Vincent Van Gogh, Zvjezdano nebo. Izvor: flickr.com
RAZMIŠLJANJE UZ DOŠAŠĆE
Nada nije pitanje teoretskih uvida ili prognoza. Ona je ‘kvaliteta djelovanja’. Bog nas neće zaštiti ako ne budemo odlučno i ispravno djelovali. U židovskoj mistici (kabali) postoji jedna misao koja glasi: Ne treba samo čovjek Boga, i ‘Bog treba čovjeka’. Bogu trebaju naši odabiri sada i ovdje kako bismo ‘zajedno stvarali’ (a ne razarali) „novu zemlju“
Pripada li „nada“ onim riječima koje su se nagomilale u čekaonici povijesti, riječima koje nikako da oživi u našem pojedinačnom i zajedničkom životu? Ne čini li se, upotrijebimo još jednu sliku, da povijesni „maraton nade“ nikako da stigne do svoga cilja: boljega svijeta?! Upravo danas kada su sva znanstvena predviđanja o budućnosti suvremenog svijeta postala neizvjesna zbog pandemije i klimatskih promjena. Je li razumno nadati se? Tu smo riječ previše puta čuli u crkvi ili u politici, od onih koji nisu ni približno dovoljno učinili da se ona vrati. Nije li nada utopijsko mjesto, mjesto kojega nema i koje nije od ovoga svijeta? Je li nada iluzija koju će život prije ili kasnije razbiti?
Postoje brojni opisi budućnosti kao distopije bez nade: filmovi o katastrofama, o kataklizmama, o apokaliptičkim scenarijima. Romani koji opisuju ljudsku destrukciju, dehumanizaciju i degeneraciju društva, posve izokrenute vrednote. Posezanje za „negativnom utopijom“ najčešće je znak nezadovoljstva trenutačnim stanjem društva i zabrinutosti za smjer njegova razvoja pa je „svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti“ (Josip Mlakić). Kao da užurbano radimo na stvaranju okolnosti u kojima će distopija postati naša stvarnost. Političko nasilje. Globalna nejednakost. Klimatske katastrofe. Banalnost zla i vulgarnost što navire sa svih strana. Nihilističko ozračje. Puno se ljudi izgubilo u očajanju. Nemaju nade i ne mogu pronaći put. Srca milijuna ljudi ispunjena su zdvajanjima, bijesom, mržnjom i očajničkim namjerama.
S druge pak strane, neuništiva vrlina nade usađena je u čovjekovu dušu već po činu stvaranja. Nada održava čovjeka na životu, nada budi snagu, briše suze. Nada čini da preživimo i nezamislivo. Nada uvijek pobjeđuje trenutačno iskustvo. Tijekom ljudske povijesti nada je izlazila na vidjelo u ljudskim snovima, vizijama, čežnjama, revolucijama, utopijama, proroštvima, umjetničkim djelima. O nadi kao iščekivanju nečega budućega, kao kraljevstvu mira, slobode, pravde, razmišljali su veliki umovi čovječanstva: Homer, Platon, Vergilijevo Zlatno doba, Thomas More i njegova Utopija, Ernst Bloch i Princip nade, i mnogi drugi. I danas među nama žive ljudi nade, oni koji se ne mire s tim da je svijet takav kakav jest i koji sanjaju, bore se i izgrađuju bolji, pravedniji i sretniji svijet. Nada postoji zahvaljujući takvim pojedincima koji čine razliku i rade na poboljšanju društva.
Nada nije tek neuništiva ljudska vrlina. Ona je za kršćane i teološka krepost. Na koji način kršćani mogu biti svjedoci nade u današnjem svijetu? Kako se rađa nada koja je karakteristična za Božje kraljevstvo koje je naviještao Krist?
Nada ima dvije noge: jedna je metafizička (i eshatološka), a druga je empirijska (iskustvena). Ako nada, barem povremeno, ne obasja neki mali empirijski komadić zemlje, ona umire. S druge strane, njoj je potrebna metafizička noga ili oslonac, kako bi se i u mračnim trenutcima, kada nisu vidljive nikakve pozitivne promjene, imalo snage vjerovati Božjim obećanjima
Kada mi kršćani govorimo o nadi, ne smije nam se predbaciti da smo ljudi koji ne gledaju dovoljno pažljivo u ono što se stvarno zbiva, kao da bi vjernici bili naivni ljudi koji jedini još nisu primijetili što sve govori protiv nade. Njemački teolog Jürgen Moltmann, autor knjige Teologija nade, na jednom mjestu piše: „Tko se nada Kristu, ne uspijeva se više zadovoljiti danom zbiljom, već počinje zbog nje patiti te joj se suprotstavljati… Nada čini čovjeka nezadovoljnim dokle god se ne ispune sva Božja obećanja“ (str. 27). Drugačije kazano, govor o kršćanskoj nadi mora uzeti kao polazište našu ljudsku povijest na zemlji, označenu patnjom i nadom, nasiljem i traženjem pravde. Jer, naš pogled na budućnost, kako onaj optimistični tako i apokaliptički, ne ovisi samo o našem unutarnjem psihičkom stanju, već i o društvenoj situaciji u kojoj se nalazimo: naime, oni koji su moćni i izvlače korist iz sadašnjeg stanja u društvu/svijetu ne razmišljaju o promjenama i zalažu se za ‘status quo’. Naprotiv, potlačeni i ugroženi nadaju se drugačijem svijetu koji će donijeti kompenzacijsku pravdu. Nada, stoga, ima dvije noge: jedna je metafizička (i eshatološka), a druga je empirijska (iskustvena). Ako nada, barem povremeno, ne obasja neki mali empirijski komadić zemlje, ona umire. S druge strane, njoj je potrebna metafizička noga ili oslonac, kako bi se i u mračnim trenutcima, kada nisu vidljive nikakve pozitivne promjene, imalo snage vjerovati Božjim obećanjima (usp. Dorothea Sölle, Zur Umkehr fähig, 91-92).
U naše doba postoji rizik pretvaranja eshatologije (kršćanske nade) u apokaliptiku, o čemu svjedoče i današnje glasine da je cjepivo element zloćudnog koji nam se ubrizgava. Neki kršćani danas svode nadu na apokaliptični strah od budućnosti. No, kršćanska je eshatologija nešto sasvim drugo: ona uvijek ima pozitivne konotacije i stvara povjerenje. Ona se sastoji u tvrdnji da onaj „tko vjeruje, već je spašen“, kako kaže Evanđelje, u smislu da se sadašnjost više ne promatra kao prolazna i bezvrijedna pojava, već kao konkretno mjesto aktivne nade za budućnost čovjeka i zemlje. Stoga, umjesto da se utapaju u pesimistične slike najgorega što se može dogoditi, kršćani se trebaju usredotočiti na sadašnjost i ostati svjesni činjenice da će ono što radimo sada odrediti našu budućnost.
Nada nije pitanje teoretskih uvida ili prognoza. Ona je kvaliteta djelovanja. Bog nas neće zaštiti ako ne budemo odlučno i ispravno djelovali. U židovskoj mistici (kabali) postoji jedna misao koja glasi: Ne treba samo čovjek Boga, i Bog treba čovjeka. Bogu trebaju naši odabiri sada i ovdje kako bismo zajedno stvarali (a ne razarali) „novu zemlju“. Nitko nam ne može jamčiti da se život kakav poznajemo ne može urušiti ili nestati u doglednoj budućnosti. Nadati se uči tako što se djeluje, uvjereni da možemo spriječiti loše scenarije.
I kršćanski „apokaliptičari“ sa svojim maštarijama o propasti svijeta kao i sekularni „realisti“ koji cinično ponavljaju da je svaka nada uzaludna, nisu na visini vlastite sudbine zato što ne mogu izići iz uloge promatrača. Naprotiv, tko konkretno pomaže ublažiti ljudske nevolje, ne može biti ciničan ili apokaliptičan. Zato se u tekstovima Martina Luthera Kinga, koji se borio protiv rasizma u američkom društvu ili u tekstovima brazilskog biskupa Heldera Camare koji se svim silama suprotstavlja siromaštvu u svojoj zemlji, ne postavlja pitanje ima li njihovo zalaganje smisla, niti se bave pitanjem hoće li uspjeti u svom naumu.
Nada nije apokaliptičko bježanje iz problematične sadašnjosti u neki savršenu pasivnu budućnost. Upravo živeći posred sadašnjosti i ne čekajući neka druga, bolja vremena, preuzimamo odgovornost za svijet u kojemu živimo, postajemo slobodni i otvoreni za mnoštvo puteva kojima Bog vodi svijet prema konačnom, eshatološkom cilju
Istinska je vjera čuvar nade. Zato su vjera i nada dvije sestre blizanke. U Poslanici Hebrejima govori se da je vjera sigurnost u ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo (usp. Hebr 11,1). Sveti Pavao tvrdi da na kraju „ostaje vjera (grč. pístis), ufanje (nada, elpís) i ljubav (milosrđe, agàpe) – to troje“ (1 Kor 13,13). U Prvoj Korinćanima 13,7 stoji: Ljubav se svemu nada! U nadi se, smijemo zaključiti, na neki način ljubav i vjera stapaju u jedno zato što u njoj prebiva ljubav koja nikada ne odustaje i vjera koja posred noći već nazire svitanje. „Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše“ (Hebr 6,19).
Vjera u napredak i globalizacija potisnuli su nadu u vječni život. No, bez obzorja vječnosti, nada je prazna riječ. Nada koja zaslužuje svoje ime uvijek je nada protiv i onkraj smrti. Kršćanska je nada usmjerena na cjelinu postojanja, na velika Božja obećanja o zajedništvu ljudi i Boga u preobraženom svemiru, na postojanu vjeru da je moguće ono što se čini nemogućim. Siguran temelj kršćanske nade jest Isusovo uskrsnuće. U njemu čovjek nalazi potvrdu i ostvarenje onoga čemu njegova egzistencija teži i čemu se nada, a to je nada u apsolutnu Božju budućnosti, u krajnje ispunjenje naše cjelokupne osobnosti, i duha i materije. Ispunjenje te nade upisano je u transcendentalne čovjekove dubine (Karl Rahner).
Iz takve nada rađa se krepost strpljivosti. Ona je adventska krepost koja nas osposobljuje da se izložimo sadašnjem vremenu i odupremo životnim nevoljama. Zato nada nije apokaliptičko bježanje iz problematične sadašnjosti u neki savršenu pasivnu budućnost. Upravo živeći posred sadašnjosti i ne čekajući neka druga, bolja vremena, preuzimamo odgovornost za svijet u kojemu živimo, postajemo slobodni i otvoreni za mnoštvo puteva kojima Bog vodi svijet prema konačnom, eshatološkom cilju. „A Bog izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rim 15, 13).
Vjernici se uče nadati u molitvi. Molitva usađuje nadu u naše duše. U molitvi se nosimo s najtežim pitanjima koja „ubijaju“ našu nadu. Jer, postoje velika proturječjâ između Božjih obećanja i stvarnog stanja svijeta. I to otežava našu nadu. Bog ne olakšava našu vjeru. Vjerovati u Boga znači i patiti „zbog Boga“, patiti zbog njegove otajstvenosti i nedokučivosti u ovom svijetu, osjetiti bolno da nam Bog nedostaje (J. B. Metz). Kao kada se biblijski molitelj posred prijetećih opasnosti obraća Bogu koji je jedina nada: „Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati“ (Ps 62,3).
Kršćanska nada ne dopušta da se u današnjem svijetu osjećamo kao „kod kuće“ i ona nas čini „strancima“ u vlastitoj zemlji sve dok je stanje svijeta/društva takvo kakvo jest.
Anđelko Domazet, polis.ba
Anđelko Domazet je franjevac, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
