-TopSLIDEKultura

Svijet današnjih Roma

Foto: Michael Schmid

Ulm, Njemačka – Konferencija o Romima iz zemalja Dunavske regije

Koliko osjećamo bol drugog ljudskog bića?

Kucam na trošna i prividno zatvorena vrata stana Ramadana i Alme, romske porodice u samom jezgru grada Sarajeva, ispod vrata natrpane neke stare krpe da im ne ulazi hladan zrak, a s druge strane čujem vesele glasove njihove djece, neko im dolazi, nisu sami i zaboravljeni. Njihov privremeni smještaj je jedan u nizu dok čekaju i nadaju se da će imati nešto stalno i svoje. Alma je danas nešto malo isprosila da djeca imaju šta da jedu, žali se na grubost i hladnoću ljudi, ali veli ima Allah, On sve vidi i sve čuje. Duboko vjeruju u Onoga koji ih je stvorio i u Njegovu Milost.

Na zidu je tapiserija sa gradom Božijeg Poslanika a.s., a u vitrini četiri Kur’ana koje je njihova najstarija kćerka izvadila iz kontejnera nakon što je posmatrala kako ih, fino dotjerana komšinica i ugledna građanka, s nekom mukom na licu baca. Oni ne mogu doći sebi od šoka da neko može tako strašan čin da uradi, da baci u smeće Božije riječi. Povezuju to odmah sa jakim zemljotresom koji se u Sarajevu desio nekoliko sati poslije te strahote. Nastavljaju razgovor između sebe na romskom jeziku u jednom ozbiljnom tonu, čini mi se da to što su osjetili jedino mogu iskazati na svom jeziku. Majka Alma ponosna na svoje dijete kaže: “Romsko dijete je spasilo Kur’ane!” Stavlja ruku na srce i tužna lica mi govori kako je već sedmicama u tom dijelu probada bol, ali je doktori ne uzimaju za ozbiljno kada ode na pregled. Pomislih, koliko je duboka bol romskog srca i da li je uopšte obični doktori mogu tretirati.

Voljela bi Alma da nauči čitati i pisati, ali važnije od toga joj je da djeca idu u školu, barem jedno od njih za sada. Pokazuje mi na zidove koji samo što se nisu srušili i veli jedva čeka da vani malo ugrije da ih okreći i da opere tepihe. Misli se šta će danas djeci za ručak, a vatra u šporetu ne gori. Uprkos svemu, oni nastoje sačuvati dostojantsvo na licu i u govoru. Iznenadim se svaki put kada ih posjetim koliko od njih učim.

Šta poduzima zajednica ljudi da unaprijedimo jedni druge?

Od Svjetskog kongresa Roma u Londonu 1971. godine pa sve do danas nisu učinjeni nikakvi opipljivi koraci na vraćanju osnovnih ljudskih prava ovom narodu. Bilo je pokušaja, međutim pokazalo se da su ostali bez rezultata. Dobili su himnu, zastavu i svoj dan, ali šta to znači ako ne žive životom dostojnim jednog ljudskog bića, ako su zaboravljeni od ostatka ljudske zajednice koja u svojim predrasudama zazire da im pokuca na vrata (ako ih uopšte imaju) i ako im nisu date mogućnosti i prava da sami grade kvalitetu svog života. I dalje je više od 95 posto Roma nezaposleno, a većina preživljava prikupljajući sekundarne sirovine, radeći na crno.

Nezvanično se procjenjuje da više od 50 posto Roma i Romkinja nije uključeno u zdravstveni ili obrazovni sistem. Romska djeca, uglavnom radi socijalne isključenosti i diskrimancije, napuštaju školovanje. Zbog duboko usađenih predrasuda i nepovjerenja prema njihovom načinu života bivaju odbijeni u potrazi za poslom što je jedan od razloga zbog čega se sve više romskih zajednica upušta u rizične migracije u druge zemlje.

Međutim, u posljednjih nekoliko godina globalno se popravlja politička klima, napokon je vani sunce ugrijalo za uređivanje unutrašnjosti romskih zajednica. Sve više zemalja, a među njima i zemlje u regiji Balkana, usvajaju državne strategije koje uvažavaju romski narod i definiraju jasno određene korake u poboljšanju statusa, kvalitete života i stepena prava Roma i Romkinja.

U nadi da se promijeni ovakav težak život romske populacije i pronađu putevi u bolju budućnost aktivirale su se mnogobrojne međunarodne nevladine organizacije i institucije na nivou Evropskih zemalja, posebno zemalja Dunavske regije, da zajedničkom saradnjom djeluju na konkretne ranjive tačke romskih zajednica kroz cjelovit, strateški i dugoročno koordiniran rad. 

Na prostoru jugoistočne Evrope procijenjuje se broj od preko 6 miliona Roma, a u cijeloj Evropi ih ima negdje oko 12 miliona što je do sada najveća manjiska skupina koja je na toliko nivoa obespravljena i dovoljan povod da se narodi Evrope ozbiljno zapitaju koliko i šta čine da se Romima nađe jednako dostojanstveno mjesto u njihovim zemljama.

Upravo s tim ciljem je organizovana konferencija u njemačkom gradu Ulmu, na kojoj sam imala priliku da učestvujem i dam svoj doprinos ispred predstavništva Njemačke nevladine organizacije Pharos Sarajevo/Stuttgart koja djeluje više od 10 godina na prostoru jugoistočne Evrope. Njihov rad se temelji na osnaživanju svih naroda i manjinskih skupina na polju edukacije, ekonomije, humanitarnog rada i ljudskih prava. Konferencija je nazvana Duna Romani Luna – Svijet dunavskih Roma, a njen organizator i pokrovitelj je ugledna institucija Baden Wurttemberg Fondacija. Prisustvovalo je ukupno 19 zemalja dunavske regije.

Zajedno do cilja

Organizatori konferencije su sebi za cilj postavili izgradnju mostova između svih aktivista kroz koordinarnu i stratešku mrežu djelovanja na poboljšanju romske zajednice. Svi su pozvani, bilo da oni dolaze iz vladinog ili nevladinog sektora, a posebno oni koji direktno zastupaju Rome i Romkinje, da iznesu svoje vizije, prijedloge i ideje u pogledu budućnosti Roma u Evropi. Vodeća pitanja su bila: “Zašto nismo ništa ostvarili u posljednjih deset godina i šta dalje raditi da dođe do  pozitivnih promjena na širem planu?”

Idejama je trebalo dati noge, kako je to moderator na samom početku objasnio. Uvodničari su bili ugledni političari, novinari, stručnjaci u raznim naučnim oblastima, humanisti, predstavnici prestižnih evropskih institucija, predstavnici naroda i manjinskih skupina Evrope pa tako i Roma. Iznešena su mnoga viđenja prepreka ka općem napretku Roma, jedna od tih su da problem leži u stavu evropskih institucija koje ne djeluju od “dna prema vrhu” ne kreću od samih romskih zajednica kao jednakopravnih građana Evrope, stalno se djeluje na renoviranju zidova, a ne tretira se problem zbog kojeg se zid ruši. Nije više ni pitanje raspoloživih resursa u radu, njih ima dovoljno, kako dr. Nadir Redžepi reče, jedan od uvodničara, Rom porijeklom iz južne Srbije, ali oni kojima su dati na raspolaganje ne znaju pametno sa njima upravljati.

Kasnije su otvorene slobodne panel grupe u kojima su razmijenje korisne ideje i strategije rada na polju psihosocijalne podrške pri školovanju romske djece, opismenjavanje odraslih Roma, osiguravanje zdravstvene skrbi i legalizovanja boravka, otklanjanje diskriminacije i razbijanje predrasuda, mijenjanje pristupa zaradi – umjesto prošenja usmjeravati ih da pokažu svoj radni i intelektualni potencijal, pokrenuti društveno poduzetništvo, stvaranje novih mentalnih okvira, jačati lobiranje u korist romskog identiteta, jezika i kulturološkog bogatstva kao sastavnog dijela evropske historije i kulture.

Zaključak

Sa konferencije sam otišla pod jakim dojmom da nam predstoje novi izazovi i procesi učenja, a ukoliko želimo da ih uspješno savladamo ne možemo se ka tom cilju sami kretati. Vidjela sam da su ljudi spremni uprkos njihovoj različitosti da pričaju jedni s drugima, a ne jedni o drugima, našli smo zajednički jezik, a to je jezik dobra i znanja, i to mi je dalo slobodu da sebi dozvolim da razmišljam pozitivno u pogledu budućnosti. Krugovi su otvoreni, sad samo trebamo naučiti samopouzdano se kretati u njima. Što bi Romi ponosno rekli u svojoj himni: “Đelem, đelem…”

IZVOR:TAKT | Aida Tule

Aida Tule je psiholog, edukator, trener. Više od jedanaest godina radi u oblasti primijenjene pozitivne psihologije kroz edukaciju i savjetovanje. Djeluje širom BiH u vladinom i nevladinom sektoru, kao i u zemljama EU. Aktivno piše i drži seminare na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku. Autorica je knjige “Arhitektura duše”.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close