Svjetlost i tama: Mani iz Babilonije

Drevna Sirija domovina je ranoga kršćanstva. U Antiohiji, njezinom najvažnijem gradu, Kristovi učenici po prvi put su nazvani kršćani. U prvim stoljećima kršćanstva Sirija, pogotovo njezin istočni dio, domovina je i mnoštva drugih doktrina i duhovnih putova koji s kršćanstvom dijele ne samo prostor nego se djelomično i međusobno isprepliću. Neke od tih zajednica opstale su dugi niz stoljeća rame uz rame s kršćanskim zajednicama, tako da su ih ponekad krivo poistovjećivali s kršćanima. To možda najviše vrijedi za maniheizam, doktrinu koja nastaje na području Mezopotamije i širi se po cijelom Istoku, gdje u manjim zajednicama opstaje do kasnoga srednjeg vijeka.

Mani, začetnik Manihejske crkve, rođen je 216. u sjevernoj Babiloniji, u blizini današnjeg Bagdada. Kada je Mani imao četiri godine, njegov otac se priključuje Elkasitima, judeo-kršćanskoj zajednici s gnostičkim korijenima, koja je naglašeno štovala Ivana Krstitelja, ali je i Isusa smatrala važnim prorokom. U dobi od 24 godine, Mani napušta zajednicu Elkasita i počinje propovijedati vlastitu doktrinu, poduzimajući prava misijska putovanja po cijelom Istoku. Ona su ga odvela i do delte Inda, gdje je uspješno propovijedao lokalnim budističkim vladarima. Vrativši se u Babiloniju, dobro je primljen u prijestolnici Ktesifontu, na dvoru sasanidskog kralja Šapura I. Poduzeo je i mnoštvo drugih putovanja u Egipat, Indiju i Arabiju. Upoznao je razna duhovna učenja i integrirao ih u jedan sustav koji je izložio i u svojim knjigama, a koji su njegovi učenici propovijedali još dugo nakon njegove smrti.

U Manijevom poslanju, istina ne samo da se ponovno otkriva novoj generaciji, nego što je najvažnije, to se događa na cjelovit i nepogrešiv način, koji zatvara ciklus objave i uvodi u posljednju epohu, gdje su ljudi pozvani na konačnu odluku: za istinu ili za laž

„Mudrost i znanje je ono što Apostoli Božji nisu prestajali pronositi iz epohe u epohu. Tako su se oni pojavili u apostolu koji je bio Buda, u indijskoj zemlji, ponovno u jednoj drugoj epohi pojavili su se u osobi Zaratrustre u perzijskoj zemlji; u jednoj drugoj epohi pojavili su se u osobi Isusa u zapadnoj zemlji. Nakon toga ova je objava sišla i u ovo posljednje vrijeme u mojoj osobi, Maniju, apostolu istinskoga Boga, u babilonskoj zemlji.“

U ovoj živopisnoj izjavi, zapisanoj u „Šaburkanu“, Mani jasno očituje svijest o vlastitom poslanju kao o ‘sumi’ svih dotadašnjih važnih religioznih tradicija, što se opet dobro slaže s manihejskom pretenzijom na univerzalnost poruke i objašnjava njihovu misionarsku otvorenost. Maniheizam uključuje u sebe različite doktrine, iz različitih vremena i krajeva, s uvjerenjem kako se u njima prenosi u bitnom ista poruka, preko različitih proroka i u različitim vremenima. Ono što se ipak čini presudnim u manihejskom pogledu na religiju jest čvrsto uvjerenje da je Mani posljednji u neprekinutom nizu velikih proroka i apostola Božjih, što čini maniheizam definitivnom objavom Božjom.

‘Manijevi’ predšasnici su svi izraz jedne volje Božje, ali nisu svi u istoj mjeri bili uspješni u prenošenju i širenju te poruke, niti su je zadržali u svoj čistoći. Neki zbog toga što poruka nije bila na vrijeme zapisana i tako sačuvana, ali većinom jer su naišli na protivljenje sila zla. U Manijevom poslanju, istina ne samo da se ponovno otkriva novoj generaciji, nego što je najvažnije, to se događa na cjelovit i nepogrešiv način, koji zatvara ciklus objave i uvodi u posljednju epohu, gdje su ljudi pozvani na konačnu odluku: za istinu ili za laž.

Još za života utemeljitelja, maniheizam se organizirao u čvrstu zajednicu hijerarhijskog tipa, s definiranim korpusom svete literature i rigoroznim moralnim kodeksom, što mu omogućuje da se ne raspadne pod udarom progona kojem je bio izložen za vrijeme kralja Vahrama I., koji je naslijedio oca Šapura. Mani umire nakon dugog i teškog zarobljeništva oko 277.

Jedna od posebnosti Manijevog djelovanja, izraz njegove svijesti o sebi kao proroku i utemeljitelju novog duhovnog puta, jest bilježenje vlastite misli i poruke, da je sačuva od krivog shvaćanja i radikalne transformacije, što se po njegovom mišljenju dogodilo prorocima prije njega. Poznaje se tako devet Manijevih djela, koji čine ‘kanon’ manihejskih svetih spisa. Ovi spisi predstavljaju okosnicu manihejskog zajedništva, bez obzira na manje nužne razlike koje su uvjetovane podnebljem i kulturom u kojoj se Manijeva poruka širila. U svojim bitnim crtama manihejska doktrina je ostala nepromijenjena tijekom vremena i u različitim područjima.

Noseći stupovi ove doktrine su svakako jasno razlikovanje dva ‘počela’ ili izvora stvarnosti, ali i dvije supstancije, dvije osobe i dva svijeta, međusobno radikalno suprotstavljeni. U Manijevim spisima se govori o jednom ‘vječnom Ocu’, gospodaru svijeta svjetlosti, koji se sastoji od pet duhovnih boravišta, i o jednom ‘Kralju tame’ i gospodaru materijalnog svijeta, čije se kraljevstvo isto tako prostire u pet svjetova. Iz zavisti, svijet tmina napada svijet svjetlosti, s kojim graniči na sjevernom području, i tako dolazi do miješanja ‘svjetlosti’ i ‘tame’ i formiranja našega svijeta i čovjeka, koji se bazira na sukobu tame koja se izražava kroz materiju i božanske, svjetlosne naravi koja se izražava preko božanskih izabranika, koje šalje u ovaj svijet. Za razliku od gnostičkih učenja koji podrazumijevaju ‘monadički’ sustav i silazak božanskih iskri emanacijom u ovaj svijet, gdje one nužno postupno gube snagu i vremenom bivaju ‘zarobljene’ u materijalnom svijetu, maniheizam ne podrazumijeva takav pad ‘božanske svjetlosti’ nego smatra da ona ‘dobrovoljno’ silazi kako bi dobrovoljno bila ‘plijen’ Tame i time je uhvatila u svojevrsnu ‘otrovnu zamku’ što će na kraju kozmičkog procesa dovesti do uništenja Tame. Iako je Manijev sustav obilježen sukobom i borbom, on je ipak u određenom smislu ‘optimističan’ jer očekuje u konačnici pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom. Vidljivi svijet, rezultat miješanja svijeta svjetla i svijeta tame, ipak je božanska kreacija, neka vrsta ‘stroja’ zadužena za vraćanje u red i čišćenje ‘božanske supstancije’ koja silazi u niži svijet.

Izvor fotografije: www.proleksis.lzmk.hr (detalj iz Hrvojevog misala)

U ovom sustavu ključan je antropološki element, ‘Antrhopos’ božanski prototip čovjeka, igra odlučujuću ulogu u ovoj borbi svjetla i snage. Kada čovjek biva prosvijetljen znanjem o svome porijeklu, koje Mani donosi, započinje proces povratka i spašavanja ‘svjetlosne supstancije’ pridržavajući se strogo manihejske etike suzdržavanja i tako surađuje na vlastitom spasenju. Na ‘kraju vremena’, ili po završetku ‘trećeg vremena’ događa se potpuno razdvajanje Svjetlosti i Tame, ali se ne radi o povratku na početno stanje, jer tama se sada ‘urušava’ sama u sebe, postaje neka ‘neodređena masa’, koja više ne može naštetiti spokoju i radosti božanskog svijeta.

Ključno mjesto u Manijevom spasenjskom sustavu ima vjernost vlastitom doktrinarnom sustavu, povezanom s jasnom etičkom i liturgijskom praksom, koja se prakticira u dobro organiziranoj crkvenoj zajednici. Dva glavna nosioca strukture manihejske crkve je razlikovanje njezinih članova na ‘Savršene’ (ili izabrane) i ‘Slušaoce’ (katekeumene). Iz prve skupine se izabiru članovi crkvene hijerarhije: ‘Archegós’ (voditelj), nasljednik i predstavnik Manijev na zemlji, potom ‘doktori’ i 72 ‘ministra’ i 360 ‘povjerenika’, uz još nekoliko manjih službi (pjevači, propovjednici, pisari i dr.). Drugu skupinu čine mnoštvo ‘laika’. Ono što bitno razlikuje ove dvije skupine, iako ne razbija njihovo zajedništvo, jest životni status koji jedni ili drugi izabiru. ‘Savršeni’ polažu tri zavjeta: apstinencija od mesne hrane, ručnog rada i seksualnog općenja, i na taj način ostvaruju potpuno razdvajanje dviju supstancija (svjetla i tame). Oni svojim životom u apstinenciji i molitvom doprinose vraćanju božanskom izvoru. Laici ili katekumeni, iako opslužuju određene vjerske propise provode prosječan ljudski život, sklapaju brak i obavljaju fizičke poslove. Svojim radom i prilozima uzdržavaju ‘savršene’, odgađajući vlastito spasenje za neku sljedeću egzistenciju sve do potpunog očišćenja.

Život manihejskih zajednica odvijao se u ritmu liturgijskih slavlja, od kojih je najvažnije bilo povremeno okupljanje radi opraštanja grijeha, na kojem su sudjelovali i ‘savršeni’ i ‘laici’. Naročito važno slavlje bilo je „Bema“, sjećanje na Manijevo „mučeništvo“, jer on zauzima posebno mjesto u zajednici, kao utemeljitelj i posljednji božanski poslanik, pečat ostalih poslanika, naročito Isusa.

U manihejskom sustavu vjerovanja Isus ima vrlo važno mjesto, jer Mani odrasta u judeo-kršćanskoj zajednici Elkasita. Isus zauzima privilegirano mjesto u Manijevoj osobnoj pobožnosti, ali i njegovih učenika. Stoga su manihejce ponekad poistovjećivali s kršćanima što je dovodilo i do progona kršćana. Kada je kralj Vahram I. počeo progoniti manihejce u Perzijskom carstvu, stradalo je i mnogo kršćana zbog ove pogrešne identifikacije.

Maniheizam se ipak proširio po cijelom Istoku, ali djelomično i na Zapadu, naročito u južnoj Francuskoj i Italiji. Maniheizam nikada nije zaživio u Bosni, kako se to često tvrdi. Nema nikakvih tragova manihejske literature u Bosni, koja je njima bila iznimno važna. Nikakvog spominjanja Manijeva imena niti bilo kakvih drugih indicija. Sveti spisi Crkve bosanske, koja se u nekim krugovima površno ili tendenciozno optužuje za maniheizam, ne pokazuju nikakvih tragova ove doktrine. „Hrvojev misal“ i „Hvalov zbornik“ su u potpunosti kršćanske liturgijske knjige, sa svim kršćanskim simbolima i tekstovima.

Manihejska crkva nestaje na Zapadu u V. stoljeću, a njeni posljednji tragovi se gube u narednom stoljeću. Na istoku Manihejska crkva će opstati još dugi niz stoljeća, naročito u Babiloniji. Arapski povjesničar Ibn Al-Nadim u X. stoljeću spominje manihejske zajednice. Manijeva crkva se proširila i u centralnu Aziju, doživljavajući posebno velik uspjeh u kineskom Turkmenistanu i postaje jedno vrijeme službena religija Ujgurskog kraljevstva. Još 1292. Marko Polo nailazi u Kini na manje manihejske zajednice.

Rasprostranjenost i trajanje manihejske zajednice potvrđuje iznimnu otpornost i vitalnost ove „religije svijetla“ koja je tako utjecala na mnoge narode Istoka i Zapada, iznikla u istom ambijentu kao i kršćanstvo, s njime u određenim segmentima i slična, ali ipak u svojoj biti vrlo različita.

U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.