političkim i kulturnim auditorijem bivše države kada je bilo riječi o Andriću.

Vrlo rijetko se povjeravao, a i tada malo i pažljivo?

Za Andrića su diskrecija i čuvanje tajne bili veoma važni. U dramatičnim vremenima nakon sloma Trojnog pakta sa Njemačkom i Italijom i državnoga udara u Beogradu praćenog intrigom i podmetanjima, pritisnut ambasadorskom pozicijom kao teretom, zapisao je u svoju „Plavu svesku“: Tajna se čuva godinama i godinama, a odaje se u jednom trenutku i poništava sve godine vjernosti i ćutanja. 

Zbog indiskrecije, prekidao je dugogodišnja prijateljstva. To nije oprostio ni fratrima ni svome dobrotvoru Tugomiru Alaupoviću koji ga je izvukao iz teške neizvjesnosti života bez novca i namještenja, jer su objavili korespodenciju još za njegova života. A eto, mi zahvaljući sličnim inicijativama danas znamo za Kafku i još neke važne evropske pisce.

Pa i poslije piščeve smrti?

Pa i poslije, rijetke su bile takve incijative. Bogdan Krizman je 1977. godine u „Časopisu za suvremenu povijest“ objavio „Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji“, nakon čega je uslijedila intervencija Andrićevog dugogodišnjeg prijatelja Rodoljuba Čolakovića u funkciji predsjednika piščeve Zadužbine koji je u dosta neprijatnoj polemici optužio Krizmana da želi „raskrinkati Andrića“. 

O čemu se zapravo radilo?

Dozvolite mi da parafraziram Vasilija Kalezića čija će knjiga “Ivo Andrić u našim sporovima“ dodatno osvjetlili odnos juguslavenskog predsjednika Vlade odnosno ministra vanjskih poslova i njegovog pomoćnika Andrića prepoznajući pisca u pseudonimu “Patrius“, kojim su potpisani članci u časopisu XX vijek, i u kojima se afirmativno piše o njemačkoj i italijanskoj politici prije Drugoga rata:
“Elaborat Iva Andrića o Albaniji pripreman je i pisan za potrebe Milana Stojadinovića u razgovoru sa ministrom spoljnih poslova Italije grofom Cianom. I tu nema ništa neobično: jedan ministar spoljnih poslova i jedan njegov pomoćnik mogli su se lako složiti u mnogim važnim pitanjima, izgrađujući zvaničnu politiku jedne države.“ 

Vrijedi dodati da je doprinos Vasilija Kalezića, kroz pomenutu knjigu, jednako važan i u kontekstu dokumentovanja važnih svjedočanstava Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, Isidore Sekulić i Aleksandra Belića, u čijem je središtu, prema njihovom mišljenju, Andrićev oportunizam.

U čemu se taj oportunizam po mišljenju pomenutih ličnosti ogledao?

Parafrazirat ću gospodina Kalezića. Kad je Isidora Sekulić odnekud doznala da je Andrić davao rukopis na čitanje Zogoviću, reagovala je ljutito i Zogoviću rekla: Sada on vama daje rukopise na čitanje (…) daje jer vas smatra vlašću, jer mu to može koristiti. A nekad je svoje rukopise donosio ovamo (…) ove su makaze (i tu se ljutito poluokrenula i ljutito lupnula šakom po kancelarijskim makazama na stolu) skraćivale njegove rasplinute pripovjetke. I sad ih više ovamo ne donosi. Neće ih gospodine, donositi ni vama, ako jednom ne budete više to što jeste. Za vrijeme Zogovićevog bojkota, zaista se tako i desilo: Andrić mu više nije donosio rukopise na čitanje, a prilikom susreta na ulici i šetnji parkom znao je da se pravi kao da ga ne vidi, kao što nije potom vidio ni Đilasa kojega je prethodno molio da sa vojne izložbe na Topčideru ukloni Andrićevu sliku sa potpisivanja Trojnog pakta u Berlinu. Kada je Đilas „pao“ sa vlasti, Andrić mu se nije više javljao.

Može li se ovo razumijeti?

Andrić je suštinski bio odan vlasti, dakle državi i njenom aparatu, pogotovo ako mogu da obezbjede napredak zajednice, mir, sigurnost i udobnost života. To je po meni racionalno objašnjenje njegove prihvatljivosti i za monarhiste i komuniste, objašnjenje mogućnosti da se uklopi u tako različite ideološko-političke režime. Možemo to nazvati oportunizmom, ali i prilagodljivošću da se mijenja u korist opšteg napretka ili pak samo vlastitog. Koliko je Andrić zanimljiva ličnost svjedoči i to da je on tokom Drugoga rata pažljivo održavao kontakte i sa jednima i drugima, monarhistima i komunistima, sa svojim mentorom Slobodanom Jovanovićem koji je sjedio u Londonu kao predsjednik Jugoslovenske Vlade u izbjeglištvu i koji ga je predložio 1926. godine za članstvo u Akademiji nauka, ali i sa Markom Ristićem koji će ga 1955. godine i zvanično uvesti u Komunističku partiju. Na koncu i dr. Josefom Matom, profesorom slavistike kojeg je poznavao još iz vremena diplomatije, a koji će kasnije postati jedan od najvažnijih oficira njemačke obavještajne službe Abver za Srbiju i Balkan. Drugim riječima: život. Nikada ne znate, ko će se u šta proizvesti i na čiju će se stranu loptica prevaliti.

Andrić i Krleža

Zamolit ću vas da nam kratko kažete nešto o odnosu Krleže i Andrića, kako ga vi vidite?

To je oficijelno bio odnos uzajamnog poštovanja, međutim iza toga, Krleža je u razgovoru sa slikarom Josipom Vaništom, govorio o Andriću kao o monarhisti čija se uloga unutar Komunističke partije preuveličava. No, ono što je malo poznato i zanimljivo jeste da je prema dokumentovanim svjedočanstvima u knjizi “Angažovani Andrić 1944-1954“, Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića, u redakciji časopisa Nova misao 1953. godine u Beogradu, koji je pokrenuo Milovan Đilas i u kojem je napisao Anatomiju jednog morala i potom nastradao, došlo do verbalne polemike između Krleže i Đilasa povodom Andrića. Nakon Andrićevog izlaganja pred članovima redakcije, Đilas je pohvalno govorio o Andrićevoj estetici, koju je Krleža potom kratko nazvao fideističkom.

Prema novim svjedočanstvima, kako ih nazivate, koja očigledno prestižu jedna druge, čini se da je skoro do oslobođenja Beograda, Andrić dvojio oko toga ko su legitimni predstavnici jugoslovenske ideje mladobosanaca?

Nije isključeno da je Andrić sve do 1944. godine vjerovao da su monarhisti nosioci mladobosanskih ideala i uopće jugoslavenske političke ideje, ali da je u druženjima sa Markom Ristićem i Aleksandrom Vučom promijenio mišljenje. Vjerovatno pod tim utiscima je odbio da sa svojim poznanicima, uglednom porodicom Pavlović: Kostom i Leposavom-Belom koja je u svom ateljeu okupljala beogradsku umjetničku kremu, ode u štab Draže Mihajlovića odnosno na svetosavski kongres u selo Ba koji je bio zamišljen kao pandan AVNOJ-u, odnosno da je pod sličnim ubjeđenjima odbio još ranije da potpiše antikomunistički proglas, iako ga je recimo potpisao jedan Aleksandar Belić.

Ne može se izbjeći pitanje odnosa Andrića, Bosne i bosanskih Muslimana, danas Bošnjaka?

Taj odnos se može posmatrati i u kontekstu ukupnih prilika u staroj i novoj Jugoslaviji, te položaju Bosne i uticaju Muslimana odnosno Bošnjaka u njima. Ne zaboravite da je Andrić dosta rano usvojio masonsku devizu po kojoj: onaj koji nema moć, nema šta ni da ponudi. I držao se toga dosljedno, kakav je bio i po drugim pitanjima. A položaj Bosne i uticaj Muslimana odnosno Bošnjaka, u kontekstu u kojem želim da razumijem vaše pitanje, u obje države je bio simboličan. Nije isključeno da su zarad te pragmatičnosti, i Andrić i Krleža partizane i kraj Drugoga rata dočekali u Beogradu, a ne u Zagrebu ili Sarajevu.

Za kraj, šta po vama ne smijemo gubiti iz vida kada govorimo o Andriću?

Da govorimo o nobelovcu.

Klix