Živimo vrijeme kad su prevladali loši ljudi, još gore politike, nedosljednost i interesi umotani u plašt nacionalizma. Kotrljamo vakat kad je definitivno trajno urušen društveni sistem, kada je unakaženo obrazovanje, kultura i opšte vrijednosti. To je najopasnija stvar koja se dogodila i pitanje da li se to može više ikada ispraviti ili samo popraviti. U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro. Maska je sve više ono što čini ljude, političare posebno. Maskama se služe kad hoće udobnu fotelju, bezbjedan kutak ili materijalno obezbjeđenje na račun onih što su ih birali.
Piše: Milan Račić
Sve je počelo 7. oktobra 2023. godine. Hamas je poubijao 1200 i zarobio 250 Jevreja. Vjeruju da na to imaju pravo pozivajući se na vjersku i ideološku potku uništenja Izraela. Uslijedio je masakr Palestinaca, ubijanje djece i civila od strane Izraelaca. Statistika broji, kao da je riječ o tikvama, a ne ljudima, preko 37.000 ubijenih i više od 85.000 ranjenih od kojih su trećina djeca. Proteklih dana Izrael je slavio svoje komandose koji su oslobodili četiri taoca, ne pominjući stravične scene iz Gaze u kojima je tom prilikom poubijano 270 Palestinaca. U Ukrajini, opet, sve još duže traje, a žrtve se mjere stotinama hiljada ubijenih i milionima prognanih. Dok slikaju državne zastave na novootvorenim grobljima, “nezavisni mediji” svakodnevno izvještavaju o dronovima i eksperimentima sa životom i ljudima. Svi se u svijetu opredjeljuju samo za jednu stranu. Tamo gdje tzv. međunarodni, veliki posebno, upletu prste raspolućeni narodi ne ustaju protiv rata nego se dijele ko je za Ukrajinu ko za Rusiju, ko za Izrael a ko za Palestinu. U međuvremenu glavni akteri debatuju kako uspostaviti primirje, a ne mir. Mirovne konferencije, umjesto da mire, još više podstiču rat. I tako sve u začaranom krugu, od Urala do Gaze. Stradaju ljudi a umnožavaju se tenkovi, i patnja. Čekaju li to svjetski moćnici milionsku žrtvu da se tek onda dogovore o prestanku svjetskog ludila ili da nas, umjesto koronom, ovog puta počaste ograničenom atomskom?
Ovdje na Balkanu, u susretu tri civilizacije, tri kulture i tri vjere, a u BiH posebno, svjedoci smo svakodnevnog prenošenja onog što se događa u svijetu, naročito onog ružnijeg , a ne boljeg. U Beogradu, nacionalistički folklor prilagođen ovovremenim pinkovim bojama i uslovima, u Sarajevu jedan koncept, bez razlike je li riječ o poziciji ili opoziciji, u Hrvatskoj domoljublje, Makedoniji ne pomaže ni promjena rodnog lista i imena, a u Crnoj Gori hapšenja prethodnih zarad jačanja sadašnjih. Folklor je, umjesto ekonomije i čovjeka, ponovo zavladao Balkanom. U Bosni i Hercegovimi višedecenijska rasprava je li slovo ili duh Dejtona? Jesu li tri naroda, dva entiteta ili bi građansko ustrojstvo. A nekad? Na dan 09.01.1960. na Nilu, u Egiptu, detoniranjem 10 tona dinamita, egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser je eksplozijom označio početak radova na izgradnji Asuanske brane na Nilu. Radove su izvodili Energoprojekt Beograd, Melioracija Split, Hidrotena Zagreb, a opremu proizveli Rade Končar Zagreb i Litostroj Ljubljana. Ovo je bilo samo 15 godina iza Drugog svjetskog rata. “Danas ne znamo sami ni pertle zavezati”, komentarisala je moja najdraža junakinja iz Priča o dobrim ljudima, svjetska karate prvakinja, mašinski inženjer i NEZAPOSLENA Ena Dizdarević. Važno je da smo danas nacionalno osvješteni, a Kinezi će nam praviti mostove i auto puteve! Živimo vrijeme kad su prevladali loši ljudi, još gore politike, nedosljednost i interesi umotani u plašt nacionalizma. Kotrljamo vakat kad je definitivno trajno urušen društveni sistem, kada je unakaženo obrazovanje, kultura i opšte vrijednosti. To je najopasnija stvar koja se dogodila i pitanje da li se to može više ikada ispraviti ili samo popraviti. U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro. Maska je sve više ono što čini ljude, političare posebno. Maskama se služe kad hoće udobnu fotelju, bezbjedan kutak ili materijalno obezbjeđenje na račun onih što su ih birali. Ne biraju način i sredstva kako da sačuvaju prigrabljeno i oteto a, pri tom, da i dalje vladaju. Znaju oni sve upravljačke alate iako su, najčešće, kompjuterski polupismeni.
Zbog svega, Bosna i Hercegovina i međunarodnim dođe kao poligon za osvajanje ne samo političkih, nego, mnogo važnije za ostvarivanje njihovih državnih i ekonomskih interesa. Jedni su nepogovorno za Ruse, drugi, samo u retorici za Evropejce, treći slijepo za Amere. Ne vide, ili neće da vide, da ih svi jašu koliko i kako hoće. Otprilike, to vam dođe kao kad gazda bordela traži potvrdu od prostitutke o nevinosti. No, jedno se domaćoj političkoj eliti ne može sporiti. Najveći su znalci kako da pobjegnu od stvarnih tema i svakodnevnice koju obični građanin (ne)proživljava. U ovoj državi golem je i problem što svi vode politiku protiv, a ne filozofiju za.
Šta su to od nas i civilizacije napravili? Dugo čeprkam po ljudskim dušama, nastojim da pronađem dobro, možda, i tamo gdje ga nema. Sve ga je manje. Grebem, počesto, i po onim što se vlast zovu ili misle da su ono što stvarno nisu. Ponekad pišem i o onim iz komšiluka i vidim kako djecu isporučuju bakama, šalju ih u vrtić, kasnije u muzičku ili na igralište, tjeraju da uče i moraju biti najbolji. Valjda tako mora biti. Ne prave od njih ljude nego karijerne mašine koje će donositi eure ili biti prvi avaz Pinkove ludorije. Niko od njih ne razmišlja da djeca postaju samo predmet koga isporučuju nekom ko je to odavno isplanirao. Medicinare školujemo da nam pomažu, ali zbog sistema u koji smo uglavljeni, brzo odlaze da liječe tamo neke na zapadu što bolje plaćaju i ne obaziru se ko su i odakle su. Bitno je da puno rade i da smo ih mi iškolovali, a oni unajmili. Isto je i gore sa ljekarima. Kao i medicinske sestre odlaze na rad u inostranstvo, ili još gore iz ordinacije u politiku. Mladi s napuhanim usnama ili nabildovanim mišićima, pokazuju kako se parama sve može, pa umjesto domaće kuhinje sve rješava dostavljač Glovo. Popodne, dopunski rad ili fitnes, a uveče trka u krevet, ne zbog ljubavi, nego što će sutra gazda tražiti još i više nego li juče. Moraju i internet platiti, a prekosutra jednu od bezbroj tridesetogodišnjih rata za stan. Od naših što su silom ratnih prilika morali preko bare naučih, kako po stare dane shvate da sami ni za komunalije nemaju, pa se žene brže nego što su se kao mladi razvodili. A sve su to poodavno isprobale djevojke u čijoj se zemlji žestoko ratuje i odlaze na probni rad, tamo u neku obećanu zemlju. U Njemačkoj kriterije za sticanje državljanstva ublažavaju ako želite obući vojnu uniformu, jer domaći neće tamo gdje se gine, a migranti moraju. I svi bi, od Ukrajine do Rusije, da ratuju s tuđom djecom, kao kod nas devedesetih. E to su nam napravili ovi što stoje iza ratova i razaranja u Palestini ili Ukrajini, njihova pomama za resursima i kapitalom, a predsjednici i primijeri im služe kako bi sve uniformisali od pakovanja pilića do interkontinentalnih raketa.
Strah me da ovo nije samo intermeco pred nešto još gore, i u svijetu i na Balkanu. Zato danas po prvi put pišem o lošim ili najgorim kojih je prepun ovaj necivilizacijski svijet. U takvoj zbilji gdje prevlađuju najgori, dobri ljudi postaju izuzetak a ne pravilo. Pišem ponekad i u inat, i nastavljam sa galerijom odabranih, posebno dobrodušnih, pa i kuražnih junaka, o kojima mi valja i nadalje pripovjedati. Pogotovo što su ovakva i slična štiva naprosto isčezla iz našeg pokondirenog i pinkovanog medijskog sazviježđa, a iz koga sve više nestaju čak i čitave novine i onaj zavodljiv miris štamparske boje.
Tacno.net
